Ksar Ghilane i Kamena pustinja

Autor: Anton

Stigli smo u Ksar Ghilane i tražimo smještaj. Prvi kamp i dogovor pada. Spavanje u beduinskom šatoru, večera i doručak za male pare. Ovaj put nismo jedini gosti. U cijeloj oazi, osim nas, još je dvoje gostiju. Francuski par s dreadlocksima u svom 4×4 kamionu-kamperu. Sve u oazi radi, jer uredno dolaze Toyote s Japancima koji masno plaćaju da ih se ovdje dovede iz turističkih resorta. Sama oaza poznata je po tom malom jezeru, izvoru tople i slane vode. Inače, sve je ovdje podređeno turizmu, ali osim tog izvora i lagane dostupnosti s istočne strane, nije oaza ništa posebno. Ima nekoliko puno ljepših, ali manje poznatih oaza dublje u pustinji.

Naš smještaj…

Kad smo već kod smještaja u šatoru, sjetio sam se nečega odnedavno. Sretnem jednog poznanika i ovaj me pozove na nekakav moto susret. Kažem, ne idem na moto susrete, a čovjek stane pa se čudi. Kao, voziš motor, baviš se motorima, a ne ideš na susrete!? Pokušam mu objasniti da me to ne zanima, da nije moj tip zabave, te da mi moto susret spada u kategoriju vjenčanja i sprovoda. Negdje između. Da se razumijemo, nemam ništa protiv susreta, klubova i ostalog, ali jednostavno nisam taj. Ovaj me već pomalo krivo gleda. Šta, nisi u klubu nikakvom? Jesam, kažem, mislim da sam još upisan u lokalni videoklub. To je jedini klub u kojem sam ikada bio. Osim pionira, naravno. Još dobacim da ne volim nikakve oblike pripadnosti, pogotovo ne one koje uključuju hijerarhiju, činove i uniformiranost, pa makar sve skupa bilo na nekakvoj formalnoj razini. Sad već poprilično uzrujan, glumeći zaj…nciju, pita zašto uopće vozim motor. Nevjerovatno.
Čovjek me nastavio gledati pogledom kakvim ni punicu ne gleda. Vjerojatno poprilično stršim u njegovom idealnom bajkerskom svijetu. Antibajker. Najbolji prijatelji mi nemaju nikakve veze s motorima, ne idem na susrete, ne zanimaju me klubovi, ne pratim moto utrke. Ima li još što? Ima, kako da ne. U razgovoru ga bocnem, onako usput, znajući za njegove sklonosti, kako mi nije jasno kako netko naziva motor bebom. Ili macom. To mi već lagano ulazi u domenu zdravstvenog problema. Volim motore, ali ih smatram strojevim,a te mi je izrazito teško ugurati ih u svijet živih. Ipak je to samo sredstvo koje mi donosi ugodu. Vožnju. Nikakvo glancanje i lickanje, a pogotovo ne zaljubljeno tepanje stroju.
Šlag na kraju bio je razgovor o jednom mom putovanju. Naime, na upit o spavanju spomenuo sam da mi je šator dobar na slikama ili u dućanu kamp-opreme, te da preferiram mekane podloge i krov nad glavom. Ajme! Nisam uspio promijeniti njegov “koja pič…” pogled, ni priznanjem da mogu prespavati u vatri, vodi i nabujaloj rijeci ukoliko to zahtjeva situacija. Čak ni spominjanje prošlosti i spavanja u opakim uvjetima nije promijenilo pogled u njegovim očima.
Ništa više nije pomagalo. Tonuo sam sve dublje. Jednostavno, čak i kad možeš, te imaš uvjete spavati pod krovom, moraš to odlučno odbiti i uzdignute glave podignuti šator. Sve drugo ne važi. Ipak je spavanje na tvrdom to što odvaja avanturistu od ostalih. Razotkriven sam. Ako sam ikada imao trunčicu avanturističkog duha sada je definitivno raspuknuta. Kriza mog bajkerskog identiteta je na vrhuncu.
Dakle, da rezimiramo, najbolji prijatelji mi nemaju veze s motorima, ne družim se s bajkerima, ne idem na moto zabave, nisam u moto klubu, ne spavam u šatoru (osim u onom poviše), drugi mi peru motor. I još vozim quadove. Imam i skuter! Moj poznanik me s pravom gleda kao izroda. Oduzmite mi motor i bacite me lavovima!

Vratimo se mi u Saharu. Ksar Ghilane u par slika…

Predvečerje za opuštanje. Jedni se bućkaju…

…drugi čitaju Slobodnu Dalmaciju…

…dok ostali zdušno navijaju pred plazmom.

Dok sam se još malo vozao po okolnim dinama, Ivan se odlučio na prilično nepromišljen potez. Zamijenio se s beduinom. Motor za konja. Taman sam se vraćao, kad vidim nekog zamotanog u crnu maramu kako u punom gasu izlazi iz zavoja. Na pijesku, naravno. Motor samo što ne izleti ispod njega. Prvo sam pomislio da se Ivan ludira, a onda vidim da mi ovaj maše da pođem za njim. Nisam imao šanse pratiti ga. Taj je vozio k’o luđak. Dok sam ga ja pokušavao stići, ovaj se već okrenuo i nazad. Ne sjećam se da sam ikad vidio dužu vožnju na rubu pada. Totalni luđak. Kad smo se vratili do Ivana, vidim mu na faci kako je skužio kome je dao motor. Imao je sreće. Ovaj se još hvali kako je uhvatio 140.

Ivana su slikavali ostali beduini…

…i on njih.

Kamikaza na svojoj pili…

Kasno navečer u kamp su stigli Talijani. Njih desetak na raznim enduro motorima, uz potporu par terenaca koji im nose prtljagu. Još se čude nama što smo pretovareni došli pustinjom. To su ujedno i jedini motoristi koje smo sreli na cijelom putu – što je stvarno čudno. Mislim da je sad najbolje vrijeme za odlazak u Saharu. Najveća temperatura bude oko 17. I to tek popodne. Uvjeti za vožnju su idealni. I nema nikoga. Nema turista, nema gužve. Ne trebaš se bojati da će te iza dine pogoditi Land Cruiser pun Japanaca ili Talijana. S kamikazom za volanom.

Evo sad i fancy strane Ksar Ghilane…

Onda ide ovo…

Jutro je. Evo temperature u 8 sati. Da znate otprilike kako je bilo u 4. Nije ni Sahara k’o što je bila.

Prije puta, doručak…

Malo da vidite grupu turista koja je došla terencima na jutarnje kupanje…
http://www.youtube.com/watch?v=0xoUjZfCLsE
Ajmo mi dalje…

Prvi dio još malo južnije od Ksar Ghilane, a onda se blago penjemo na zapad prema Tataouinu.

S264 – S266

Malo smo se opet pogubili…
http://www.youtube.com/watch?v=TlpBE-WDOR0
I onda dolazimo u Kamenu pustinju…

E ovo je posebno zahtjevan teren. Vozi se dosta brzo, jako su opasna kamenja, a svakih toliko su bazeni s dubokim pijeskom i manje dine. Tako da se svašta zna desiti. Čak i najboljima.

Vozili smo na otvorenim dijelovima negdje između 80 i 100, jer put dopušta tu brzinu. Moraš izbjegavati kamenja što vire i onda iznenada naleti zona dubokog pijeska. Udri po kočnici i onda pred samim pijeskom opet pun gas s puštenim volanom. Ludo, ali učinkovito.