Hrana i dojmovi
Autor: Anton
… još samo dio, ako dopustite … Hrana i dojmovi …
Hrana i dojmovi…
Što smo sve bacali u kljun?
U Tunisu uvijek znate što jedete…
Ovo vam daju prije svakog obroka…maslinovo ulje, masline, nekakav chili, i nešto što daje na ribu…
Predjela…Brick ili tako nekako je najpopularnije predjelo…
Pa ide juhica…
Glavno jelo…kus kus na mali milion načina…Onaj od devinog mesa je nama bio najbolji…
Ima tu i fažola iliti graha…i to dobrog…
…i nešto od sveprisutne talijanske kuhinje…
Ima i ovakvih stvari…
A za desert…
U Italiji tipično talijanski…
Tradicionalni čaj je zakon. Kava prejaka. Pivo bezalkoholno. Sokovi ko i u nas. Voda samo flaširana. Toliko o tekućinama.
Dojmovi i par zapažanja…
Prije nego nabacim par dojmova da razbijemo jednu famu oko ovakvih putovanja. Stalno se spominje kontekst nekakve avanture. Sve ovo što smo mi odvozili, uključujući Saharu, nije ništa posebno što uz nešto vježbe i otpuštanja par kočnica u glavi ne može napraviti svaki ljubitelj terenske vožnje. Svi me pitaju što nam je bilo najteže, aludirajući na Saharu. Istina, pijesak je nesto teži dio, ali ne puno teži od nekih dionica koje prolazimo skoro svakodnevno na kilometar od kuće.
Da shvatite koliko je ovo bilo teško kazat ću vam dvije stvari koje su mi bile najteže na cijelom putovanju. Prvo: zaspati pored Ivanovog hrkanja, i drugo: traženje odgovarajućih slova na arapskoj tipkovnici u lokalnom internet klubu.
Tunis. Sto reći? Pokušat ću to na ovaj način. Kad ponovo odem u Tunis odmah preskačem sjeverni dio i pičim na jug. Baza u Douzu i onda tjedan dana na potezu između Tamerze i Matmate. Uključujući par dana dublje u Sahari. Podijelio bih Tunis crtom. Recimo ovako kako je podijeljeno plavom crtom na karti.
Sve južnije puno je zanimljivije od sjevernog dijela. Ne kažem da sjever nije interesantan ali je jug ono što bi mogli nazvati pravim Tunisom. Što se tiče znamenitosti na sjeveru zemlje, za Kartagu odete u Solin, za El Jem u Pulu, a za dosadne “majfrendove” na tržnicama Kairouana posjetite ulice restorana u Dubrovniku ili Trogiru. Ili zelenu pijacu. Šalim se, naravno. Sve je to lijepo vidjeti. Ali jednom. Ono što me se najviše dojmilo u Tunisu je srdačnost ljudi u selima juga, prekrasna okolica Tamerze, planine oko Tataouina i Matmate, te naravno Sahara. Područja koja su na karti zaokružena zelenom bojom. Jako mi je žao što zbog vremena nismo posjetili predio Table de Jogurtha. Svi, ali baš svi, kad im spomenem put u Tunis odmah pitaju za Saharu. Svima je to najljepši dio. Meni nije. Možda je najatraktivniji i vozački najteži… Sahara je prekrasna, ali su predjeli oko Tamerze i Redeyefa kao i planine između Tataouina i Matmate jos ljepše.
Ljudi u Tunisu su općenito srdačni i gostoljubivi. U velikim gradovima i turističkim centrima ta srdačnost je povezana s turizmom. To je dobro, ali ne uvijek iskreno. Na jugu, u siromašnim selima, srdačnost je iskrena. Osjetna je razlika između bogatijeg sjevera i siromašnog juga. Kriminala praktički i nema. Kazne su rigorozne, a policije ima doslovno na svakom kantunu. Veliki gradovi nisu mjesta koja ostavljaju neki poseban dojam. Pogotovo Tunis. Tunis je, mislim, najmanje afrički grad u cijeloj Africi. U Tunisu, kao i u većini afričkih zemalja, čistoća nije visoko na listi prioriteta. Ako to ne prihvatite takvim, moja je preporuka, odite na odmor u neki od turističkih resorta. Ali znajte, teško ćete tako upoznati Tunis. Tamo je sve samo jedna velika predstava.
Sudeći po tome da smo samo u Tunisu, bez ikakve štednje ali uz konstantno cjenkanje, potrošili ravno 500 eura iliti 250 po tintari, Tunis je jeftina zemlja. Sve to može biti više ako mislite spavati u biranim hotelima, ali i manje ako ste pravi bajker kao moj poznanik iz priče u poglavlju “Ksar Ghilane…” Pridodajte tome još trajekte koje ćete, ako ih posložite pinkicu bolje nego mi, platiti cca 250 eura bez kabine, te dodajte za onaj dio Italije koji je neizbježan jos 150 eura. Dolazimo do cifre od nekih 650 eura. Ne puno, za ono što dobivate. Ova računica stoji za dobru organizaciju na potezu Dubrovnik – Bari – Palermo – Tunis i nazad. Do Dubrovnika računajte sami. Možda nešto komotnije, bilo bi na potezu Split – Ancona – Civitavecchia – Tunis. Ali i nešto skuplje. Mi smo za ovaj put potrošili više jer smo imali kabine na odlasku, (doduse, onu na Jadroliniji nismo nešto platili, jer znamo ljude koji znaju ljude), i proveli smo tri neplanirane noći u Italiji.
I za kraj, jedno moje razmišljanje i mala priča na temu financiranja putovanja i putovanja uopće. Poznanik mi kaže danas: “Lako je tebi kad možeš”. Čovjek ne radi nigdje, pa možda s pravom to govori, ali… Dok smo pričali zazvoni mu telefon. Iphone. Ok, radim tri posla i imam telefon star sedam, osam godina. I ne treba mi bolji. Da imam iphone ili neko slično čudo, opet bih koristio samo ovo što koristim na svom starom telefonu. On ne radi trenutno nigdje i sigurno mu treba iphone. Da prelista rezultate kladionice. E sad, ovako ja to gledam: razlika između njegovog gadgeta i mog telefona može ga odvesti na prekrasno putovanje, zar ne? Nekoliko mjeseci bez njegovih dvadesetak kuna kladionice je ovaj put u Tunis, zar ne? Najlakše je naći izgovor u novcu. Bitna je želja, majfrend. Putovao sam na razne načine kad nisam imao za kisik. I uvijek bih se nekako snašao. Nije novac opravdanje. To je uvjeravanje samog sebe. I izgovor. Glupi izgovor.
Što se same vožnje tiče, za ljubitelje terena Tunis je raj, a ni ostali ne bi trebali biti zakinuti sudeći po cestama kojima smo prošli.
Mi se vraćamo sigurno, a vi koji jos niste, idite. Isplati se. “Biliv mi, majfrend!”
Do sljedećeg puta,
Živili!
