Napad na Saharu – dio prvi
Autor: Anton
Nemamo šta razmišljati. Idemo odmah u pustinju. Prvo par sati da uđem u štos, pa ozbiljni ulaz u Saharu. Imam nešto iskustva u vožnji na pijesku iz Južne Afrike, ali je razlika ponoviti isto s dinama i pretovarenim motorom. Što se Ivana tiče, on je na afričkom pijesku doma. Pošto se i nismo baš predstavili na početku priče, za sve one koji nisu upoznali Ivana, rijetkog Hrvata koji ne zna maternji jezik, mogu to napraviti u našem putopisu iz Južne Afrike. Da se ne ponavljam. http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,121736.0.html
Iz Douza krećemo u obilazak okolinih sela. Dio cestom, dio pustinjom.
Lagano zagrijavanje…
…pa malo žešće…
Evo i filmić…
http://www.youtube.com/watch?v=oljx2vObYO4
…pa malo plivanja…
Dosta je bilo zaj…, idemo na dine…
Nakon treće ili četvrte dine, penje se Ivan na sljedeću ispred mene. Idem za njim. Evo što me čeka s druge strane.
Zar nije sramota da ce čovik s kamena, koji je zadnji put vidio pijesak na plaži u Ducama kraj Omiša, morat davat satove vožnje čoviku rođenom na afričkom pijesku?
A sad ozbiljno. Svatko tko misli da je ovo bezazlena situacija grdno se vara. Ivan je preletio volan i usput slomio vizir. Zašto se to desilo nekome tko je na pijesku doma. Lako smo došli do zaključka iskopavajući motor. Naime, nalazimo se na rubnom dijelu Sahare, a upravo je prošao tjedan gadnih kiša. Nekih pet do deset centimetara pijeska na vrhu je jos uvijek vlažno i to može iznenaditi vozača. Čim taj teži sloj počne nenadano ukopavati prednji kotač u silaznoj putanji, nema više povratka.
Nije to ništa strašno da nam pomrsi planove ali moramo otići do prvog sela riješiti vizir. Ostao je oštar dio koji strši i nije baš poželjno šarati pustinjom s nečim takvim pod vratom. Stižemo u Zafrane. U boksu su već spremni. Malo piljenja.
…malo brušenja…i završni touch.
…Ta-na-na-na…
“Designed by Zafrane”
Evo što su rekli:
Promatrajući s konjuktivno subjektivnog aspekta to je delikatan primjer senzibilnog elementa koji intezivno pretendira u ortocentričnim koncentričnim individualnim emocijama!
Pininfarina (citat iz mjesečnika “Italian Design”)
Cool!
Bruketa i Žinic (citat iz magazina “Story”)
Neš ti!
Oduševljeni građani Dalmacije (citat s ulica)
Ajmo mi nazad u pustinju…
Sve je spremno 
Pustinja zove
Dosta je vježbe. Odluka je pala. Idemo još danas bez viška prtljage kroz Saharu do oaze Ksar Ghilane. Ako ne stignemo, spavamo vani, ako stignemo, dobro je. I sutra nazad po stvari.
Početak je bio obećavajući. Na pravi put nas je izveo lik na motoriću kojem je lanac ispadao svakih dvjesto metara. Kad smo se ponudili da mu pomognemo oko lanca, odbio je rekavši da je to u redu. Vjerovatno čovjeka zabavlja i nije mu dosadno. Izašli smo na “put” koji je u početku vidljiv, a svakim kilometrom tragova je sve manje.
Sve je bilo kako treba dok nismo zašli dublje u pustinju. Nakon što je moj “Pastrana” zastranio na jednoj dini te izveo atraktivan skokić, čujem kako puca plastika. Vidim njegovu tablicu i zadnji kraj naslonjene na gumu. Nije dobro, vjerovatno amortizer. Gledamo, nije amortizer. Cijeli zadnji kraj viši. Dobro je, rama je pukla. Zašto kažem, dobro je. Naučio sam jednu stvar u Africi. Kad već ovdje imaš kvar na motoru, najbolje da je bilo što vezano za željezo. Ovdje uvijek ima stotinjak aparata za varenje po kvadratnom kilometru. Doduše, nama je otegotna okolnost trenutni položaj ali to nije ništa što dva pristojna mladića ne mogu riješiti.
Skidamo Ivanov kofer, slijedi pregled stanja.
Procjena kvara 
Sadržaj kofera
Kao što vidite po boji puknuća bilo je to načeto i prije. Što sam i pretpostavljao. Svatko tko zna šta ovaj motor prolazi mogao je očekivati ovako nešto. Inače Ivan u svom zadnjem kuferu nikad nema ispod 20 kila. A ovaj nosač je idealna poluga. Zadnji put je došao kod mene sa desetak baterija sa svih svojih motora. I još par stvarčica. Mislite da taj uspori na ležećim policajcima? Inače ga se često može vidjeti kako svoj mali motor vozi na svom velikom motoru. Probat ću jednom naći sliku. Dakle, nismo iznenađeni. Ni uvrijeđeni.
Donja strana još donekle drži. Plan je da nosim njegov kofer, a Ivan će nazad lagano. Jako lagano. Prije svega, marenda.
Kofer je kod mene. Vjerujte, nije nimalo lako voziti duboki pijesak bez mogućnosti pomicanja nazad. Zanimljivo iskustvo.
Ponekad je bilo brljavo…
Pogled prema naprijed 
i još naprijed 
Pogled u retrovizor
…ali zanimljivo.
Deve prelaze cestu 
Neke nas gledaju začuđeno
Prvi slobodni majstor je naš. Birali smo ozbiljnijeg.
Malo projektiranja u letu i idemo u proizvodnju. Prvo s jedne strane…
…pa s druge…
pa s treće.
I evo ga. Lakše nego gumu promijeniti. Da vide ovaj rad u Yamahi uzeli bi ovaj uhodani duo pod svoje.
“The Mean Machine” je opet u igri…
Majstor je svoje zaradio za danas pa je pala čajanka s ekipom.
Čajanka i s naše strane…
Bilo je tu još bijesnih pila…
Gledajući kao pravi Dalmatinac ljude kako rade, došao sam do zaključka. Bili smo podtovareni što je otvaralo prostor za priličnu slobodu našem “Travisu”. Dakle, sutra napadamo Saharu pretovareni. Tako će moj kolega imati manje prostora za egzibicije, a ja ću imati više prostora za valjanje. Po mojoj slobodnoj procjeni smo negdje oko 300 kila. Bez šofera. Mislite da će nama to biti problem?
“Joj kad ovo večeras montiram pa izletim u grad. Sve su žene moje!”
Sudeći po naljepnicama, ovdje tankaju samo pravi muževi…
Ovo je jedini motor koji smo do sada vidjeli u Tunisu. Glavna faca u selu. Sigurno načelnikov sin.
Večera. Vrhunski chef…
I spavanje. Sutra je dan D. Ustvari, dan S. Sahara.