Maroko – slikovnica treća

Vlak u snijegu, ovaj u pustinji

Autor: Davor Skeledžija

Odrađujem svoja 4 sata vožnje vlakom natrag u Casablancu. Kupe je pun Marokanaca, ali malo je rano i nakon kratkog „chata“, asocijalno ponavljam gradivo iz wikipedije o Casablanci i kuckam po laptopu uz prozor. Ipak, ako vam se ikad posreći da putujete u neku arapsku zemlju i još k tome da provodite vrijeme sa lokalcima, neke stvari je dobro znati. Iako se pored engleskog, mogu snaći s njemačkim i nama sličnim ruskim jezikom, koji sam učio u školi, ne smatram se nekim „jezičarem“. Štoviše, teško sam svoj engleski doveo do toga da sa kojekakvim neznalicama mogu ostvariti imalo normalnu komunikaciju. Razlog zašto sve to pišem je činjenica da se jako isplati uložiti nešto truda i naučiti neke osnovne riječi jezika zemlje u koju putujete.

Sigurno vam neće  spasiti glavu, ali će vam posebno u arapskom svijetu, otvoriti put u mnoga srca iskrenih i dobroćudnih ljudi na koje naiđete. „Ovo je neki svjetski čovjek, kako je samo fin i obrazovan“ – pomišljaju moji suputnici J Sve se to nađe na internetu, „lahko“ isprinta i „nabuba“, samo treba obratiti pažnju na arapski dijalekt baš te zemlje u koju putujete. Dosta sam truda svojedobno uložio u arapski za Tunis, ali blijedi pogledi u početku su pokazali da sam malo promašio regiju. Čovjek ući dok je živ J

Evo jednog zgodnog primjera kada sam tražio upute do džamije:

– „Ssalam malekum, fin Hasan mosque“, iscijedim

– sada teta nešto nerazumljivo priča, ali vrlo izražajno i veselo pokazuje rukama kamo ići

– „shukran“ ili „ma ssalama“ odvratim i svatko ode svojim putem. Nije teško.

Spašavanje vojnika Ryana

Nadivio sam se monumentalnoj i veličanstvenoj „Mosquée Hasan II“ izvana i odlučim se vratiti nakratko u Hotel. I džamija i hotel su na obali Atlantskog oceana, po mojoj slobodnoj procjeni – nedaleko jedno od drugog, dakle ne može biti komplicirano. Koja pogreška…

Uz obalu se grade nove građevine i jedan novi „Lungo mare“. Staza je prilično otrcana i bez rasvjete, ali procijenio sam da njome mogu kraćim putem do Hostela. Prolazim različite grupe tamnih besposličara, škicam ih ispod oka, a izlaz samo što nije. Sunce je lagano zalazilo i došao sam do kraja dugog puta, a izlaza nigdje. Ponovna šetnja između onih mrkih likova uz neosvijetljenu obalu mi se lagano smiješila kao vrlo izvjesna opcija…

 Znamo li što je to u stvari „Deus ex machina“?

Deus ex machina – je latinski izraz koji znači: “Bog izašao iz stroja”; što je pak prijevod grčkog izraza „apò mēchanḗs theós“.  Njime se u tragedijama označavala pojava bogova ili nadnaravnih bića koji bi se na pozornicu spuštali strojem i sudjelovali u raspletu radnje, obično sretnijem od onoga koji bi se očekivao iz same tragičnosti situacije. Izraz se također odnosi na intervenciju vanjskog elementa koji rješava određenu situaciju bez da slijedi dotadašnju logiku odnosa ili prkoseći zdravom razumu.

Na moju „pozornicu“ doslovce ulijeću dva naoružana policajca na motorima i uz škripu kočnica pitaju što radim ovdje? Nakon što smo raščistili da sam ludi turist, do malo prije uvjeren da zna svoj put; stvari su krenule na bolje. Davor Šuker je i dalje zvijezda u njihovim životima, a i još jedan friškiji nogometaš kojem zaboravih ime. Provozali su me motorima kroz one mrke momke i „dostavili“ do samog hotela. Pred hotelom smo još dugo pričali o Maroku, nogometu o kojem pojma nemam; a vidio sam i fotku mlade princeze Edine, kćeri policajca Wardija. Automatski su pretpostavili da je moj Luka dobio ime po g. Modriću, a što da im proturječim.

Zadnji dan u Casablanci

Hotelcich je kao iz filmova iz kolonijalnog doba, gleda na prekrasan „Trgich“, koji pak gleda na Atlantski ocean. Doručkujem, a kad li pored mene sjeda prekrasna „mulatkinja“, pravi bonbon. Riječ tamo, riječ ‘vamo, ispada da je studentica rođena na Filipinima, a odrasla u New Yorku. Ima dvije sestre koje su došle tjedan dana ranije jer su imale važeću putovnicu. Njoj je putovnica istekla, pa je morala čekat novu u USA; srećom mama i tata se sažalili pa kupili drugu aviokartu. Čekala je tako i sestre u našem hotelu dva sata i ljuti se što ih nema. „Ako im želiš vratiti, ostavi poruku na recepciji da si otišla nakratko sa zgodnim frajerom u Džamiju“, velim ja; jer ionako moram popodne na avion. Pogleda me velikim crnim očima i veli – odlična ideja! I tako nas dvoje nakon doručka u laganu prijepodnevnu šetnju do Džamije, a sestrice neka čekaju.

Džamija Hasana drugog & gospođica Michaela Faith Beltran

One prave svjetske i prostrane džamije, s toplim mekanim tepisima pogodnim za dremuckanje u molitvi, su mi nekako puno draže od krutih kršćanskih crkava sa tvrdim klupama i tamnim prostorima. Što se same vjere tiče, ljudi i danas pod tom izlikom čine brojne ružne stvari; stoga nećemo o tome. Lagao bih kada bi tvrdio da me se ova više dojmila od one u Siriji ili u Abu Dabiju, ali činjenica da je jedina direktno na samoj obali oceana, joj svakako daje jednu posebnu draž. Zamislite ogromnu centralnu prostoriju za molitvu, a iza velikih vrata svjetlo i Atlantski ocean… Slično je i na platou ispred koji jednako završava u oceanu. Površine je 20.000 metara kvadratnih, a može primiti 25.000 vjernika. U sklopu džamije se nalaze i dva „Hammam-a“, nešto kao turska kupelj, što sam posjetio u Marrakeshu. Oprali su me i istrljali kojekakvim supstancama; „ne moš’ doć’ u Marrakech i to ne probat“ su tvrdili oni Londoneri i bili su u pravu. Džamija je posebna i po tome što je u sklopu nje izgrađen najviši minaret na svijetu, visine 200m i stvarno ga je teško ulovit’ cijelog bez širokokutnog objektiva.

Nakon što smo obišli cijelu džamiju iznutra i izvana, na izlazu smo naišli na unezvijerene sestre koje je prvo na zub uzeo hotelski „Consierge Muhamed“, u slobodnom prijevodu: „recepcioner zajebant“. Prvo im je rekao da njihova sestrica uopće nije došla, a kad je stariju skoro strefio srčani napad, svečano im je uručio Michaelinu poruku.

„Tajines“ je ultrapopularno lokalno jelo koje se dugo i polagano kuha u malim čunjevima od terakote na ugljenu („slow food?“). Najpopularniji su od govedine i piletine, sa malo krumpira i punooo lagano začinjenog povrća. Casablanca je savršen „sastojak“ svakog posjeta Maroku, zato što je veliki grad, ali skoro bez turista. Dakle, onaj tko traži nešto autentično iz svakodnevnog „urbanog“ života Maroka, ovdje je došao na svoje. Praktički svaki restoran je autentičan jer je namijenjen lokalcima, a mi smo pred rastanak pronašli onaj najbolji. Rupu sa odličnim „Tajines“, koji čak nema ni Coca Colu u ponudi, već samo tri lokalna arapska pića J  Ovdje sebe ne želim prodati kao nekog „autentičnog“ pametnjakovića, jer (za sada) mi se jako sviđaju i totalno „turistička“, neizvorna mjesta kao što su Eiffelov toranj ili Empire state building (budući da su tornjeve srušili). Ipak, kada iz turističkog i napornog Marrakecha prošećete medinom u Casablanci u kojoj vas nitko ne vuče za rukav i sjednete za prljavi stol među lokalcima po lokalnim cijenama, nekako je dobro.

Svoj boravak u Maroku sam tako završio na najbolji mogući način i u sjajnom društvu. Hrvatska se sada već ozbiljno našla na mapama mladih putnika iz cijelog svijeta, pa tako je u planu i ovim mladim amerikaniziranim Filipinkama. A ako još dodam da je njihova baka ostala na Filipinima i ima brojne prijatelje u Europi, jer pomaže u organizaciji boravka u toj egzotičnoj zemlji; možda naslutite neke buduće (obiteljske) avanture.

Davor

Početak serijala: Maroko – slikovnica 1: Iglom i CGMS-om preko granice

Prethodni nastavak: Maroko – slikovnica 2: Marokanska jezera i Nijemci