Odakle je fatamorgana – 3. dio
Autor: Anton
Ma kakav Romel i njegovi puti…
Nakon Chebike idemo se provozati planinama. Toliko je puteva, staza i cesta po tim planinama u okolici Tamerze i Redeyefa da bi nam trebalo par godina za sve ih obići. A lokalci za svaku kažu: “E baš je to Romelova pista”. Odlučili smo otići na planine između Chebike i Redeyefa, izbjegavati asfalt i uživati u terenu i prirodi. Iskreno, briga nas za Romela. Imamo mi svoje pute.
Pitaj pastira na motoru i nemaš greške…
…a za uzvrat, pomozi mu vratit zalutalo blago.
Još malo priče o motorima s našim lavom…
Ode naš prijatelj za stadom…
Vidjeli smo mi put kojim bi se moglo do planine ali zar nije lakše ovako…
Na_samom usponu na planinu naišli smo na asfalt. U susret nam dolazi lik na motorinu i spominje nekakve mine. Kao, počekajte malo tu i kad čujete BUM možete dalje. Pošto se temperatura popela na pristojnih 17, iskoristili smo pauzu za oslobađanje od viška odjeće i laganu marendu. Doslovno.
Molimo žene koje prate putopis da pošalju dečke i muževe da bace smeće. Ovakvi prizori se ne viđaju često. Iskoristite to.
Marenda…
Zar nije u najmanju ruku čudno da zemlja u kojoj nema vode ima tri puta jeftiniju flaširanu vodu od nas, zemlje koja ima vode u izobilju. Netko tu nekoga…
Evo naš Boško Buha…
…samo mi nismo čuli nikakav BUM. Ajmo mi na planinu, možda se čovjek šalio.
Ovo dalje nemam šta komentirat…
Ovdje negdje se začuo jedan BUM.
I_još malo…
A_šta ću kad volim ove planine…
Malo uživo…
Dosta je bilo. Idemo dalje, na jug. Plan je doći u Tozeur pa cestom preko slanog jezera do Douza.
Ko pita ne skita…
Ko pita ne skita 2. dio …
Došli u Tozeur i bauljamo gradom…
…kad odjednom začujem iza leđa: “Alo, stanite, stanite!” I to na hrvatskom. Okrenem se, neka žena stoji na ulici i viče za nama. Vratimo se i žena stvarno govori hrvatski. “Odakle vi ovdje?”, pita. Uzvratim istom mjerom: “A odakle Vi ovdje?” “Pa ja ovdje živim”, kaze gospođa. Dakle, situacija je sljedeća. Gospođa Nada, kako je zovu kod nas, rođena je Austrijanka koja godinama dolazi u Hrvatsku gdje ima dvije kuće, u Makarskoj i na Hvaru. Govori tako dobro naš jezik da ne možeš prepoznati odakle je. Inače, gospođa ima i par kuća u Austriji, jednu na skijalištu, dvije u Beču, kuću u Tunisu, Indoneziji i ko zna gdje ne. Prošla je cijeli svijet uzduž i poprijeko nekoliko puta. Ona i muž vode veliku firmu u Austriji i spremaju se za prodaju iste i penziju. Odmah nas je pozvala na ručak kod sebe. Domaća spiza. I juhica. Nije nam bilo mrsko. Gospođa Nada je zakon.
Još malo Tozeura…
…i_onda jezero. Netko ga koristi za ludiranje, mi ozbiljniji razgledamo.
Malo smo se i vozali. Kažu da je sol dobra za motor…
I_napokon, Douz, vrata Sahare. Potraga za hotelom.
Kako saznati pravi li se brkati Ahmed da ne zna engleski?
Jednostavno, ako nosite pravu majicu. Dakle ovako, pregovaram ja sa brkatim čovom na recepciji o cijeni hotela. Njegova prva cijena je 60 Dinara za dvoje. Odmah u glavu pokušam sa starim trikom, pričom da smo prethodnica ekipe s kojm dolazimo dogodine i nudim mu 20 Dinara. Ovaj uporno na francuskom traži najmanje 50 Dinara. Kao, i to je malo, žena rodila ko zna koje dijete, rodbina gladna, stara majka umire i ostale fore. Vadim ja svog jokera doslovno iz rukava. Pokažem mu svoju majicu i malo podebljam priču o 25 ljudi koje vodimo dogodine. Ahmed se nasmije i mi spavamo za 35 Dinara. Ne bih se zakleo da nisam i ovako platio puno al bar znam da i Ahmed zna engleski. Evo majice:
E da, sve je to uključivalo i poseban tretman za motore. Vjerujte mi, imali su bolju sobu od nas.
Sliku zahoda neću stavljati. Možda netko upravo večera. Dakle, stigli smo u Douz, našu stanicu za napad na Saharu.