Maroko – slikovnica 2

Nijemci (drugi dio)

Autor: Davor Skeledžija

Nijemci su sjajna ekipa na proputovanju Marokom u trajanju od 30-tak dana i taman im je falio jedan Croatishe da malo ubije monotoniju.

I tako smo „zu fuss“ obišli pola grada, izgubili se nekoliko puta, rashladili u „Jardinu“ i radili sve što vole mladi. Budući da im je glavni fotoaparat bio Iphone,  bili su oduševljeni kvalitetom mog Canona G11 i više nego veselo su nosili moje stvari dok sam ja škljocao uokolo. Zahvaljujući zajedničkim naporima,  tu se izrodilo nekoliko fotki za svaku pohvalu. Njih dvojca u Minhenu studiraju nešto s naftom, a one PR; veselo, slobodno društvo. Jedan dobričina mi je kupio fino pecivo sa sjemenkama, a drugi vikne: moj brat ima dijabetes, ne može! Kruh, rižu, tijesto i krumpir mu doktor ne da, jer su to ustvari šećeri koji jako dižu glukozu. Ma da? …Prisjetih se koliko smo još daleko od Nijemaca jer, većina naših doktora i nutricionista još uvijek nisu svjesni štetnosti takvih „škrobastih“ ugljikohidrata.

Gradovi i sela zajednički čine živo srce …

Nema smisla posjetiti Maroko, a ne maknuti se iz gradova. Stoga evo me na cjelodnevnom izletu na marokanska Plitvička jezera, 170km udaljena od Marrakesha. Naravno, nije to vidjelo Plitvica, ali slapovi su vrijedni posjete. U podnožju visokih slapova se unajmljuju mali brodovi iz Prvog svjetskog rata na kojima te veslač pokušava dovesti što bliže slapu. Osmijeh mi je zatitrao kada sam se sjetio Nijagarinih slapova, gdje se ide s pravim brodovima, tamo dobiješ male jednokratne kabanice i karta košta čitavo bogatstvo.

Ovo je najsličnije splavi sa povezanim buradima i mislim da bi nas potopilo da je stari veslač malo uspješniji u naporima da nas doveze ispod slapa 🙂 Cijena 15kn. Fotke slapova su očekivano lijepe, a najsimpatičniji su divlji majmuni koji žicaju kikiriki. Klebare se na dugačkim granama iznad staza i ako im se ne svidiš, dovoljno su pametni da ti savinu granu iznad glave i klepnu te njome. Pojeli smo tipični precijenjeni, ali fini turistički obrok (marinirani komadići piletine u povrću i čiliju) u malom simpatičnom restoranu, neposredno uz slapove.

Stvarno lijep osjećaj, posebno kada CGMS graf zadovoljno iscrtava ravnu crtu, mirnu kao rijeka nakon slapa.

Do onog najboljeg na izletu još nismo ni došli. Maknuli smo se iz grada i podsjetilo me koliko se većina nas „građana“ odmakla od prirode… Vozimo se lijepim novim minibusom, dok uz prašnjavu cestu ljudi čuvaju ovce i ostalo blago, uzgajaju svašta, a dobar dio prometa se odvija konjima i magarcima. I sada dolazimo do momenta, u povijesnim knjigama opisanog kao „Davorova diverzija“. Primjećujem da se tu usred ničega, promet konjima i magarcima zgušnjava i predosjećam da će se nešto zanimljivo desiti’. I evo ga – Hrelić! Sva ta ekipa se sastaje na jednoj padini – sekundarnom centru svijeta i ide tržiti ono što su doma proizveli. Hrelić je u usporedbi s ovim Avenue Mall, ali ne mogu vam bolje približiti. Naravno, vozač nas je što prije htio dovesti od točke A do točke B (slapova „Cascadas De Ouzoud“), no nisam se dao. Ajde ljudi! Idemo malo vidjeti’ ima li šta na akciji?! Ma sve je ovdje na akciji i vozač nevoljko, vjerojatno psujući na arapskom, zaustavlja sa strane i daje sada „mojoj grupi“ 7 minuta isforsirane pauze 🙂 Kako je to bilo dobrooo, što bi volio Luku i Bornu ovdje pustiti da budu malo neobuzdana djeca pomiješana sa ovdašnjom. Trče, viču, valjaju se u prašini, jašu konje i skaču po magarcima, čuvaju ovce, gackaju u prljavom potoku; tko će sve to ponovno naučiti našu alergičnu i preosjetljivu gradsku djecu? Točnije, njihove roditelje koji im sve to brane, jer su i njihovi roditelji branili. Ne moram vam ni pisati što mislim čija su djeca sretnija i zdravija.

Nema ovdje uvoznih lobija, Todorića, Linića i drugih tajkuna, svatko je ovdje svoj gazda. Proizvodi, prodaje, živi i radi. Naravno da je kvaliteta života u brojnim aspektima lošija od naše, ali nezaposlenost je 0% 🙂 Uzgoj povrća u vodi i kemikalijama? Hrana bez okusa? Monsanto i kemijska gnojiva? – O kakvim ja to glupostima pišem? Ovdje se zna samo za zelena polja, blago, pašnjake i sunce – koje iskorištava lokalno stanovništvo. Sve to dok istovremeno u okolici Zagreba samo što posljednja krava nije otegla papke. Finije i jednostavnije je mlijeko iz Konzuma, dobijemo besplatno i antibiotike uračunate u cijenu. Moram još spomenuti parkiralište, za razliku od Hrelićevih 10kn, ovdje se ništa ne naplaćuje na livadi pokraj, a prijevozna sredstva dobiju i besplatno gorivo – obrok svježe trave – neprocjenjivo 🙂

Vratimo se na zemlju

U hostelu na terasi se razvila odlična priča o karijerama u Londonu. Marrakech je izletište za „Londonere“ jer imaju direktne low cost letove. Moja karta nije bila skupa, a tek njihova… Naravno da je Britanaca i ostalih Londonskih rezidenata, ovdje najviše. Dvije cure se bave modom (što god to značilo), a lik je „Chef“ u jednom, po njemu, vrhunskom Londonskom restoranu. Također radi povremeno na jahtama u Španjolskoj, a njegovi frendići jako hvale mogućnosti u restoranima na Jadranskoj obali. Suština je da je prošle godine upoznao Denzel Washingtona koji je kompletnom osoblju na jahti ostavio po 5.000€ napojnice i sada nam uz šišu (nargila mislim) priča lovačke priče. Ali dobro mu ide, kao i meni dok sa Londonskom – Novo Zelanđankom („who works in fashion“) degustiram nešto sa okusom naranče 🙂

Noć bez zvijezda,
Gradovi bez imena,
I moja sjećanja ….
Tragovi kočenja na cestama…

Svira u mojim jogging slušalicama dok počinje novi savršen dan…. Kako to uvijek biva, najbolji dan je zadnji. Ustao sam se prije svih mutikaša i žicaroša, te krenuo jutro provesti trčeći ulicama, trgovima i parkovima (od sada „ružnu“ riječ „park“ mijenjam egzotičnom riječju „Jardin“…). Kalibrirao sam ujutro CGMS sa novom Accu-Chek Performom – razlika 6.1 i 6.2 mmol/l. Toliko o nepreciznosti CGMS-a; ostavio sam sve u hostelu osim 50 dirhama (40kn) i malo dextroze. Pa da vidim to će se usrećit odžeparivši me 🙂

Bilo je predobro, sunce bojažljivo izvire, djeca u bijelim kutama idu u školu, trg Djemaa El Fnaa se budi i pokazuje potpuno novo i drugačije lice. Ekipa koja prodaje hranu je netragom nestala, pojavili su se prodavači egzotičnog bilja i krotitelji zmija. Trčim dalje i ulijećem u Jardin s narančama i fontanama, takve oaze u gradskim vrevama, su općenito prilično prisutne u arapskim gradovima. Zamislite da Zagreb ima 15 botaničkih vrtova u kojima nailazimo na odličan sklad ranojutarnjih turista penzionera i vjernika koji meditiraju na svježoj rosi.

S bezbroj nepoznatih boja,
Vrijeme crta bore na licu mom.
K’o brod zaboravljen od mora,
Bože, lud sam za njom

Svira dalje, a meni moj unutarnji bog ispunjava sve želje i ulijećem u kvart bez turista i grabežljivaca. Lokalni narod kupuje i prodaje motore, dijelove, magarce, agrume, zelene biljke za čaj koji obilato piju, itd… Svi su jako zaposleni i nitko me skoro ni ne primjećuje – neprocjenjivo. S obzirom na slušalice i druženje sa Gibonnijem i Abbom (Winner takes it all 🙂 ), moram se jako koncentrirati na lude motoriste. Nisu baš krvi žedni kao u Teheranu, ali kao da padaju s neba.. Preko još jednog Jardina se lagano usmjeravam natrag ka svom centru svijeta, trgu Jemaa El Fnaa, pored kojeg je hostel. Kako u centru svijeta ima svega što ti treba, ulazim na tržnicu po na suncu uzgojenu papriku i paradajz. High-Carb doručak u hostelu je davno prošao, ali osoblje više nego veselo uzima moje svježe kupljeno povrće kako bi mi napravili vrhunski omlet.

CGMS monitor se veselo javlja sretan što mu je senzor na mojoj koži ponovno u dometu i prijavljuje simpatičnih 6,5 mmol/l. Mogao bih ovako milijun godina……

Sa prikladnom pjesmom završavam jutro (Toto Africa):

I hear the drums echoing tonight
But she hears only whispers of some quiet conversation
She’s coming in 12:30 flight
The moonlit wings reflect the stars that guide me towards salvation
I stopped an old man along the way
Hoping to find some long forgotten words or ancient melodies
He turned to me as if to say, hurry boy, its waiting there for you
Its gonna take a lot to drag me away from you,
There’s nothing that a hundred men or more could ever do,
I bless the rains down in Africa,

Kraj drugog dijela

Početak serijala: Maroko – slikovnica 1: Iglom i CGMS-om preko granice

Nastavak serijala: Maroko – slikovnica 3: Vlak u snijegu, ovaj u pustinji – Casablanca