Ksarovi i ostala čudesa Tataouina i Matmate

Autor: Anton

Kad malo bolje razmislim, a vezano je za onu priču iz prethodnog poglavlja, imao sam i ja fazu dubljeg odnosa s motorom. Sa 16 godina vozio sam APN 4 ili 6, ne sjećam se više. Nakon pucha i automatika bio je to već ustaljeni red. U garaži je bila vespa od starog. Nisam mogao smisliti taj motor. Međutim, apn je postao dosadan vrlo brzo, izbora nije bilo, i malo pomalo vespa je noću izlazila iz garaže. Sve dok je nisam preuzeo tihim pučem. Bila je, u nedostatku drugog, moje jedino prijevozno sredstvo. Pazi sad izjave: “Postala je dio mene.” Ko je sad bajker, a?

Doslovno, dio mene: http://www.youtube.com/watch?v=2rR9xAkVJUA

Stala je brojati kilometre na nekih 80000, a prešla je bar još toliko bez sata. Prednji kraj je, istina, prešao upola manje. Dobar je to bio motor. Ili šta već je. Blaženi dvotaktol, blijedožuta posudica za ulijevanje istog i ključ od svice. Pere me nostalgija. Ili, grublje rečeno, prolaznost.

Vratimo se mi u Tunis.

Obišli smo par Ksarova oko Tataouina. Ksar je u slobodnom prijevodu nešto kao pustinjska utvrda. To su berberske nastambe i sela u kojima se dijelom živjelo, a dijelom ih se koristilo kao skladišta hrane, ulja i ostalih živežnih namirnica.

Ksar Ouled Soltane, južno od Tataouina, naš je sljedeći cilj. To je ujedno i naša najjužnija točka na putu. Ouled Soltane je, kažu, među najljepšim i najočuvanijim. Mislim da su u pravu.

Ovako to izgleda unutra...

…ovako prema vani.

I još malo…

Unutar samog Ksara nalazi se mala galerija i, vjerovali ili ne, internet cafe s dva kompjutera iz doba studentskih dana Billa Gatesa. Mladi vlasnik male galerije dobar je poznavatelj povijesti i jedan od rijetkih koji govori odličan engleski. Održao nam je malo predavanje da razbije dosadu, a mi smo zauzvrat kupili dvije njegove slike za cijelih 40 kn.

Gladni smo. Sjetio sam se da je gospođa Nada preporučila dobar restoran u Ksaru Ouled Debbab. To je na drugoj strani. Idemo lagano. Usput smo se malo pogubili pa smo za pravac upitali jednu babu. To me uvijek podsjeti na devedesetogodišnju babu jednog mog prijatelja koja kad je pitaju za nešto, a ona ne zna, odgovori ovako: “Moj šjor, da me je…e ne bi vam znala reć di je !”

Ksar Ouled Debbab. Čisti turizam. Daj ljudima ono što traže. Totalna suprotnost onom prije.

Ovako to izgleda unutar zidina…

Pošto smo i ovdje bili jedini gosti, gazda je inzistirao da nas provede imanjem te nam pokaže dio koji pretvara u hotel. A mi gladni. Ovaj se navio na francuskom ponosno pokazujući “prototip” sobe. Još bi mi tamo bili da nisam odlučio napravit rez kazavši da nam se žuri.

Evo sobe:

Evo i proljev u elementu:
http://www.youtube.com/watch?v=D5rhtteKv8Y
Ručak je, moram priznati, bio odličan. Zna teta Nada di se dobro jede.

Kao što vidite do sada nije bilo slika hrane. Za to ćemo na kraju odvojiti malo poglavlje. Nakon ručka pravac Matmata. Al’ ne bilo kako. Terenom, samo terenom.
…mak-makadam, mak-makadam, mak-makadam, makadam…(ovo ide uz muziku iz Baltazara, probajte)

Ovaj dio puta mi je posebno drag. Prekrasno. Nigdje nikoga. Nemamo puno slika odavde, zato mi vjerujte na riječ.

http://www.youtube.com/watch?v=RzgxgHl6y_U
http://www.youtube.com/watch?v=MT39QeZoKvY&feature=channel
Cijelo popodne smo se vozali ovim planinama i brežuljcima između Tataouina i Matmate. Bez putokaza. Gustali smo “ka prasci”.
Nisam od onih koji slušaju muziku u vožnji ali sam u par navrata pomislio kako bih baš volio poslušat jednu pjesmu. Da putopis bude multimedijalan u potpunosti, ovo mi se slušalo. Baš u ovoj izvedbi:
http://www.youtube.com/watch?v=_j-dEjoId2A
I predvečer…Matmata…

… slijedi nastavak… Matmata, Mustafa Majfrend i Đorđe Lukas…