Tanzanija – tamo gdje ne postoji četvrta dimenzija

TAMO GDJE NE POSTOJI ČETVRTA DIMENZIJA – VRIJEME

Autor:  Klaudija J.

Oduvijek sam željela posjetiti Afriku – osjetiti život Afrikanaca, upoznati njihovu kulturu i običaje. Za takvo što morate se odvažiti na put mimo turističke agencije. Kako imam višegodišnje iskustvo u volontiranju po domovima za nezbrinutu djecu i u UNICEF-u, jedva sam čekala odlazak u sirotište (više volim riječ kuća) djeci čiji su roditelji umrli od malarije (točnije: side) u Songeu, Tanzanija. Iako je moje putovanje obuhvatilo tek djelić tog čarobnog kontinenta, dojmovi su takvi da ne znam kako tih mjesec dana smjestiti u jedan putopis. No, krenimo redom. Karibuni! Jina langu ni Klaudija (Dobrodošli! Moje ime je Klaudija).

Za put od Zagreba do Ujedinjene Republike Tanzanije (Jamhuri ya Muungano wa Tanzania) potrebno vam je oko 1000$ i 30h strpljenja. Aerodrom u Dar es Salaam-u nazvan je po prvom predsjedniku Julius Nyerere, 1960.g. Viza se dobije na granici bez problema i za par minuta po cijeni od 50$ i vrijedi za više ulazaka iako se formalno vodi kao single entry. Tanzanija je velika afrička država, oko 16 puta veća od Hrvatske s oko 40 milijuna stanovnika. Graniči s osam država i ima izlaz na Indijski ocean. 1996.g. glavnim je gradom službeno postala Dodoma, umjesto dotadašnjeg Dar es Salaama (arapski: Utočište mira). Inače, uz svahili, u upotrebi je i engleski jezik, no uglavnom u poslovnim krugovima. Najveća vrijednost Tanzanije su geografska raznolikost i netaknuta priroda; od snijegom prekrivenih vrhova Kilimandžara (Brdo demona), preko prašnjavih savana, sve do bijelih pješčanih plaža Zanzibara. To je i zemlja s najviše rezervata i nacionalnih parkova  prirode (više od 40) i bujnim životinjskim svijetom (oko 100 vrsta zmija i riba, 60000 vrsta insekata, 1000 vrsta ptica, pa lavovi, slonovi, zebre, gepardi…). Najzastupljenija religija je kršćanstvo 45%, muslimana ima oko 30% (otok Zanzibar 99%), ostalo su domaće vjere, ali nema vjerske netolerancije. Postoji oko 130 etničkih grupa i podgrupa, a tu žive i Arapi, Pakistanci, Indijci, Europljani. Iako  politički stabilna i za turiste sigurna zemlja, još uvijek spada među najnerazvijenije na svijetu. Valuta je tanzanijski šiling (THS). Ako mijenjate veće apoene novčanica, tada je i tečaj povoljniji. U kunama 1000 THS =3,5 kn. U svakom slučaju, dobro je imati dolare jer na Zanzibaru se, recimo, gotovo sve plaća u njima. Mjesečni dohodak sretnika koji ima posao je od 240-500 kn, ovisno o tome radi li za bijelca ili ne. Što se tiče mobitela, preporučam da kupite njihovu SIM karticu koju stavite u svoj dekodirani mobilni uređaj i možete jeftino i puno telefonirati unutar zemlje. Obavezno je cijepljenje protiv žute groznice (285 kn) najmanje 2 tjedna prije puta i to se onda evidentira u tzv. Žutoj knjižici. Kako se volim temeljito pripremiti prije svakog puta, tako sam se cijepila i protiv drugih bolesti što se pokazalo pametnim potezom. Savjetujem da uzimate i antimalarike (270 kn, pije se 1x tjedno) ukoliko ćete biti na putu do 30 dana.

U Dar es Salaam-u nalazi se Kariakoo, najveća tržnica u istočnoj Africi, zatim Nacionalni muzej i Botanički vrt koji su sagradili Nijemci 1906.g. Tu je i kvart u kojem žive i rade umjetnici koji slikaju na platnu tehnikom poznatom kao tingatinga. Za nastavak putovanja prema Songei trebala sam doći do autobusnog kolodvora Ubungo. Taksist me ostavio s  tri torbe od 25 kg i ruksakom na leđima ispred glavnih vrata tzv. kolodvora u mraku u 5h ujutro (kod njih sviće tek u 6h). Jedina rasvjeta bili su farovi od beskonačnog niza razasutih, zapravo nasumice parkiranih autobusa. Perona nema! Zaposlenici svakog od prijevoznika kruže oko kolodvora i povlače za rukav potencijalne putnike. Ja sam, prepoznata kao takva, u trenu bila okružena. Svi me uvjeravaju kako upravo oni idu u mom smjeru i to baš ovog trena, te mi uzimaju torbe. Ni sama ne znam kako sam se obranila od napasnika koji viču „dada” (sestro) ja ću ti pomoći! Srećom, naučila sam nešto svahilija pa sam sipala nepovezane riječi u rečenice što se pokazalo učinkovito, jer kada bijelac priča njihov jezik, izazove respekt. Konačno doteturam do željenog busa; tamo me dočekuje Niko koji mi gurne kartu u ruke i nestane u noći. Kako je u Tanzaniji uobičajeni izraz ‘hakuna matata’ (nema problema) i nikome se nigdje ne žuri, to se odnosi i na vozni red. Naravno da neće voziti poluprazni autobus, dakle, krenut ćemo kad se autobus pristojno napuni.

U sljedeća dva sata vožnje vozač je stao barem 7 puta (uz svaku veću kolibicu) i pokupio još putnika koji su sada na nogama, podu, naslonjeni na druge putnike.

Vožnja je trebala trajati 15h (za 1000 km), a na kraju je trajala 18h.  Pokušavam zaspati između rupa na cesti, beskrajne smjene ležećih policajaca i zaustavljanja autobusa od strane živih policajaca koji mu važu masu jer sve iznad dozvoljenog oštećuje ionako lošu cestu. Vozi se lijevom stranom (engleski utjecaj) i nema bijele crte po sredini ceste, ali to ne priječi našeg vozača da juri po sredini ceste, pretječe, te istovremeno priča na mobitel. Bila sam jedina bjelkinja u busu s jedinom misionarkom Etiopljankom s kojom sam, na njenu veliku radost, dijelila sendviče, grickalice, bombone. Klimatski sustav su otvoreni prozori i propuh na sve strane. Na putu do Songe-e prošla sam kroz nacionalni park koji je krcat stablima baobaba (naraste do 30 m u visinu i 8 m u širinu, unutar stabla skuplja se voda pa se koristi kao spremnik vode u sušnom području, a lišće i jezgra plodova koriste se za prehranu).

Grad Songea, s jednom asfaltiranom cestom, smješten je na jugozapadu Tanzanije (prema našim standardima to je veće selo prema kojem je IM metropola). To su oblaci crvene zemljane prašine, neravna cesta s puno rupa i kanala, ljudi iscrpljeni bijedom, bolestima i nadom da će doživjeti sutra.

Prvi šok: kuća za djecu smještena je između dva odašiljača i trafostanice na podnožju grada. Vode ima (upitne kakvoće), el. energije više nema nego ima, odvoz smeća ne postoji – svatko u svom dvorištu, ako ga ima, iskopa rupu i tu ga baca, pa pali.

Moj zadatak je bio podučavanje matematike, ali sam pomagala i u spremanju, pranju, čišćenju. Imaju univerzalni, “magični“ sapun s kojim peru odjeću, suđe, tijelo, ma, „sapun za sve“. Igrala sam se s djecom koja su vrlo draga i komunikativna i dovoljno dobro govore engleski jezik, pa nismo imali problema u sporazumijevanju.

Ta su djeca uglavnom čista, svatko ima svoj krevet i tri obroka dnevno, što su puno bolji uvjeti od onih u kojima žive mnoga djeca koja imaju roditelje.

Riža, grah, ugali (brašno od bijelog kukuruza kuhano u vodi bez soli i ulja) svakodnevna je hrana 15-ero djece u kući i većine ljudi u Tanzaniji. Meso jedu jednom tjedno, dok prazan tost imaju dvaput tjedno za doručak.

Nerijetko obitelji s petero i više djece žive u kućicama od zemlje ne većima od par četvornih metara, spavaju na zemlji i jedu samo jedanput dnevno. Volontiranje u kući, obilazak lokalnih sela, susjedstvo ne ostavlja mjesta spokoju. U meni je bujica osjećaja: tuga, ljutnja, bijes i bezbroj pitanja. Djeca, kao sva druga, željna su dodira, zagrljaja, osjećaja pripadnosti. Promatram malog Davida (dijete iz susjedstva) koji nema ni godinu dana, četveronoške puzi po dvorištu. U jednom trenutku se diže, napravi par koraka i tresne na koljena. Ne plače. Radi svoje prve korake, a nitko to ne uočava, ne ohrabruje ga, ne grli, ne ljubi.

Moji mezimci su Violet (4,5 god) koja stalno žica hranu i slatkiše i Samson (6 god) nenametljivo senzibilno stvorenje koje dijeli i mrvice hrane koje je negdje našao i stavio u džep.

Kada ujutro ustanu, djeca pometu i operu dvorište, pokupe smeće, zaliju vrt, ali odmah nakon toga daju si oduška i sve (jebo jebo – natikače, odjeću, ostatke hrane…) ostavljaju za sobom gdje stignu.

Djeca od 4.5-16 god. sama peru svoju odjeću i posteljinu. Svako dijete je zanimljivo na svoj način i o svakome bi mogla ispričati po koju anegdotu. Ukratko, da mogu, sve njih rado bi povela kući.

Ono što me je oduševilo je misa u crkvi koja traje i traje, ne nazire se kraj, a svećenik i odspava koju minutu. Svi pjevaju, plešu, plješću, gromoglasno se smiju, a milodar se skuplja dva puta tijekom mise.

Žene su umotane u kange (marame s natpisom) i kitenge (marame bez natpisa), što šarenije, to bolje. Iako je pušenje dozvoljeno, nitko ne puši na ulici; prvo, nije pristojno, drugo, nije dostupno -cigarete kupuju na komade, jedna kutija je 7kn. Kava je, najblaže rečeno, loša! Košta cca 1-2 kn. Šećerna trska (1 kom od 1m košta 35 lipa za mzungu (bijelca)), poslastica je odraslih i djece; njeno žvakanje, navodno, bijeli zube. Moguće – svi oni imaju bijele zube. Imala sam sreće upoznati se s Masai-ma.

To su visoki i lijepi ljudi u žarko crvenoj odjeći, urešenoj prekrasnim šarenim nakitom od perlica, izuzetno zanimljivi. Žene tog plemena imaju  koncentrične tetovaže oko očiju (muškarci imaju žig u obliku spirale), ogromne rupe u ušnim resicama (muškarci buše uši kada napune 25 godina života) i pregršt ručno izrađenog, neobičnog i svuda u svijetu prepoznatljivog nakita.

Za rođendan male Sorane otišli smo u posjet njenoj baki u obližnje selo Motogoro. Vozili smo se prometalom zvanim dalla-dalla (mali kombi za 16 osoba, pretvoren u mini bus, unutra nas 36). Iznenadili biste se koliko osoba, stvari, a i pokoja domaća životinja stane u to prijevozno sredstvo koje bi kod nas bilo udaljeno iz prometa iz sigurnosnih razloga. Uspjela sam sjesti, no ubrzo sam shvatila zašto svi biraju mjesta u prednjem dijelu busa; naime, svakih nekoliko metara doslovno bih poskočila sa sjedalice. Žitelji sela žive u kućercima od cigle spojene s blatom, slamnatim krovom, a oni “imućniji” imaju krov od  limene ploče. Nemaju vode, struje, kanalizacije, niti se odvozi smeće. To nezamislivo siromaštvo, golo preživljavanje, ne može se opisati riječima. Unatoč tome, ti su ljudi izuzetno ponosni i nasmijani.

U grad Mkongo otišla sam u posjet Alanu (11 god, živi u kolibi s bakom, majka ga je napustila kako bi postala sedma žena njegova očuha), kumčetu mog šefa  Davora koji mu financira školovanje. Kada je Alan doznao da sam stigla s donacijom za njega, trebao je prevaliti put od 7 km, trčeći. Iznenadite se kad vidite koliko ljudi u Tanzaniji kao najjefinije prijevozno sredstvo koristi vlastite noge, pješačeći desetke kilometara, danju i noću. Mkongo je udaljen 60 km od Songe-e, ali se putuje 5h s dalla-dalla ili 2,5h džipom. Govoreći o džipu (u vlasništvu svećenika Talijana), začuđeni gledate kako u njega stane 12 osoba, hrpa stvari, kanistri benzina i pokoja kokoš, a nije čak ni u dobrom voznom stanju. Prenoćila sam u samostanu misionarki Indijki, St. Lavier’s Convent. Za večeru smo imali pečenu kokoš, coca colu, voće, povrće i neke indijske specijalitete. Kada vam spreme piletinu za objed, time vam iskazuju veliku čast što ste njihov gost Vozač džipa diskretno mi je nametnuo čuvanje svog sinčića Baracka Obame (jako popularno ime u Africi), dok je on obavljao neke posliće u gradu Namtumbo. Čudo od trogodišnjeg djeteta koje niti plače, niti je žedno, niti gladno, ali pipi (bombon) je uvijek dobrodošao. Inače, gdje god se nađete, opkole vas djeca i viču pipi čemu se mališani, ali i odrasli na Crnom kontinentu uvijek najviše razvesele.

Odlučite li zanemariti higijenske standarde koji tamo vladaju, osobito u uličnim zalogajnicama, preporučila bih čips majaji (pomfrit zaliven tučenim jajem) s pečenom bananom (7kn). Voće im je jeftino i vrlo ukusno, no okusi su nešto drugačiji. Imaju tri vrste banana, velike papaje, mango, ananas, jack fruit (kombinacija ananasa i banane)…Mesnica me je impresionirala; nema ničega nalik hladnjaku, sve je položeno na kamen i drvo šireći miris – smrada.

Moj pokušaj da slikam takvu „mesnicu“ nije uspio; počeli su mahati rukama i nogama i vikati da ih ne fotografiram. Želite li stići do centra grada imate izbor: pješice, piki-piki (taksi motorist), već spomenuta dalla-dalla (kombi-bus) i trokolica bagagi.

Kod nas postoje čistači, a kod njih – perači cipela. U početku mi je bilo čudno što svi i posvuda čeprkaju po nosu. Kasnije sam shvatila zašto; pored tolike prašine i suhog zraka, nosnice se trebaju pročistiti. Ne tolerira se istospolna naklonost ni zajednica, ali to ne znači da na ulici nećete vidjeti dva odrasla muškarca kako se drže za ruke – to je iskazivanje prijateljstva. Dakako, takvo ponašanje ne vrijedi za dvije prijateljice ili zaručnike, a ljubljenje u javnosti izrazito je neukusno i nepristojno. Tanzanijci su iznimno srdačni  i gostoljubivi i neće propustiti priliku da vas pozdrave svojim najčešćim pozdravom mambo; odgovorite li im na svahiliju, izazvat ćete pravo oduševljenje. Zanimljivo je što ljudi nemaju posla, gladni su, ali imaju mobitele – to je samo još jedan od kontrasta ove zemlje. Jelena Aužina i Ana Zlatar su volonterke koje već mjesecima žive u kući. Ja im se divim jer imaju i daju puno ljubavi, pažnje, strpljenja za djecu, a i nas volontere – padobrance – hvala vam! Otići u Tanzaniju, a ne vidjeti Zanzibar bilo bi neoprostivo. I tako, pozdravila sam se s djecom koja su mi poželjela safari njema (sretan put)!

Do arhipelaga Zanzibar možete doći brodom (povratna karta za strance je 70$ ako putujete ekonomskom klasom – uključeni su hrana i piće prije polaska), a put službeno traje 90 min (u stvarnosti i do 150 min) i to tzv. brza linija, spora je 4h.  Arhipelag Zanzibar sastoji se od dva glavna otoka: Pemba i Mafia i pedesetak manjih. Otok se nalazi samo 35 km od istočnoafričke obale, površine oko 1500 četvornih metara, a zajedno s okolnim otocima ima oko milijun stanovnika. Već sam naziv otoka Zanzibar (u prijevodu: Zemlja crnaca) zvuči dovoljno egzotično. Ako tome dodamo da na otoku vlada prava mješavina arapske, afričke i portugalske kulture, jasno je da se ne radi samo o suncu, rajskim bijelim plažama i tirkizno plavom oceanu. Ovdje se proizvodi 90% svjetske proizvodnje začina: klinčića, papra, šafrana, kurkume, muškata (ženska viagra)… Cijeli otok, kao i država, ima problema s el. energijom. Nije moguće posjedovati zemlju, već ju dobiti u najam na 33 godine. U 18. st. bio je glavna tržnica robova na istočnoj obali Afrike, sve do 1873.g. kada je ropstvo ukinuto. Oslobodio ih je dr. Livingstone s engleskom kraljevskom vojskom.

Na tom mjestu sagrađena je Anglican cathedral, prva kršćanska crkva koju su gradili oslobođeni robovi i koja nije smjela biti viša od sultanove palače, poznatije kao House of  Wonders (danas Nacionalni muzej Zanzibara, tzv. Beit -El-Ajaib). To je bila i prva kuća na ovoj strani Afrike koja je imala vodovod, struju, lift.

Umjesto oltara na kojem se danas služi misa, ovdje se trgovalo robovima, a cijena im se određivala bičem. Crvene mrlje simboliziraju krv robova koji su na otok stizali iz istočne i centralne Afrike. Postoje komore visine malo više od jednog metra u kojima su čekali prodaju. U jednoj komori je bilo nagurano 50-ak muškaraca, a u drugoj 80-tak žena i djece.

Glavni i jedini grad sa prometnim gužvama na otoku je Stone Town (Kameni Grad), grad muzej. Većina grada u centru je pod zaštitom UNESCO-a. Poznat je kao središte trgovanja robovima, a tu se rodio i Freddie Mercury, ex frontman grupe Queen. Zatim su tu Mwenge Carvers’ Market, kaotične tržnice s autentičnim, ručno rađenim suvenirima; brojni klubovi, bezbroj malih uličica  punih suvenirnica, džamija, velikih kuća s raskošnim ulaznim drvenim vratima. Naime, kada se gradi kuća prvo što se stavi na nju su vrata. Po ukrasima urezanim na vratima prepoznaje se žive li tu Arapi, Indijci, Crnci…Na svakom koraku vrebaju vas taksisti (mi smo imali svog rafikija tj. prijatelja – vodiča, taksistu, pregovarača…), prodavači CD-a i ostali spretni prodavači.

Na istočnoj strani otoka nalazi se selo Jambiani, točno s druge strane Stone Towna. Proteže se uz obalu oko 6 km i namijenjeno je isključivo turistima koji su smješteni u hotele i bungalove uz kilometražne bijele pjeskovite plaže. Razlika plime i oseke je osjetna. Voda se povuče od obale oko 400 metara tako da se plivati može isključivo od 15-18 h. Temperatura oceana zimi je oko 30-35, a zraka oko 20-30 stupnjeva celzijusa.

Preporučam sjever i sjeveroistok jer su plaže, navodno, puno bolje. Uvijek me razveseli kada na mojim proputovanjima domaćini prepoznaju ime Hrvatska. Tako je bilo i ovoga puta. Prodavač u lokalnoj trgovini obrati mi se: Umatoka wapi (Odakle dolazite)? Pokažem mu kockastu maramu na mome ruksaku. Nimetoka Ulaya, Croatia (Dolazim iz Europe, Hrvatske)! Osmijeh od uha do uha te mi reče: Davor Šuker! Zanzibar nije odredište za lude noćne provode, ali za nove zanimljive izlete definitivno jest.

Prolazeći kroz nacionalni park Jozani u kojem živi oko 2000 crvenih zanizibarskih kolobusa (vrste majmuna koje nema nigdje drugdje na svijetu), vidjela sam kako uz cestu šeće jedan veseli par. Na jugu otoka, Kizimkazi,  plivala sam s jatom dupina i povremeno ih dodirnula u prolazu. Bugi  je selo koje uz cestu ima drvored od 300 stabala manga.

U područjima gdje se kreću turisti puno je žicarosa, lažnih Masaia i ljudi koji vam na sve moguce načine pokušavaju izmamiti novac i to može postati neugodno ako vas opkole i ne puštaju na miru. Sve što pogledate za bijelca je najmanje sedam puta skuplje, ali ako imate dara za cjenjkanje, možete proći vrlo povoljno. Vrsta glazbe taaraba (u prijevodu “koji se primještaju”) primjesa je arapskog, crnačkog i portugalskog melosa. Što se sigurnosti tiče, naslušala sam se kojekakvih priča, ali ja nisam imala nikakvih neugodnosti. Želim da čitatelji razbiju predrasude o ‘opasnoj Africi’, otputuju onamo i sami se uvjere u njezinu magnetsku privlačnost, kao i simpatičnost njenih stanovnika.

To da Europljani imaju sat, a Afrikanci vrijeme, vidi se i osjeti u svakom trenutku. Još uvijek se ne mogu oteti čudesnoj eksploziji dojmova koje sam iskusila u Africi.

Goethe je kazao: Vidjeti Napulj, pa umrijeti. Moja mantra je bila: Vidjeti Afriku, pa se mogu udati.  😉

Kwa heri (Doviđenja!)