Port Said – Egipat

Autor: Kapetan

Raport iz Port Saida na Suezu

Bur Zaid. Prvi dio treba izgovoriti brzo i s dugim “r” (burrr), a drugu riječ malo otegnuti na “ai” (zaaiid). Tako se dobiva originalni arapski izgovor grada na Mediteranu kojim počinje Sueski kanal –  Port Said.

Po dolasku u Cairo dočekao me je agent i isporučio šoferu koji me je nekakvom drndavom toyotom prebacio u Port Said. Doticaj s Egipćanima, koji jesu Arapi, uvijek je izazov i avantura u kojoj na kraju lošije prođeš i samo je pitanje – koliko loše. Cesta do Port Saida je tristo i neki kilometer ravna duga pruga usred pustinje. Tu i tamo se pojavljuju građevine i tvornice na obje strane u pustinji, ali nema čovjek vremena obratiti pažnju na svaki detalj, jer treba šofera držati na oku.

Naime, po te dvije trake voze tri auta, a pretjecanje se vrši i s lijeve i desne strane, kako ti u kom trenutku odgovara. Sirena je glavni instrument i, poslije volana, vjerojatno najvažniji dio automobila. Trubi se konstantno. Kad misliš da ti se neko previše približio, kad se ti nekome previše približiš, kad pretječeš, kad tebe pretječu, kad pješaci pretrčavaju cestu. Kad netko zaspi za volanom, pa mu auto počne plesati po cesti (vidio u živo), kad pretječeš konjsku ili magareću zapregu. Najvažnije je kad vidiš da neko vozilo krivom i zabranjenom stranom ceste ide ravno na tebe. Trubiš!

Usput smo stali na večeru u nekakvo svratište kamiondžija, taksista i putnika po profesiji. Rupa da ju je teško zamisliti, ali odgovara njihovom standardu i vjerojatno na tom potezu ni ne možeš naći bolju. Sve vrvi, ali nema žena, jer se već smračilo. Svi oni se muvaju uokolo i nešto raznose, odnose, čiste, premještaju i stvaraju buku. To pokazuje kolika je mala potražnja za radnom snagom u Egiptu i kako se svatko bori makar i za najbjedniji posao. Kada staneš na cesti, njih trojica navale i hoće ti oprati prednje staklo na autu za neku mizeriju od para. Čistači cipela prilaze iako na nogama imaš tenisice ili japanke. Tako i u ovom restoranu jedan donosi čaše s vodom, drugi prazne pijate i aluminijski pribor za jelo koji, vjerojatno, potječe od Australaca još iz prvog svjetskog rata, treći salatu, četvrti juhu i onda se mijenjaju na smjenu. Kako volim sve probati, a smatram da mi je želudac imun na većinu nametnika, odlučim se u jelu pratiti svoga šofera i naručim za sebe isto. Odnosno, pokažem prstom na njega i protrljam oba kažiprsta jedan o drugi.

Dakle, ta četa konobara donese prvo juhu. Goveđu s vrlo malo mesa i s nekom vrstom žitarice, koja mi ostade nepoznata. Možda je ječam, proso ili zob. To smo posrkali i nije bilo loše. Zatim donesoše salatu, miješanu i vrlo ukusnu. Tu pomidor i paprika još uvijek imaju miris i okus. U salatu je umiješano jako puno nane (metvice) što joj daje poseban i jako ugodan okus. Toliko sam puta rekao da ću to doma probati, ali uvijek ili zaboravim ili nane nema. Donesoše i neku vrstu skute u koju se umače beskvasna lepinja, slična meksičkoj tortilji. Glavno jelo su bili ćevapi ili nešto tomu slično i komadići pečene govedine. Meso je također ukusno i lako sažvakljivo. Jedino jakim mirisom odudara od onoga što mi obično jedemo doma. Ne poslužuju se salvete ili ubrusi, nego je narodni običaj da se usta obrišu krajem rukava, a ruke lijepo otaru o hlače na guzici po završetku svakog jela. To na brzinu smazasmo i premjestismo se za drugi stol na kahvu. Ovo sam zamijetio u Arapa, da ne piju kahvu za stolom za kojim su jeli, nego se obvezno prebace za udobniji. Merak valjda. Imaju tursku kahvu i to dobru, samo što u nju dodaju zrnce klinčića što joj da nit egzotike, pa sad to više nije ona obična turska kahva, već neki novi i egzotični napitak.

Nakon malo više od pola sata stigosmo u Port Said i šofer se parkira ispred nekakvog hotela zvučnog imena Holiday In.

Izbaci moju valižu na cestu i zatraži od mene da mu platim večeru, jer je on platio za obojicu, pošto ja nisam imao egipatskih lira. Dam mu deset eura iako ta juha, salata i ono malo mesa nisu koštali više od tri, a on se začudi, pogleda me prijekorno i zatraži još. Sad se vraćam na ono iz početka kad sam rekao da si s njima uvijek na gubitku. Nakon njegovog prijekornog pogleda i predbacivanja izvadim i dam mu još deset dolara. Oni ih brzo smota i upita što je to sve, samo desetka, nema više. Taman kad sam htio izustiti da ta večera nije koštala više od pet dolara za mene i njega skupa, on reče: Pa dobro ako nemaš love, ne moraš platiti, neka ti bude, pa gadljivim izrazom lica poprati svu tu komunikaciju. Znači, nije to što mi je oteo nešto eura i dolara, nego još on meni kao izlazi na ruku. Na neki način je širokogrudan i ne inzistira da mu baš sve do zadnjeg centa platim, nego će mi, eto, oprostiti i on meni bakšiš ostaviti, a sve to od mojih para. Ostane ti gorčina u ustima i filing da si ga uskratio za nešto što njemu stvarno pripada, iako si dobro svjestan da pravi budalu od tebe i da tom nadmetanju i prosjačenju nema kraja.

Ubrzo sam skužio da je taj Holiday In rupa i zatražih da me vozi u bolji hotel. Nakon malo nadmudrivanja i telefoniranja prebaci me u najbolji hotel u gradu. Po našim mjerilima ništa naročito, ali uza sami kanal i s pogledom na postolje na kojem je nekad stajao spomenik glavnom izvođaču radova i projektantu Sueskog kanala, Ferdinandu de Lessepsu. Spomenika danas nema, jer su ga Arapi srušili kad su preoteli kanal Francuzima i Englezima. Vidi se da je spomenik predstavljao graditelja koji rukom propušta i poziva brodove da uđu u kanal i njime izbiju na drugu stranu i tako skrate put, ušparaju novac i uštede vrijeme.

Pošto se večer već davno spustila, zaputih se u restoran hotela. Nakon dvije pivice i lagane večere, potrpah se u krevet.

Opet malo o snalažljivosti Egipćana

Ta se riječ zadnjih godina i kod nas često upotrebljava i koristi u istom smislu kao i ovdje. Na primjer, uz večeru naručim pivo i pitam konobara koje imaju. On nabraja: Heineken, Calsberg i Stella. Kako mi prve dvije nisu drage, naručim Stellu i on je donese, ali ne onu na koju sam ja mislio, već egipatsko lokalno pivo pod imenom Stela. Sitna mala prevara ili, ako baš tako hoćeš, snalažljivost.

Na_ulici se da vidjeti dosta starih auta kojima je radni vijek davno prošao i isto takvih motora. Arapi su majstori održavanja i  ni od čega će stvoriti nešto. Kod njih stvari nemaju rok trajanja  i sve traje dok ima sposobnih i vještih ruku, a u toj njihovoj neimaštini takvih je jako puno. Muka ih je naučila.

Stari trgovci žive u uspomenama

Ujutro nisam išao na doručak, već saznavši da mi brod stiže kasno navečer, ispedalirah van u akciju i razgledavanje. Bila je nedjelja i njihov praznik početka Hadžiluka, pa je većina dućana bila zatvorena. Dosta sam ljudi primijetio s tamnom mrljom posred čela. Tek nakon dugog propitivanja jedan mi reče da im je to od molitve. Žestoko rokaju glavom u beton prilikom klanjanja. To valjda rade samo u posebnim trenutcima i za praznike kao što je ovaj početak Hadžiluka. Nekim pukim slučajem uđoh prvo u dućan s egipatskim suvenirima i raznim sličnim drangulijama. Unutra, u polumraku, četvorica staraca ugodno zavaljenih u kauču očekuju potencijalnog kupca i kao da im i nije bog zna kako stalo da nešto prodaju.

Kad su doznali da sam iz Hrvatske, situacija se brzo promijeni. Progovoriše svi nekoliko naših riječi, a jedan mi ispriča kako su često bili u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Kad sam se malo zainteresirao jedan izvadi sliku na kojoj se vidi  drug Tito i Jovanka u nekakvom dućanu. Reče mi on da je to snimljeno na Zagrebačkom velesajmu 1970. godine. Pokazaše mi još nekoliko slika, a naročito su isticali jednu s pokojnim Džemalom Bijedićem, za kojega su rekli da im je bio Fratelo.  Imaju mnoštvo raznih slika i nekoliko knjižica s potpisima. Izvadili su jednu i pokazali mi u njoj tri Titova potpisa. Vidi se da su iz raznih godina, jer je zadnji napisan drhtavom staračkom rukom. Zapitah ih bi li možda prodali sliku i Titov potpis, ali samo odmahnuše rukom. Najstariji mi reče da je u dućanu sve na prodaju i da sve ima cijenu, ali je drug Tito nema.  Kao da su ih ta slika i taj potpis vraćali u vrijeme kad su bili mladi i prosperitetni. Kad su život živjeli, a sada čame u ovoj rupi u koju rijetko zaluta kakav pomorac ili rijedak turist. Kupio sam nešto starih fotografija grada i oprostio se od ljubaznih trgovaca.

Rat, borba za vlast i prevlast, propast

Cijelo sam se prijepodne šetao obalom kanala i koristio povoljnost što su ulice poluprazne, da napravim štogod slika i da ponekoga nešto upitam. Nekoliko sam puta u ovih mojih dvadeset godina navigacije prošao kanalom u oba smjera i uvijek s broda zapazio zgradu s upadljivim natpisom Simon Artz. Pretpostavljao sam da je to židovsko ime i bio u pravu. Danas zgrada stoji, ali je davno napuštena, 1956. godine, još za prvog rata s Francuzima i Englezima, ali se to s broda u prolazu nije dalo vidjeti. Na jednoj staroj fotografiji, koju sam kupio, može se uočiti isto ime. To znači da je taj Simon bio tu prisutan veliki broj godina, a njegov je magazin bio jedan od najvećih u gradu, a on vjerojatno jedan od najbogatijih trgovaca. Nekada je tu živjelo dosta Židova, Grka, Armenaca i drugih, ali su se svi izgubili početkom sukoba s Izraelom,  kroz česte ratove i novonastale nesigurnosti. Tako se vjerovatno i Simon Artz preselio u Izrael, a možda i u Ameriku. Kao spomen na njega u Port Saidu je ostala samo napuštena građevina.

Sam grad je nekad morao biti biser ovog dijela Mediterana. Građen od Francuza i Engleza, u raskoši i bogatstvu koje je sam donosio, i sada bljesne ponekom rijetko lijepom i posebnom zgradom, ulicom ili parkom. Većina zgrada ima kolonade pod koje se prolaznici mogu skloniti od vreline ljetnog sunca. Portuni su svi do jednog u mramoru, a vrata, iako stara, raskošna su i od kvalitetnog i tvrdog drveta. Sve su te arkade i nadvoji danas pretrpani štandovima s jeftinom robom.  Na ulici se sve kupuje i prodaje. Od mesa, povrća i voća, robe i svega onoga što kod nas nudi svaki supermarket. Prodaje se meso krava, ovaca i magaraca, ribe, jegulje i rakovi, banane, grožđe i datule, vreće praška za robu, boce šampona za kosu i pjene za brijanje. Padele, plastične zdjele i lonci, kliješta, škare i noževi. Sve je na prodaju. Često se vide magarci ili konji koji vuku tovare svih tih potrepština.

Zgrade su nekad imale i drvene balkone koji su tokom vremena nestali, ali sam ipak uspio zapaziti još po koji zaostao iz tog vremena. Pažnje je vrijedna zgrada uprave kanala koju su podigli Francuzi. Uklopila se u podneblje i najbolje se vidi s mora. Pored nje je skladište i remont bova bez kojih se kroz kanal ne bi moglo.

Krovovi su pretrpani antenama. To mi nekako daje nesklad između svugdje u arapskom svijetu prisutnoga islama, religije žestokih stavova i propovijedi, s jedne strane i svega onog što te antene hvataju i nude, s druge strane. Nije samo jedna na krovu, nego ih na stotine prekriva sve krovove.

Svaki kvart ima džamiju. Malu ili veliku, nije bitno, ali je ima i vidjeh ljude koji se u njima klanjaju, jer vrata često ostaju otvorena ili ih jednostavno nema, pa se može virnuti unutra. Šetajući tako gradom izbrojah šest kršćanskih crkava. Ne kužim kojoj kršćanskoj crkvi ili sekti pripadaju, ali vjerujem da sam vidio protestantsku, pravoslavnu i franjevačku crkvu (pisalo na vratima franciscani).

Sve se crkve nalaze u jednom dijelu grada i tu je uočljivo da na svakom križanju stoji naoružani vojnik koji ih čuva od radikalnih muslimana. Većini su vrata zakucana daskama i nisu odavno u upotrebi, ali neke još funkcioniraju. Obično su okružene visokim zidom u kojem postoje vrata, a ta su malo odškrinuta tako da dopuštaju posjetitelju da brzo šmugne unutra i van, a da ne bude primijećen. Očito biti kršćanin u Port Saidu i nije baš popularno. Kroz jedna takva poluodškrinuta vrata i ja se provukoh u dvorište jedne, ne znam čije, crkve. Kad sam ušao, sačekao me jedan Arapin, čuvar pred vratima. Koristeći se slabim engleskim, malo po malo me, za par minuta izgurao van. Unutar zidina stoji mali kiosk s mnoštvom knjižica, pa sam se nadao naći kakvu vezanu uz postanak grada i kanala, ali se kiosk otvarao tek u osam navečer, pa sam odustao. Dok sam unutar zidina razgledavao građevinu, šmugnuše kroz ista vrata u crkvu dva mlada dečka, izgledom Arapi. Pri ulasku u crkvu, oba se sagnuše i dotakoše prag crkve, a onda se prekrstiše i izgubiše u mraku crkve. Znači –  ipak ih ima i nisu svi nestali. Poslije sam doznao da je deset posto stanovništva zapravo kršćanske vjere i zovu se Kopti. Smatraju se pravoslavnima i takav im je obred, ali priznaju vrhovnu vlast rimskog Pape. Čak su Uskrs i Božić (po pravoslavnom, julijanskom kalendaru) egipatski nacionalni praznici.

Poslijepodne sam ponovno izišao van u šetnju ne bih li lakše probavio obilan i dobar ručak. Krenuh na obalu Mediterana i plažu. Usput prođoh pored ribarske luke gdje me zapahnu smrad ribe koji se poslije pokazao kao vrlo blag, ako ga se uporedi sa smradom plaže. Pješčana je, dugačka nekoliko kilometara i u potpunosti prekrivena smećem. Vjetar i valovi ga raznose tamo-vamo. U blizini su i ispusti gradske kanalizacije, koji idu direktno u plitko more. Znam da mirisi bude snažne asocijacije i još se sjećam Marcela Prousta i njegove priče o čajnim kolačićima. Međutim, ovaj smrad Saidske plaže starta u mom mozgu projektor i počinje se, na bijelom platnu, vrtiti scena iz serije Otpisani, kada grupa ilegalaca na čelu sa Prletom i Tihim, traži spas od Nijemaca u gradskoj kanalizaciji. Slika je crno bijela i oni se teškom mukom probijaju kroza žitku masu koja  mlitavo teče i neprestano se puši.

Nadam se da mi se spomenom imena Port Saida ta scena neće prva vrtiti u glavi. Ili da neću, nanjušim li takav smrad, prvo pomisliti na Port Said. Domorodci za taj smrad kao da ne mare ili, što bi rekao moj frend Riba, imaju manje osjetljive senzore. Možda dišu na usta. Smeće je svuda uokolo i na njega nitko ne obraća pažnju.

I diktatoru i poludiktatoru dođe kraj

Predsjednik Mubarak smješka se sa svih strana. Ima ga na plakatima po ulicama i na slikama skoro u svakom dućanu ili državnoj zgradi. Srastao s američkom upravom, drži zemlju u stanju poludiktature i žalosno je da je to možda najbolji način za Egipćane. Uslikao sam jedan njegov plakat gdje se u pozadini vidi reklama za Coca-colu i čini mi se da to lijepo pokazuje tu simbiozu. (Bogami, više se ne smješka – dopisano naknadno)

Malo o samom kanalu (opet i o ratu)

Još u doba egipatskog faraona Ramzesa II  postojao je kanal koji je vodio iz Sueza (grada) do rijeke Nil, u kojoj živi onaj krokodil. Bio je upotrebi znači od 13. stoljeća prije Isusa, pa sve do 800-te godine poslije njegove smrti. Nakon toga je, u mnogobrojnim ratovima i izolaciji izgubio značaj, a pustinja ga malo po malo zatrpala. Sredinom 19. stoljeća javila se ponovno ideja o gradnji kanala koji bi povezivao Mediteran s Crvenim morem i značajno smanjio put plovidbe i donio veliku uštedu brodovlasnicima i trgovcima. U to je doba Osmanlijsko carstvo slabilo i pucalo po šavovima, tako da je Turski sultan imenovao jednog egipatskog pašu (Muhamed Ali) podkraljem Egipta, a njegov sin, imenom Said Paša, bio je začetnik ideje o kopanju kanala. Po njemu se grad, na mediteranskoj obali kanala, danas zove Port Said. Egipćani su, zajedno s Francuzima, osnovali kompaniju za izgradnju kanala. Po završetku, Francuzi su dobili pravo eksploatiranja na devedesetdevet godina. Kanal su počeli kopati 1859;  završen je 1869. Danas je dužine 122 nm (195 km) i njime mogu prolaziti brodovi do osamnaest metara gaza.

Sastoji se od prokopanog kanala, dva manja jezera i jednim većim koje se zove Veliko slano jezero. U njemu se konvoj iz Crvenog mora mimoilazi s onim iz Mediterana. Iskopan je po projektu i pod vodstvom francuskog inženjera Ferdinanda Lesepsa. Istog onog koji je poslije zabrljao u gradnji Panamskog kanala, bankrotirao i skoro završio u zatvoru.

Nekada je uz obalu kanala u Port Saidu postojao njegov spomenik, ali danas se vidi samo postolje. Mora da je spomenik bio od bronze ili kakve plemenite kovine, pa ga Arapi istalili. Poslije su Englezi kupili od Egipćana njihov udio dionica i tako su kanalom upravljali Francuzi i Englezi sve do 1956. Dakle punih devedetsedam godina.

Tada na scenu stupa Gamal Abdel Naser. Predsjednik s idejom o modernizaciji Egipta i stvaranju vodeće arapske zemlje i ekonomske sile. Počeo je s industrijalizacijom, a za to mu je bila potrebna električna energija. To ga je ponukalao da započne izgradnju najveće brane na svijetu, u gornjem toku Nila. Ameri su trebali izvesti gradnju, ali se on nešto s njima zakačio oko uvoza ruskog oružja i oni su odustali od financiranja i izgradnje brane. Tako su Asuansku branu izgradili Rusi. Da bi namakao sredstva za izgradnju brane, Naser se odlučio na nacionalizaciju kanala. To je izazvalo žestoku reakciju Engleza i Francuza. Oni su potpomogli izraelski napad na Egipat. Izraelci, uz pomoć engleske i francuske vojske, te marinaca, začas stigoše preko Sinaja do Kanala i zauzeše ga. Naser je, vidjevši da mu vojska nije u stanju obraniti Kanal, naredio da se u njemu potope zatečeni brodovi. Tako je njih četrdesetdsedam završilo na dnu kanala blokirajući promet. Englezi i Francuzi su brzo uvidjeli da im se ne isplati dalje tući oko kanala kojim brodovi ne prolaze i ne zna se kada će ponovo. Situaciju su prepustili Ujedinjenim Narodima, pa povukli sve svoje vojnike i pilote, koji su do tada upravljali brodovima kroz kanal. Situacija se smiruje i kanal se ponovo otvara dogodine. Umjesto engleskih i francuskih pilota dolaze ruski, njemački, talijanski i drugi, koji uz dobru plaću pilotiraju brodovima kroz kanal. Danas su ih sve zamijenili Egipćani i ni jedan stranac nije ostao.

Drugo jutro na sabajle skupili su me iz hotela i nakon procedure izdavanja vize i check-in-a, ukrcali na mali botić, a njime na m/t Opal Express koji tranzitira kanal na putu za Minu al Ahmadi u Kuwaitu.

Pisano u prosincu 2007. godine