Kupovanje u Tunisu

Davor Stipanić

KUPOVANJE U TUNISU

Kada se spomene kupovanje u bilo kojoj od islamskih zemalja onda je prva asocijacija mnogim ljudima pretpana tržnica za koju se čini kako nema mjesta ni za robu, ni za trgovce, ni za kupce. Uvijek zamišljamo gužvu, šarenilo, buku, stiješnjenost i, priznajmo to, mnoštvo krađa i prijevara. U gužvi je lako krasti, a cjenkanje je sastavni i nezaobilazni dio trgovine u islamskom svijetu i bez iznimke izaziva sumnju kad i kupac i trgovac ostaju zadovoljni. U našem smo svijetu rijetko zadovoljni kupnjom i smislili smo bezbrojne izreke utjehe. Od one «plati pa se rugaj», preko «nema džabe ni u stare babe» ili «kupi jeftino-budi bena» do «nije mi žao platiti, ali kad znam za što». Ima ih još. Ima ih puno više nego mjesta na ovom blogu. To je jedna od glavnih osobina kupovanja u zapadnom svijetu.

Islamski pak svijet u svojoj trgovini nalazi zadovoljstvo i ono je puno tek kada se zadovolje svi preduvjeti. Kupac je taj koji čupa kose, viče i izruguje trgovca koji preskupo cijeni svoju robu. Trgovac u tom igrokazu čupa kose i kune se na sve sveto, žive i mrtve, kako zapravo sve daje ispod cijene. Obostranom očaju se ne nazire kraj dok se cijena ne spusti barem za pola od početne cijene za kupca i dok se trgovac teška srca ne rastane od svoga blaga. Tada se zadovoljni rastaju iako obostrane pogrde ni na rastanku nisu rijetkost. Meni je ta igra, kao i većini zapadnjaka, prenaporna za svaku pa i najmanju sitnicu. Ali, ako se ovako osjećate prevarenima (što drugo može veseliti prodavača) kako bi se tek osjećali da platite onu cijenu koju vam je bubnuo na početku trgovanja. Kažem bubnuo jer tamo nema cjenika. Sve ovisi o tome kako vas je «ošacao». Tamošnji trgovci imaju i jako neugodnu naviku da vas čitavo vrijeme diraju po rukama i ramenima i na taj vam se način umiljavaju. Nije rijetko da vam pokazuju slike svoje obitelji koju svojom škrtošću osuđujete na glad i siromaštvo. Ne preza ni od čega da vam otme novac i nimalo ga ne smeta, dapače, ako ste jednako tvrdokorni. Kruži priča o tome kako vas kao partnera uvažava jedino onda kada ga natjerate da vam nešto dade zaista jeftino. Kao prolazniku, turistu, to će vam se teško dogoditi. Jedino ako ste prva mušterija u danu pa je jako loš predznak ako odete praznih ruku.

TRGOVIŠTA

Mnogi također olako brkaju bazar i suk. Bazar ili pazar (bazaar- azerbejdžanski, pazar-turski) pripada Srednjem Istoku, sjedilačkim narodima koji od davnina žive u gradovima. Bazari su trgovačke ulice ili čitave četvrti (ovisno o veličini grada) koje su takve i nastajale. Bazari se temelje na dućanima, a ne na štandovima. Sjevernoafrička, nomadska varijanta je suk (suk, souk, souq). Trgovište koje je kroz povijest bilo mobilno i nastajalo je na mjestima gdje se vršio istovar, utovar, pretovar karavana koje su krstarile pustinjskim bespućima. Na tim se mjestima onda prigodno prodavalo i sve ostalo što je karavanama bilo potrebno. Ne samo roba koju su prenosili kao plaćeni teret.

I odatle suku dominantan izgled nakupine štandova. Međutim, kako su i nomadski narodi osnivali gradove, sukovima su postajali određeni dijelovi grada, neki čak i ograđeni ili čak ozidani, ali nisu gubili svoje osnovno obilježje-štand. Tako je na sukovima glavnina izložene robe izvan dućana, a ne u njemu. Zajedničko i bazarima i sukovima je beskrajna gužva, vreva i buka.

ROBA I PONUDA

Tko u Tunisu očekuje ono obilje koje je vidio u, recimo Istanbulu, ostati će razočaran. Tunižani obilje svakovrsne ponude nude u dućanima u europeiziranim dijelovima svojih gradova. Na sukovima se nudi njihova tradicionalna ponuda i nije osobito bogata. Predmeti izrađeni od devine kože su uvijek jako kvalitetni i vrlo dugotrajni, ali njihov tradicionalan način obrade je za naš ukus pomalo grub i nedovoljno profinjen. Na prvi pogled tamo ima zaista svega, ali vrlo brzo se počinjete pitati s čim bi pojedini komad kože kombinirali dok vam misli lete na vlastiti ormar. Drugo što je vrlo zastupljeno je berberska keramika. Izrazito atraktivna, pogotovo zdjele, ali i tu se nameće isto pitanje. Na koji način tako grubo (primitivnom tehnikom) izrađene predmete uklopiti u ono što kod kuće imamo. Tada se zdjela nameće kao neka vrsta logičnog izbora jer uvijek može funkcionirati sama za sebe i kao ukrasni i kao uporabni predmet. Znaju to i oni i zato je od ukupne grnčarije ponuda zdjela najbogatija. Od suvenira za turiste tu su nezaobilazni (ogromni, skoro pedalj dugi) bijeli, pustinjski škorpioni u «grobu» od pleksiglasa i pustinjska ruža.

To je pješčani konkrement koji nastaje u saharskim bespućima. Pijesak se, pod utjecajem pustinjskih vjetrova, pomiče u svim pravcima. Konkrementi su normalna pojava, ali zahvaljujući ruži vjetrova, u Sahari se formiraju kao pustinjske ruže. Te pješčane nakupine zaista nalikuju ružinom cvijetu iako im je teško naći bilo kakvu uporabnu svrhu. I konačno, kao neprehrambeni proizvod uz odjeću, na sukovima se nudi ćilim. Iako je puno bolje poći u specijalizirane dućane niti na sukovima nije slaba ponuda. Nebrojeni ćilimi, ručno satkani milijunima čvorova, vuneni i prelijepi svileni, svih veličina. Od onih manjih koji se poput tapiserije mogu objesiti na zid pa do onih što prekrivaju podove. Najveća mana im je naravno teškoća prijevoza. Glavnina turista u Tunis stiže avionima i one velike ćilime, ma kako divni bili, nemaju kako prevoziti kući ako nisu spremni na probleme s viškom prtljage i carinom po povratku.

PRAHOVI I PREHRAMBENI OBIČAJI

Razmeđu između neprehrambenog i prehrambenog dijela suka je vrlo lako uočiti. U tom se dijelu prodaju različiti prahovi. Ogromne košare su pune kane (crne, crvene i žute) i prodaju se kao pravi melem za svaku kosu. Ravnopravno uz kanu su i košare pune harise, izrazito ljute papričice. Mnogi harisom smatraju samo umak ili pastu kojima je glavni sastojak baš prah te (oni kažu «čili») papričice. Harisa je vrsta izrazito ljute papričice i po njoj su ime dobili prah, pasta i umak. Prah je (kao i kane) uvijek fin poput pudera (melje se u posebnim kamenim mlinovima) i mnoge su varijacije na temu harise. Od čistog praha papričice do kombinacija sa sušenim češnjakom, kimom ili kardamomom. Sve su kombinacije dopuštene. Hladni umak se dobiva tako da se ovim sastojcima doda maslinovo ulje. Ako se doda rajčica, umak može biti topao ili hladan. U topli, kuhani umak se dodaje svježa rajčica ili se kuha od svih ovih sastojaka u svježem izdanju. Ako se koristi suha rajčica i taj je umak hladan, samo oživljen maslinovim uljem. Ako je sve svježe, onda je salata (rajčica, obična paprika, luk, češnjak, krastavac, sitno rezana svježa harisa, masline). Svima im je primjena vrlo široka. Od dodatka svim vrstama mesa koje tamo možete naći, plodovima mora ili drobljenoj pšenici poznatoj kao kus-kus (cous cous).

Prehrambeni dio obiluje svim mogućim vrstama plodova, mesom i peradi, ribom, mlijekom i mliječnim proizvodima. Još u antičko vrijeme Tunis je bio poznat kao žitnica Rimskog carstva. Grci, još prije Rimljana, su ih naučili maslinarstvu. Tunis je četvrta zemlja svijeta po uzgoju maslina. Francuzi vinogradarstvu. Tamo, izvan sušnih područja naravno, raste zaista sve i to zahvaljujući blagotvornoj klimi čitave godine. To je i razlog zašto je tuniška kuhinja splet svih mogućih utjecaja. Samo onaj berberski dio (onaj kojeg baštine od svojih nomadskih plemena) je zaista autentičan. Na sve drugo su utjecali susjedi i osvajači, a u tom prirodnom obilju ponude niti utjecajima nije bilo teško naći svoje mjesto. Svi vole fino papati i glavni kupci u prehrambenom dijelu suka su žene, ma koliko trgovina tradicionalno bila muška djelatnost i oni su to i radili. Međutim kako je tradicija da se svaki dan kuhaju isključivo svježe nabavljene namirnice žene su preuzele kupovanje za dnevne obroke. Još jedna osobina Tunisa je da tamošnje žene ne motaju glave u bilo kojem čvrstom obliku. One glavu prekrivaju maramama koje ispod brade pridržavaju prstima jedne ruke. U drugoj je ruci torba ili novčarka. Kada je i druga ruka zauzeta kupljenom robom, marame drže zubima i kada govore to se čuje kao nekakvo psikanje jer su glasovi «p» i «s» najčujniji. Uz hranu i harisu je vezano i izreka (vjerovanje) kako se po harisi vidi ženina odanost mužu. Naime, od muškaraca se očekuje snaga, izdržljivost i čvrstina. Tako mu žena mora kuhati «muške» obroke, pune harise i ostalih pikantnih začina. Ako snaga jela oslabi (jer mu ih žena slabije začinjava) to znači da je oslabila i naklonost njegove drage.