Maroko – slikovnica 1

Iglom i CGMS-om preko granice – Maroko

Autor: Davor Skeledžija

Prvi dio

Znanstvena fantastika?

Vrlo logično pitanje koje će postaviti svaki inzulin-ovisnik koji stoji s dvije noge na zemlji i zna da sok od cikle i prepeličja jaja nisu lijek za dijabetes. Dobra vijest je da smo jako daleko od znanstvene fantastike, sve o čemu pišem je baš sada na meni, u meni i radi odlično, što ćemo ovdje i dokazati. Koristim Dexcom CGMS i pouzdani aparatić Accu-Chek Performu za kalibraciju Dexcoma cca jednom do dva puta dnevno. Nakon što smo Dexcom CGMS i ja uspostavili odnos pun povjerenja, puno više pikanja u prst niti nema.

Putovanja

„Brodovi su najsigurniji u luci, ali nisu za to sagrađeni“ – je jedna od najljepših poslovica i nadam se da će doći do mnogih zabrinutih roditelja. Dobra vijest je da bi CGMS za njihovu djecu mogao biti sličan trenutku kada su brodovi prešli sa jedra na parni pogon. Kako bih to dokazao, zaputio sam se na ovo putovanje.

Casablanca, Maroko

Casablanca je afrički grad na obali Atlantskog oceana u koji sam prvo sletio. Prema onome što sam pročitao, izgleda kao da je baš njegova povijest inspirirala autore “Pirata s Kariba“ kada su opisivali grad u kojem su pirati na vlasti i ugrožavaju morsku trgovinu regijom. No problem Maroka je bio blizina moćnog Portugala, koji im je u dva navrata poslao mornaricu i sravnio grad sa zemljom. Današnji somalski gusari mogu biti sretni što Portugal nije što je nekad bio 🙂

• 

• 

U Casablancu ću se vratiti, sada doručkujem i vlakom krećem u Marrakesh. Pokušavam ne ostati gladan nakon doručka, a opet se ne naliti inzulinom. Naravno, uz sve to prioritet je da graf glukoze na CGMS-u ostane lijep i ravan. U hotelu je to prilično jednostavno uz švedski stol, ali taj luksuz sam si priuštio samo jednom. Uz čaj, pečena jaja sa zelenom salatom i malo paradajza, te par kapi inzulina; Dexcom CGMS pokazuje blagi rast za „čak“ 0,5 mmol/l; potpuno sam sit i spreman za izlazak.

Ako ste dovoljno sretni da je vaša destinacija u Maroku povezana vlakom, onda je to najbolji način putovanja. Kao i do sada, upao sam u kupe sa mladim Marokancima; oni  kartaju neku čudnu igru koju su me pokušali naučiti. Nova igra mi nije išla, ali zato sam se dao ispitivati.

Podsjetili su me da imam sunarodnjaka Mandžukića, a redovno putuju baš ovim vlakom jer žive i rade u različitim gradovima. Maser, frizerka, prodavač, itd. Sretni su i veseli, Maroko je najbolja zemlja na svijetu. Podsjećaju malo na Irance po svojoj srdačnosti; kad se jede, svi jedemo sve; a tko god novi dođe u kupe, obavezno se moraju ispričati o svemu šta ima. Budući da vlak staje pod svakim grmom, a mi se vozimo 4 sata, prošlo je puno ljudi i životnih priča.

Marrakesh

Otkako su me u Pekingu nasamarili putem najstarije fore opisane u svim vodičima, počeo sam ozbiljnije pratiti savjete sa interneta i iz vodiča. Upute za Marrakesh su zbilja jedinstvene, evo nekoliko bisera: ne ulazite u moderne taxije sa mladim vozačima blizu grupnih okupljališta, što lošiji taksi i stariji vozač – to ste sigurniji. Ne dajte da vam ispisuju račune na bazarima, gotovo sigurno ćete ostati bez novaca i predmeta koje kupujete. Kada kupujete svježe cijeđeni sok koji se prodaje na svakom uglu, obavezno platite unaprijed, tek tada popijte sok. Samo ste tako sigurni da vam neće pokušati uzeti previše novaca. Trikova je još puno i stalno ih usavršavaju.

• 

• 

U vlaku sam dogovorio s jednim simpatičnim novim prijateljem da ćemo na stanici zajedno probiti barikadu sastavljenu od pomalo agresivnih taksista koji bi vas rado odvezli do centra za prevelik novac. Uspijevamo, dolazimo do obližnjeg raskrižja i sa ostalim lokalcima za sitne novce dolazimo u obližnji centar svijeta.
I sada se počinjem smiješiti 🙂

Nadam se da ovaj putopis neće čitati previše osoba koje su bile ovdje, jer će im nastavak vjerojatno biti iritantan i ponavljajući.

Hostel je (namjerno) nedaleko od centra svijeta, tj. trga po imenu „Jemaa El Fnaa“, a ja kao i ostali novajlije, ubrzo podliježemo njegovoj hipnozi i fanatičnosti… Moj prijatelj me gleda i smije se dok prolazimo pored ljudi sa zmijama, lisicama, majmunima, gutačima vatre i kojekakvim performerima.

Pored njih su nevjerojatne kućice s najrazličitijom svježom hranom koju pripremaju pred vama, sa strane je ekipa koja pred vama cijedi sokove iz najrazličitijeg pustinjskog voća… Odnekud dopire glas bubnjeva, ali i moderne glazbe. Ovo je trgovačko sjecište pustinjskih galaksija u kojem se prodaje i kupuje ono najbolje od svega. Imam osjećaj kao da Obi Wan Kanobi i princeza Amidala odmaraju negdje sa strane na nekom orijentalnom jastuku i puše nargilu od mente zajedno sa zekom iz naših najboljih viceva.

Ali tu dobrim vijestima nije kraj. Uskoro se zavlačimo u jednu od okolnih ulica i dolazimo do hostela. Simpatična domaćica u velikoj bijeloj marami nas uvodi u centralni atrium uređen jastucima iz 1001 noći, odmah dolazi čaj od biljaka iz okolice i objašnjava nam što i kako. Moja soba je na terasi sa još dvije Amerikanke koje žive u Bilbao-u od podučavanja engleskog, a po cijeloj terasi se prostiru „perzijski“ kauči za izležavanje ispod nadstrešnica. Moram li napomenuti da i dalje iz spomenutog centra svijeta dopiru zvuci bubnjeva i druge glazbe taman dovoljno glasno da te „nabrijavaju“ da se vratiš na Trg. U jedan od „kružoka“ na krovnoj terasi nailaze četiri mlade učiteljice engleskog (Kanada i Amerika), te odlučujem još malo „čilati“ i saznati ponešto od „iskusnijih rezidentica“. Sobe baš nisu velike, ali i ne treba budući da su zajedničke prostorije za druženje toliko dobre i ugodne da se u sobama skoro niti ne spava. Čaj stalno donose, a ležeći položaj je obvezan. „Profesorice“ putuju Marokom i vidi čuda, u Marrakesh-u su se zadržale duže od planiranog.

Vrijeme je proletjelo, a ja ipak odlučujem još večeras do Trga, opaliti čvrgu majmunu na uzici i pojesti štogod. Na svakom štandu pomalo 🙂 Krećem od kuhanih puževa koji se izvlače čačkalicom i to posebnom tehnikom kojom sam brzo ovladao. Čića ih kuha u sredini, a mi gladni sjedimo oko njega i čačkamo malo zube, malo puževe. Potom nekakva kuhana govedina u pustinjskom umaku, pa stvarno vrhunske (pustinjske) lignje. Dovoze ih navodno iz jednog mjesta na obali Atlantika i nisu žilave kao jadranske, a niti bez veze kao kalifornijske. Tu sam morao stati, da ostane štogod i za drugi dan.

Danas je u Hostelu „Cous Cous party“ u 14h, što je dovoljan razlog da se u tumaranje gradom uplanira pauza. Budući da je hostel u samom centru, a za doručak su nudili najrazličitije ugljikohidrate od kojih mi CGMS doslovce podivlja, na „Cous cous party“ sam donio svoja jaja i papriku. Za doručak sam si samo jednom priuštio pomalo onog što su oni pripremili i graf na Dexcom CGMS-u je bilo brutalno za gledati… kako si to netko sam može raditi. Naši inzulini su stvarno dobri, ali nema tog inzulina koji bi spriječio taj uspon GUK-a na Himalaju koje mi je priuštilo nekakvo njihovo tijesto sa začinima i kokosom.

Ručak je bila druga priča, zanemariva količina „Cous Cous-a“, a ostatak piletina i zeleno povrće sa mirodijama. I evo onog lijepog ravnog grafa uz pomoć minimalne količine inzulina, graf s kojim bismo mogli i 100 zima prezimit’.

Kraj prvog dijela

Nastavak serijala: Maroko – slikovnica 2: Marokanska jezera i Nijemci