Tunis – Planine i kanjoni Tamerze i okolice…
Autor: Anton
Nedavno je bilo razgovora o tome zašto se putuje. Ne znam za druge, ja putujem za osjećaj. Onaj osjećaj kad doživiš ljude, njihovu kulturu i način života. Posebno kulturu različitu od tvoje. Putujem za onaj tren u kojem iskreni smiješak domaćina razbije još jednu predrasudu u mojoj tintari. Zašto motorom? Motor je tu samo sredstvo. Najbolje sredstvo za postizanje još jednog cilja. Cilj je opet osjećaj. Osjećaj slobode. I onaj moment pod kacigom, kada ništa nije važno i ne misliš ni na šta drugo osim na put ispred sebe. To nitko i ništa ne može platiti. Pa čak ni MasterCard.
Doručak i gibamo. Dječje radosti i žestoka kava…
Ajmo…
Zmijska koža, za sreću…
Pravac Chebika…
Chebika, popularna oaza, turistička točka. Tu susrećemo i prve turiste, par Talijana u Toyoti.
Manje papat i bit će to u redu…
Toliko iz Chebike. Vrijeme je da krenemo. Odavde počinje ono po što smo došli. Čisti teren. Probat ćemo voziti što je više moguće bez asfalta. Međutim, imamo jedan mali problem. Malo smo se zaigrali okolo i preračunali s gorivom. Za pet minuta lokalci rješavaju problem. Evo naše pumpne stanice.
Skupila se djeca te postajemo glavna atrakcija u selu. Podijelio sam im nekoliko privjesaka i nešto dinara. Nakon pola minute došla su sva djeca u okolici stotinjak kilometara.
Stiže i ponosni naftaš…
Eto ga. Sad možemo što hoćemo.
Sviđa mi se objašnjenje razloga potrebe za putovanjem, a osobito onaj “smiješak koji razbija predrasude” – lijepo i točno rečeno.
I sviđaju mi se posebno fotografije “bespuća” i izvora.