Tunis – obećanje velike pustolovine

Davor Stipanić

Ako moji putopisi ikada ugledaju svjetlo dana u ukoričenom izdanju naslov će ili barem podnaslov, bez ikakve sumnje, biti «Davljenje svilenom maramom». To je ono što moja urednica meni radi. Zna da volim s njom ćakulati o svemu i svačemu (natjerala me na instalaciju Skypea da ne bankrotiramo na telefonskim računima) bez iznimke koristi svaku priliku da bi me nježno i suptilno, obazrivo i slonovski uporno, namamila na novi rukopis. Budući da se meni teško i nemoguće odupirati i smišljati izgovore s barem približnom dozom upornosti, evo ga:

TUNIS – Obećanje velike pustolovine

Tunis je jedna od turističkih meka na Sredozemlju. Naročito je omiljen među Europljanima i nema baš puno (u našem smislu) interkontinentalnih gostiju. Razlog tome je vjerojatno to što se duga tisućljeća tuniske povijesti nisu osobito sačuvala budući da je sve uvijek građeno od materijala koje nudi priroda, a tamo je to prirodno kompresirani pijesak. On jednostavno ne traje toliko dugo da bi se sve sačuvalo u onoj mjeri koju očekuju moderni turistički nomadi navikli na obilazak i «slikavanje» dobro sačuvanih kulisa.

Ostaci ih zanimaju samo kao izuzetak, ali ne i kao pravilo. Upravo zbog toga što Tunisom dominiraju ostaci na prvi pogled je riječ o zemlji koja nema puno toga za ponuditi. Istina je, naravno, sasvim drukčija i suprotna tome. Tunis je zemlja prebogate povijesti, duga i detaljima bogata priča koja, slikovito rečeno, vraća u ona vremena kada su priče uspavljivale ljude i osiguravale im miran i bogat san. Ako imate sreću, kao što sam je ja imao, da vam tu priču netko ispriča tako da vam je svaki detalj zanimljiv onda je prepuštanje najmanje što možete sami učiniti.

Naš vodič je bio kolega Srećko Capar, a zapala ga je nimalo zahvalna uloga da bude vodič grupi turističkih vodiča i komercijalista na studijskom putovanju. Samo onaj tko je probao voditi turističke vodiče zna o kakvom je hororu riječ. Voditi grupu ljudi dresiranih da vode druge, a ne da drugi vodi njih, svi pametni i iskusni, svi autoritativni i navikli da se njihove sugestije slušaju, a ne da oni slušaju tuđe je sve samo ono što čovjek želi sebi. Srećko je uspio u onome u čemu uspijeva malo tko. Slušali smo ga i slijedili. Nismo mu niti brundali iza leđa. Čudo se dogodilo. Što se moga iskustva tiče to je bilo tada i nikada više ni prije ni poslije toga.

Tunis je neka vrsta obećane avanture. Pustolovine koja mami ulaskom u nepoznato, tim više što smo mi glavninu vremena u toj zemlji proveli na kotačima terenca, u Tuniskom safariju.

Već sam dolazak blago odaje pustolovinom. Veći dio piste je ukraden moru i nalazi se na nasipu. Sjedio sam kraj prozora i gledao kako se avion «spušta u more». Spuštao se sasvim sigurno i rutinirano i tik prije nego će dotaknuti tlo pred očima mi je «bljesnulo» sivilo asfalta aerodromske piste. Tu smo.

Tunis je jedna od zemalja Magreba. Pamtimo ih još iz škole: Alžir, Tunis i Maroko. Ne znam je li mi se taj podatak negdje izgubio ili ga nisam ni znao, ali tada sam ga zapamtio. Magreb zapravo znači «zalaz sunca». Zemlje sjevera Afrike i jesu zemlje zalazećeg sunca, gledano iz središta islamskog svijeta. Svetih gradova Meke i Medine. Ali nisu samo smještajem na sjeveru Afrike zaslužili to ime, jer uvijek je netko nekome na zapadnoj strani. Zemlje sjevera Afrike su zapravo izolirane. S jedne strane morem, preko kojeg se islamska vjera nije širila i s druge strane visokim gorjem Atlas i beskrajnom, teško prohodnom Saharom. Ta je fizička izolacija dovela i do toga da ih se nazove posebnim imenom. Maghreb-zalazeće sunce, zapad. Libijski vođa Muammar al-Gaddafi bio je začetnik ideje o arapskoj superdržavi, zemljama Magreba ujedinjenima u jednu. Pored spomenute tri tu bi se još našle Mauritanija i Libija, dakle Sjever Afrike u spomenutim zemljopisnim okvirima. Ideja je imala puno pristaša, ali velike političke razlike među eventualnim zemljama članicama, nemiri i neizvjesnost (prvenstveno u Alžiru) odgodili su realizaciju do daljnjega, ako ne i zauvijek. Jedno od polazišta bila je i činjenica o nepostojanju arapskog naroda (vrlo pojednostavljeno rečeno) u smislu naroda i nacija kako ih doživljavamo u Europi i velikom dijelu svijeta. Arapi su konglomerat brojnih plemena. U dobroj mjeri ratničkih plemena. Povijest je puna pisanih i usmeno predanih podataka o bitkama, pobjedama i porazima. U tom su dijelu svijeta najveći ratnici bili upravo Libijci i odatle i dosta velika netrpeljivost prema njima, ali i objašnjenje zbog čega je Libija i danas toliko različita od susjeda. Ostali su prihvatili «dotu» svojih kolonizatora. Libijci ne. Tunis je tako turistička oaza, prebogat plantažama maslina i vinogradima. Sve je to, u velikoj mjeri, posljedica francuske vladavine. Oni su ti koji su pokrenuli tamošnji turizam i tradiciju počeli pretvarati u proizvod za prodaju na svjetskom tržištu. Oni su ih potakli na sadnju maslina i loze i za glavninu proizvoda im osiguravaju otkup. Domaći su to prihvatili pa Libijci ostale magrebljane posprdno zovu ženama. To je jedna od najvećih poruga i uvreda koje jedan Arapin može izreći drugome. U tom tradicionalnom svijetu muškarci su ratnici, čuvari, vlasnici, trgovci…Sve ostalo jesu i rade žene… Zna se mjesto u svijetu i muškarcima i ženama. Jedna od plemenitih tradicija je i harem. Dobro ste pročitali. Današnji harem je izraz obijesti i prevelikog bogatstva vođa. Ali u vrijeme dok su oni bili tek ratnička plemena, vođa plemena, koji je vodio u bitke i za sobom ostavljao mrtve i oskaćene sljedbenike, imao je obvezu zbrinjavanja. Udovice i siročad palog ratnika bili su doživotna obveza vođe koji ih je poveo u smrt ili ih doveo do toga da više nisu u stanju skrbiti za sebe i svoje. Prerastanjem plemena u nacije, postavljanjem državnih granica izdigli su se vođe iznad vođa i uzeli sebi povlastice koje njihovi prethodnici nisu imali. Harem, u današnjem značenju, je jedna od njih.

Tunis je također zemlja u kojoj se jako fino i ukusno jede. Mjesta na koje zalaze stranci obiluju svakovrsnom ponudom, ali mene je jako plijenila upravo, za Magreb tipična, berberska kuhinja. Obiluje povrćem, iz vlastitog uzgoja. Obilje plodova dozrelih na vrelom suncu i punih prirodnih okusa. Serviraju se samostalno, pa ih svatko kombinira prema vlastitom ukusu ili u miješanim berberskim salatama. Za te je salate tipično da se svi sastojci režu na komadiće veličine polovice masline. Naime, njihove su masline veličinom otprilike trećina ovih na koje smo doma navikli. Vade im košticu i režu popola. Kasnije na tolike komadiće režu i sve ostalo. I njima su uobičajeni začini sol, maslinovo ulje i ocat ili limun. Ali oprez. Veliki oprez. U svim salatama se krije i sitno narezana harisa. Izuzetno ljuta papričica koja se ne stidi čilija i vreba tek kada je već kasno. Kada je progutate. Onda počinje plamen. Gori sve, usta, jezik, desni, jednjak i prvo što svi, greškom, čine je ispijanje vode. Pravo žarenje počinje tek tada. Jedini lijek je polako žvakati kruh i to što bjelji to bolji. Samo tako možete ublažiti vatru od koje i kamenu idu suze na oči. Budući da su drugi dio menija morski plodovi, piletina i ostala mlada mesa poput janjetine i kozletine bio sam u svom prehrambenom ambijentu. Morski plodovi, mlado meso i obilje voća i povrća. Ne treba zanemariti ni vrhunska vina (vrlo pristupačna) kao još jednu od francuskih ostavština. Tunižani ga ne piju, ali ni strancima nimalo ne zamjeraju što ga piju i u njemu uživaju. Omiljeno piće Tunižana je mlaki čaj od mente zaslađen zrnima zrelog kikirikija, poslužen u malenim šalicama iz kakvih mi pijemo kavu. Provjereno, sjajan je za utaživanje žeđi na onim vrućinama.

Naslov kaže «obećana pustolovina». Obećana zato jer se tijekom safarija gotovo čitavo vrijeme vozite kvalitetnim, uglavnom pustim, asfaltiranim cestama. Tek se koji put maknete s ceste kako bi prišli saharskoj ili planinskoj oazi. Ostalo je pustinja i nepregledni maslinici. Toliko nepregledni da nas je bilo sram koliko je naše zemlje zapušteno i prepušteno propadanju. Ovdje je riječ o rubnim područjima Sahare.

Oaze su svijet za sebe. U sred ničega malena čupica palmi i raj zemaljski unutar njih. Planinska oaza je tek fascinantna. Izvor u pješčanom konkrementu čini slapić koji daje život. Razmaženi Europljanin će taj slapić vidjeti kao tuš u svojoj kupaonici. A tamo osigurava život i opstanak povelikoj grupi ljudi koja je nekada bila samostalno pleme. Danas oni glavninu svojih prihoda ostvaruju upravo od turističkih posjeta i trgovine s gostima. Deve su pak priča za sebe.

Kako je životinja zaista visoka ne možete je uzjahati ako ne klekne. I sve je dobro dok je treba uzjahati i jahati. Problem nastaje kada treba sjahati. Devovođe su maleni dječaci (do desetak godina) koji vam na nekakvom francuskom objašnjavaju da devac, kad je vrijeme da sjašete, eto neće i baš nikako neće (kriv je devac, a ne mališan) kleknuti dok ne vidi da ste njegovom malenome vođi dali nekakav dar.

To je nešto malo tuniških dinara, koji se inače ne dijele na santime nego na milime, na tisućinke. Stotinki jednostavno nema. Kad devovođa dobije dar devcu dade nalog da klekne, glasom sličnim sikanju. Ovaj to i učini i uglavnom je jako strpljiv dok čeka da ga zajašete i vrlo nestrpljiv kada trebate sjahati. Morate biti brzi i spremni na skok. Devac, nakon obavljenog posla, obavezno ubrzano odmiče i liježe na pijesak. Inače, ovo devac nije greška. Jaše se jedino na mužjacima. Ženke su, prvenstveno zbog mlijeka koje daju, dragocjene svakom plemenu. Predragocijene da bi ih se tratilo na zabave turista.

Također u sred ničega, potpuno nevidljiva iz blizine, a kamoli iz daljine su trogloditske nastambe i naselja. Čitave kuće i naselja izdubljeni u pješčanom konkrementu. Sa svim sadržajima, osim struje iako neka naprednija naselja imaju agregate. Investitori novog doba na taj način grade i hotele. Prirodno su zaštićeni od vrućine i rijetkih hladnoća. Milijunima godina taloženi i sabijani pijesak ih štiti. Čak i od rijetkih kiša. Jednostavno ih upije. Kada smo došli, sve je odisalo vlagom i sparinom. Naime, došli smo neposredno nakon najvećih kiša u (tada) posljednjih trideset godina. To je bio i razlog zbog kojeg nismo vidjeli pustinju kako se kreće na zapusima vjetra. Bilo je vruće i pijesak na površini suh, ali ne toliko suh da bi ga pokrenuo zapuh suhog vjetra. Tako nam je to i nakon posjete Tunisu ostala slika s filma, a ne i iz osobnog iskustva.

Zabava je pak oskudna i u skladu sa zakonima islamskog svijeta. Malo glazbe za turiste i to je sve. Nakon večernje molitve vrijeme je za počinak. Ako vas put nanese na neko mjesto koje nudi folklor dobro pazite da niste uz ogradu atrija. Obično je riječ o tako uređenim mjestima. Bez imalo sumnje, jedna od najatraktivnij točki uključuje nastup otrovnih zmija. Ne samo da velike, crne kobre dižu svoje napuhane glave nego i nasmijani domaćin kreće od stola do stola s otrovnicom u ruci i gura vam je pod nos. Ako niste na prvoj linija mala je vjerojatnost da krene među stolove. Ja sam bio uz ogradu ali i šmugnuo na vrijeme. Vriskovi i krikovi koji su me pratili su dokazali samo to da ostali nisu bili toliko oprezni i brzi.

Bilo bi toga još iz zemlje koja ostavlja dojam priče što jedva čeka da je netko ispriča. Ali, neka to bude u nekoj drugoj prilici. Netko će se već umoriti. Ili urednica ili ja.