Kairouan, povratak gužvi, arapskom stresu i talijanskoj šlampavosti…
Autor: Anton
U Kairouan smo stigli kasno popodne. Nije me privlačio dolazak u veći grad. Odmah se pojavio jedan od “Majfrendova” na motorinu. Odbili smo njegove usluge i sami se bacili u potragu za hotelom. Ovdje smo došli prespavati, pogledati tržnicu u starom gradu, te ujutro otići dalje prema Tunisu. E da, trebao nam je internet da vidimo kad imamo brod za Italiju. Naišli smo na hotel u samoj blizini ulaza u stari arapski dio. Bio je to najjeftiniji smještaj na našem putovanju. 10 dinara po osobi. Nekih 40 kuna. Pristali smo bez cjenkanja. Bilo me sram spuštati takvu cijenu. Teško bi se to moglo nazvati hotelom. Bio je to jedan od onih hotela iz Alan Forda. Ali je zato imao poziciju za 5 zvjezdica. Mislim da smo mi rijetki stranci koji su ovdje spavali. Ima to i svojih draži. Pun je hotel lokalaca i gastabajtera iz susjednih afričkih zemalja pa ujutro za doručkom zna biti zanimljivo. Tako najbolje upoznaš zemlju i ljude. Čuješ priče koje nećeš čuti u hotelu u kojem spavaju stranci. Ljudi se izjadaju i pokažu kako je težak život u Africi.
Otišli smo na stotinjak metara udaljenu tržnicu starog grada koja je nadaleko poznata u Tunisu. I među turistima. Tamo “Majfrendovi” napadaju iza svakog ćoška, te iz svakog dućana. Još ako ste rijedak turist u moto odijelu, kud ćeš bolje.
Dobro smo odoljevali upornim “Majfrendovima”. Sve do jednog. Taj lik nije bio normalan. Uporno nas je pratio i ponavljao kao mantru: “Ej, motoristi, vajt mask, vajt mask, mast si, bjutiful, me gajd, me gajd !” Jedno deset puta smo mu zahvalili na ponudi, ali lik nas i dalje uporno prati. Ja se okrenem, on zamakne u neku uličicu. I svako malo izleti ispred nosa, unese se u lice i ponavlja svoju mantru. Tako jedno sat vremena. Smatram se iznimno strpljivim i tolerantnim, al mi je ovaj lik digao paru. Čekao sam da još jednom zamakne u neki dućan, pa sam otišao za njim i na četiri, pet jezika mu rekao da odj…, potvrdivši mu to srednjim prstima obje ruke. Mislim da je tada skužio da nam ne treba vodič.
Inače su oni pomalo dosadni, ali ako ih ignoriraš ili im daš do znanja da ne trebaš njihove usluge, odustanu bez problema. Ovaj je stvarno neki mazohista.
Navečer čaj na štekatu ispred hotela. Interesantno je vidjeti dupkom pun štekat kao i svaki obližnji kafić, a niti jedne žene. Za razliku od glavnog grada koji je sušta suprotnost.
Našli smo i internet. PublicNet. I radi cura. Što nas je iznenadilo. U marami, naravno. Ni ovdje kompjuter nije baš najnovije generacije, ali služi svrsi.
Ujutro doručak s ekipom iz hotela. Dječje radosti kao i svih dana do sada. Vadimo pile iz “garaže” i šibamo za Tunis.
Put za Tunis smo odradili cestom ali ne glavnom. Bauljali smo selima između dva grada.
Pošto smo uranili, odlučili smo posjetiti jedan od turističkih resorta na brzinu. Yasmine Hammamet. Napokon pravi Tunis, jel da?
Znate kako sam se osjećao ovdje? Ko da me netko zatvorio u jedno veliko kazalište. Sve je tu jedna velika predstava. … Tamo su kuće od čokolade, a prozori su od marmelade… Da se razumijemo, da mi netko za 20 godina uplati sedam dana u ovakvom resortu ne bih odbio ali ovo ima veze s Tunisom koliko i velebitska degenija s jadranskim bračićem.
Idemo mi dalje. Na čaj. Najskuplji i najgori. Iz kesice.
Posjetili smo i onaj istureni dio kopna prije Tunisa. Turistička zona. Slika nemamo. U Tunis smo došli točno pred brod tako da je sve bilo na brzinu. Na talijansku brzinu. Brod je trebao krenuti u 8. Krenuo je u 11. Plan nam je sutra iz Palerma što brze do Barija da bi stigli na brod za Bar u Crnoj Gori. Iznenadit ćemo svoje doma, jer misle da dolazimo sutradan. Lako je imati plan ali…
Uz malo guranja prvi na carini.
Najbolja kabina na brodu. Ako ništa drugo, definitivno bolje miriši od one prave…
Palermo, ali ne u 7 kako bi trebalo nego u 11 ujutro. E, moji Talijani…
Dok smo izišli s broda bilo je podne. Još sat dok smo za sobom ostavili Palermo. Šibaj po Siciliji. Zakasnimo na brod za kopno u 3 sata. Sljedeći za sat. Talijanski sat. Imali smo dobar plan. Adio Bari. Vidimo se, Ancona.
Bella Italia…
Da mi je znat ko ovo jede kasnije…
Pošto je plan propao, spavamo u Calabriji. Hotel u nekom malom mjestu na obali. Pun karabinjera. Tako da smo imali 24-satni nadzor nad vozilima.
Ujutro pun gas autoputom do Ancone. Koliko znam imamo brod petkom za Zadar. Opet ono ali… U Anconu stižemo mrtvi umorni i promrzli da bismo saznali kako je linija za Zadar otkazana do kraja mjeseca. Lijepo. Na sjeveru zovu tešku zimu. Pomalo ludi jesmo, al’ ipak ne toliko. Aj dobro, čekat ćemo do sutra, pa na brod za Split. Spavanje u malom hotelu kraj luke. Pošto sam dosta godina radio s Talijanima, Anconu poznam dobro i nije mi drago ostati još dan ovdje. Dosadan grad. Odlučili smo sutra do San Marina da ubijemo dan. Iako zovu temperature oko nule.
“The Mean Machine” je promijenila zvuk…saznali smo zašto…
Nedjelja ujutro. Oblačimo sve na sebe i pravac San Marino. Nismo ni Anconu prošli kad se odjednom nađemo u koloni stotinjak motora. Jedan stupanj je vani. Ništa nam nije bilo jasno. A bogami, ni njima. Mahnem Ivanu da vozi s njima. Evo di smo završili nakon sata vožnje po odličnim brdskim cestama.
Nekakva proslava na prekrasnoj planini s dvorcem na vrhu. Bili smo glavna atrakcija tamo. Svi misle da smo došli zbog toga. I televizija nas snimala. Stotine motora. I najmanje toliko kilograma gela. More GS-ova. Svi čisti i oprani.
Prije toga, na pola puta, bila je organizirana pauza. Djelili ljudi čaj i kolač promrzlim Talijanima u tanjušnim fancy odjelcima.
Živili!
Moram priznati da je najviše pažnje privuklo ovo čudo. Nije moj tip, ali…
Pazite odnos ove male 125-ice i velikog KTM-a…
Na ručak smo otišli u neku konobu podno planine. Jeli smo vrhunski. Takav je bio i račun. Zbila nam se jedna interesantna zgoda. Otišao sam platiti i dajem karticu koja ne prolazi. Ivan daje svoju, ne prolazi ni ona. Problem je u njihovim aparatima. Dovoljno novca nismo imali pa smo se planirali provozati do najblizeg bankomata. U to se pojavi gazda i pita što se događa. Konobarica objasni da im ne rade aparati za kartice te se idemo zaletjeti po novac u obližnje mjesto. Gazda neće ni da čuje. Kaže, vi ste danas moji gosti, hvala i vidimo se dogodine. Pohvalan potez talijanskog ugostitelja.
Vraćali smo se do Ancone odličnim zavojitim cestama po planinama i brdima u okolici. Kad se samo sjetim koliko sam samo dana proveo čekajuci brod u Anconi, a nisam znao za ove ceste i predivnu okolicu.
Na kraju smo imali odličan dan i bez San Marina. Kad smo stigli u Anconu, vidim na zaslonu 15 propuštenih poziva. Znao sam da je neko sranje. Zove žena, ni danas nema broda. Malo smo se preračunali. Brod ide sutra. OOO, NEEEEEEEEEEEE !!!
Na tlo Italije iskrcali smo se u petak ujutro. Kući smo stigli tek u utorak ujutro. Dosta mi je Italije za narednih nekoliko desetljeća. Toliko o posljedicama naše iznimne organizacije spomenute na početku.