Maroko-Marrakesh

Maroko-zemlja glasnija od Dalmacije?

Autor: Aleksandra M.

Dan prvi!

Marrakesh – Maroko totalno drugačiji od svega dosad viđenog! Nakon trosatnog leta iz Zuricha slijećemo doslovce u centar grada. Oko nas s lijeve i desne strane i tlo i zgrade, sve u istim nijansama smeđe-žuto-narančasto, sve osim neba koje je tirkizno plavo.

Smještene smo u luksuznim Angsana Riad`s (oli ti ga Angsana kućama) a taksista nas iskrcava na jednom malenom trgu prepunom ljudi, auta, motorina, bicikla, konjskih zaprega – jednom riječju – mravinjak. Dočekuje nas ljubazni domaćin i u tren zgrabi naše kufere, te krene uskim uličicama, a mi za njim. Gledamo neuredne otpale fasade, uličice smrde na mokraću… on brzo gazi , na kraju krajeva ima naše kufere pa nam ništa drugo i ne preostaje nego da ga slijedimo. Zaustavlja se ispred vrata, pred ogromnim visokim zidom, na kojima osim otvora nalik na puškarnice ne vidim ništa drugo. Ulazimo u predvorje i pred nama se otvara neki drugi svijet – mala, bajkovita, prekrasno uređena kuća u kojoj kao da je vrijeme stalo. Sve je u tipičnom marokanskom tradicionalnom stilu kao da ti pred očima lete slike iz nekih davnih vremena, vrlo teško za opisati. Pogledajte par slika, one govore više od riječi.

Ubrzo krećemo van i za tren oka smo u jutarnjoj vrevi. Stara Medina (stari grad), uske uličice prenapučene domaćima i turistima. Duž cijele ulice sa svake strane dućančići, robe i unutra i na dvoru, ali ne prodaju kineske suvenire nego svojih ruku djelo. Svuda oko nas šarene pašmine, šalpe, veste (haljine), dimije, zatim koža sa svojim intenzivnim mirisima-cipele, papuče, burse (torbe) , kaiši – pravi vatromet boja, zvukova i mirisa! I na moje veliko iznenađenje to nije samo prodaja. U tim malenim dućanima sjede ljudi koji šiju, izrađuju, a u jednom dućanu čak ugledah četiri muškarca koji vezu zlatnim nitima po već sašivenoj odjeći.

Ulice su jako, jako uske, ali je kroz njih promet intenzivan. Ne može se automobilom, ali je tu niz drugih prijevoznih sredstava: bicikli, motori, motori s prikolicama, magarci s prikolicama, konjske kočije i, naravno, pješaci. Tu treba, ljudi moji, ostati živ! Svako malo netko ti trubi iza leđa, ideš skroz desno da izbjegneš „promet“, ali onda si laka meta trgovcima koji te po svaku cijenu žele vidjeti u svom dućanu.

Odjednom izlazimo na ogroman trg imenom Place Jemaa el Fna. Tu najprije nalazimo niz tezgi sa raznim voćem. Najpopularnija je naranča koju ti cijede na licu mjesta – niska cijena za čašu freško iscijeđena soka. Dobar bussines i za naše krajeve ali… u nas citrusi propadaju, no to je već tema za drugi put. U kafićima se osim soka od naranče služi i preukusan čaj od metvice: u vrelu vodu ubace cijelu grančicu freške metvice i šećer u kocki. Ocjena 5+! Naravno, osim naranača, ima tu svakojakog nama poznatog i nepoznatog voća, onda datula, orašastih plodova, banana…

Na sredini trga mali majmunčići u naručju svojih vlasnika očekuju znatiželjne turiste da se s njima fotografiraju. Zaobilazim majmune, zmije su mi zanimljivije. Pokušavam fotografirati iz daljine ali mi prilazi nasmiješeni čovjek i pokazuje na zdjelu. Plati, pa fotografiraj do mile volje. Ubacujem u zdjelu, a on me hrabri da priđem bliže. Neka hvala, zato je izmišljen zoom na fotoaparatu, ne bih baš preblizu. Kobre plešu u ritmu glazbe gotovo cijelog orkestra, a ispred nijh jedan stari arlauče na sav glas i što je najzanimljivije, zmije ga slušaju.

Trg je ogroman i prepun je ljudi, ali sve je nekako šporko (prljavo). Kako i ne bi kad imaju samo 58 kišnih dana u godini. Sa svih strana netko nešto nudi, prodaje, zove u restorane, nudi letke za kojekakve aktivnosti ili samo sjedi i prosi. Koristan savjet: izbjegavati kontakt očima, jer koga god pogledaš kreće spika: odakle ste, koliko ostajete, nudim ovo, nudim ono…i uglavnom sve na francuskom (ne razumijem ni riječi). Nametljivi  su,  ali ne i nasrtljivi. Ukoliko vide da nisi zainteresiran puštaju te da odeš. Ako kreneš s njima u bilo kakvu diskusiju,  obasut će te nizom nepotrebnih informacija i na kraju tražiti da to i platiš, naravno po nekom svom izmišljenom cjeniku, stoga oprez! Jedan nudi vožnju u kočiji s konjima, to je ovdašnja atrakcija. Obilazak cijele Medine za 145 dirahma po osobi (oko 15 eura). „Bogami, stari, nisi baš jeftin“, mislim se. Kažu da se ovdje za sve treba cjenkati, ali od toga odustajemo, tek smo došle i danas pješačimo.

S bilo koje pozicije na trgu teško je ne vidjeti džamiju La Kotubia, najveću džamiju u gradu. Minaret joj je kockast visine 77 metara, a sama džamija je 80 metara duga i 60 široka, a napravljena je od crvenog kamena i cigle. Obilazimo je i saznajemo da tek u 14 sati zovu na molitvu,  a da je možemo vidjeti iznutra samo petkom. Inače u sve džamije je strogo zabranjen ulaz nevjernicima i to je istaknuto natpisima na vratima koje valja poštivati. Iza te prelijepe džamije su vrtovi koji oduzimaju dah. Šetnja kroz njega je pravi praznik za oči,  a ograđena je tako da je noću zaključavaju i tako sačuvaju od devastacije.

Nakon toga krećemo dalje u obilazak palače imenom Palais Bahia – kraljevska palača. Lijepa je, ali zapuštena. Vidi se da država nema novaca za kulturne spomenike. Prolazimo nizom nekad raskošnih dvorana čiji stropovi su ukrašeni zanimljivim ornamentima tako da stalno treba gledati u vis. Zatim je na redu Palais Badi,  ali je otvorena za posjetitelje do 16:30 (europsko radno vrijeme ha,ha!). Večeramo u restorančiću za nas smiješnog imena La Salama gdje za prekrasan ugođaj, odličnu hranu i europsku čistoću restorana plaćamo i europsku cijenu večere!

Ponovo smo na glavnom gradskom trgu, ali je u noći potpuno drugačiji. Dočekuju nas restorani na otvorenom, stolovi i klupe pod vedrim nebom. a lokalni kuhari pred gostima pripremaju specijalitete – ponajviše puževe. Dok ih posmatram kako vade puževe iz kućica i uživaju u slasnom zalogaju zaključujem, secondo gusti, ja ne bih,  a tko voli nek izvoli. Na svakom koraku glazbenici, trbušne plesačice i razni ulični zabavljači. Klupice postavljene u krug na koje pozivaju da sjednemo; svaki krug svoja glazba, svaki krug drugačija pjesma, svaki krug se zabavlja za se, raspašoj sa svih strana a ipak sve nekako skladno zvuči – žamor ulice!

Toliko slika, toliko dojmova,  bit će večeras teško zaspati! Vraćamo se ulicom do hotela, ali više nema one dnevne vreve. Dućani su zatvoreni, šarenilo je nestalo i ogolilo surovu stvarnost. Na svakih par koraka sjede prosjaci: stari, nemoćni, bolesni, žene s djecom i pružaju svoje ruke prema prolaznicima. Sivilo marokanske stvarnosti još mi lebdi pred očima.

Dan drugi!

Opet put pod noge, jer danas krećemo u potragu za kraljevskom palačom. Lutajući uskim ulicama izbjegavamo otvarati kartu, jer čim te domaći vide kreću u nuđenje pomoći i iznuđivanje novca. Dakle, najprije pomno promotriti kartu, a onda u akciju. Labirint malih uskih uličica je pred nama, ali ne damo se nas dvije. Hodajući nalazimo malu radionicu i u njoj pravi tkalački stan na kojem netko radi. Ja sam oduševljena i ne marim je li to samo marketinški trik ili netko zbilja na njemu tka. Rad je započet, pa vjerujem da je u funkciji. Bez problema pronalazimo kraljevsku palaču. To je prekrasno zdanje, ali sakriveno iza debelih zidova, a ispred strogo čuvano. Zadivljuju prekrasni vrtovi, zelenilo i cvijeće.

Danas nam je i tako cilj pronaći sve vrtove koje su nam preporučili kao atrakciju. Najjednostavnije je unajmiti taxi, vrlo su jeftini, a vozač te strpljivo čeka da završiš obilazak. Naš se zove Hasan, zna engleski pomalo i vrlo je ljubazan do trenutka dok se javi na mobitel, a onda počinje razgovor u kojemu, naravno ne razumijemo niti riječi, ali izgleda kao da se svađa sa ženom i tako desetak puta. Smijemo se potajice i odlično zabavljamo. Prvi na listi je Jardin Majorelle. Saznajem da ga je Jacques Majorelle dobio u posjed 1924. , a uređivao do 1947. od kada je otvoren za javnost. Nakon njegove smrti zemlju kupuju Yves Saint Laurent i Pierre Berge koji preuzimaju brigu u vrtu i osnivaju fondaciju koja vrtu osigurava egzistenciju. Zbilja ga je vrijedilo pogledati, besprijekorno uređeni perivoji prepuni raznog bilja, cvijeća, stabala, kaktusa… Monotoniju zelenila razbijaju crvene staze, te intenzivno plave, žute i narančaste graste (lonci) sa cvijećem. U sklopu vrta nalazi se i Musee Berbere – etno muzej u kojem se nalazi nakit, oružje, koža, tekstil, odjeća te ostala obilježja berberske kulture.

Prepune dojmova odlazimo u vrtove La Menara. Nažalost, slijedi totalno razočaranje. Park je jako zapušten i neuredan, a u ogromnom ribnjaku plivaju velike ribe vrludajući kroz puno smeđe, mutne vode. Iako u svim lokalnim vodičima ima * zvjezdicu ( što znači obavezno pogledati ) naš je savjet ne gubiti vrijeme na njega. Jedina pozitivna stvar bile su dvije deve koje su se mirno odmarale u hladu.

Već umorne od šetnje, zamolimo Hasana da nas ostavi u Artisana kompleksu koji je blizu naše kuće. To je lijepo uređeno mjesto gdje se mogu kupiti suveniri. Obilazimo ih i divimo se originalnim rukotvorinama. Ima tu kože koja je ovdje jako jeftina, keramike, slika, raznih figura i stvarčica od lima, tepiha… I dok turisti razgledavaju i kupuju vrijedne ruke, tu na licu mjesta,  stvaraju nove slike, nove oblike…

Eto u čas dođe vrijeme za večeru. Ovaj put bježimo visoko, što dalje od vreve na trgu. Ovdje svaki restoran ima panoramsku taracu (terasu). Osim što se pruža prekrasan pogled na trg, ovdje se i pobjegne od buke, prašine i svih onih nesretnika koji te konstantno mole novac ili nešto prodaju. U prizemju su caffe barovi u kojima se dnevno može popiti osvježavajuće piće, kava ili slično, ali poželjno je ne sjesti u prvi red do trga… pogodite zašto!

Nakon večere ponovo šetnja kroz vrevu na trgu. Ali ubrzo zapuše jaki vjetar i počeše padati krupne kapi kiše. Kroz tihe, mračne ulice, zabrzamo u našu kuću. Na podu sjedi majka, dva dječaka spavaju na podu pored nje, dok ona u naručju drži djevojčicu. Laku noć Marrakesh!

Dan treći!

Rano ujutro, prema dogovoru, unajmile smo vozilo da nas odvede u Essauiru, gradić na obali. Vozač je jako drag i prepun informacija. Kao i u svim njihovim prijevoznim sredstvima i on ima male tepihe na podu automobila. To nam je jako simpatično, jer dok naša vozila „krase“ jednolični, crni, gumeni tapitići, ovdje svaki automobil ima par komada različitih tepiha. Na putu do Essauire pokazao nam je i centar u koji odlaze europejci i kupuju manje, veće ili ogromne tepihe, koje im onda proizvođač šalje na kućnu adresu. Nismo zastajale, ali ispred je bilo dosta svijeta. Tako smo prošle i kroz novi dio Marrakesha koji je potpuna suprotnost staroj Medini. Moderne nastambe, hoteli, kockarnice, dućani brendirane robe – pravi velegrad! Izlazeći iz grada zemlja ponovo postaje narančasta a cesta je skroz ravna ( a i kuda bi krivudala ? ).

Oko nas kilometrima stabla maslina, strogo posađena u ravnim linijama poput vojske. Osim maslina, Maroko je poznat i po stablima argana iz čijih se bobica dobija arganovo ulje koje se najviše koristi u kozmetici zbog svojih posebnih svojstava, ali se može koristiti i u kuhinji. Vozač nas zaustavlja da nam lokalci pokažu kako se beru arganove bobice. Nailazimo na prizor na koji te ništa ne može pripremiti. Pred nama je ogromno stablo, a na njegovim granama oko dvadesetak koza čak i na najvišim, gotovo dvadeset metara udaljenim od tla. Grane stabla su tanke i ne mogu podnijeti čovjeka, ali su se dosjetili da gore pošalju koze. I tako one već stoljećima beru arganove bobice. Bobice su zelene poput masline i koza pojede taj zeleni dio. Kada dođe do tvrdog i smeđeg nalik bademu ona ga pljuje na tlo a seljaci skupljaju. Nakon toga se taj tvrdi dio lomi a unutra je dio iz kojeg se preša ulje, baš poput maslinovog. Duž cijele ceste su plantaže argana i koze koje ga beru! Za nevjerne Tome evo i slika! Ja sam ova s repom, a koza ova na stablu ha,ha!

• 

• 

Tako stižemo i do Essaouire. Grad je opasan zidinama i ima par utvrda koje su branile Maroko od napada s mora . Duž zidina su topovi, puškarnice i niz osmatračnica. Gradić je prilagođen turistima –  prepun restorana i suvenirnica. Saznale smo i gdje rode odlaze na jug – u Maroko!

Zatim krećemo prema oceanu. Katja odmah odustaje od kupanja, a ja sam ustrajala u naumu da se, nakon Portugala 1997., ponovo okupam u Atlantiku. Bilo je malo freškije, ali ja sam se pravila hrabra. Dok sam se kupala, Katja se izležavala na pješčanoj plaži koja se pruža kilometrima, a iza nje niz hotela. U vrijeme prave sezone sve je krcato, a sada je bilo mirno i tiho (kraj listopada), iako su dnevne temperature bile i do 35 stupnjeva.

Na povratku smo upitale  vozača o jednom suveniru kojeg smo vidjele svugdje, a nismo mu znale značenje. Radi se o jednoj ruci, a od njega saznasmo da je to Fatimina ruka koja nas prema vjerovanju štiti od zlih očiju. Budući da ih ima na svakom kontinentu za svaki slučaj kupujemo jednu.

Bio je to izlet za 5+ i isplatilo se putovati tri sata u jednom pravcu. Maroko je ogromna zemlja i može se puno toga vidjeti ako imaš vremena ( i novaca). Izleti u pustinju i u planine na ogromne vodopade traju i po dva-tri dana, ali tamo nismo bile, mada vjerujemo da bi bilo lijepo i zanimljivo. Ipak nisam takav avanturista da bih prespavala u pustinji, možda u nekom drugom životu!

Dan četvrti!

Protekla tri dana tempo je bio ubitačan ali smo zbilja željele vidjeti što više. Jutros odmaramo na krovu naše kuće. Kao što sam već rekla, ulice u staroj Medini su uske, kuće načičkane jedna uz drugu, a zidovi na uličnoj strani bez prozora. Svi otvori na prostorijama su s unutarnje strane, jer sve kuće u sredini imaju prostor koji „gleda u nebo“. Logično, jer na taj način im i manje svjetla ulazi, pa je samim tim manja i vrućina. Zato su tarace na krovovima kuća mjesta na kojima se može uloviti svježi zrak. Uživamo na ležaljkama u sjeni suncobrana. Ja sam, optimista, najprije htjela uloviti malo boje, ali sunce tako prži da sam brzo utekla. S krova se pruža pogled na cijelu Medinu. Kakav gazda, takav krov, ali većina ih je jako neuredna. Uređeni su samo krovovi hotelčića i apartmana, a ostali su uglavnom sirotinjski.

U stara vremena sav društveni život odvijao se na krovovima, zato su mujezini, koji s minareta zovu na molitvu, bili slijepci – tako da ne vide što se to događalo po krovovima. Stoga su žene , koje su inače stalno hodale pod krinkom, imale priliku otkriti suncu svoja lijepa ili manje lijepa lica, a da ih nitko ne vidi. Danas ovdje ima žena stvarno svakako odjevenih, od totalno zabrađenih, onih koje imaju samo zamotanu kosu ili pak potpuno otkrivenih. Uopće nije čudno da je crtanje kanom po rukama ovdje i danas jako popularno, jer , ako su bile zamotane, to je jedini dio tijela koji su mogle ukrasiti i pokazati svijetu. Na glavnom gradskom trgu sjede žene koje su vješte u iscrtavanju, pa kao suvenir doma možete ponijeti i kanom ukrašene ruke. Ipak mlade cure, koje sam ovdje vidjela su, iako zamotane, zbilja prekrasne i ženstvene. Materijali od kojih im je izrađena odjeća su u svim mogućim bojama, a uz haljinu obavezno ide i mali tanki džemperić usklađen s ostatkom odjeće. Za razliku od Zapada, gdje ti se sa svakog kantuna smiješe doslovce polugole cure, ovo je zbilja jedna lijepa promjena. Iako po svim dućanima rade muškarci, uspjele smo vidjeti par konobarica, ali su zato sve apotekarice bile žene.

Što se tiče gastronomije, tipična marokanska hrana bila bi najprije šorbe (ili po naški čorba) –  jako fine, guste i dobro začinjene, zatim pastila – otprilike nešto kao slani štrudel, ali umjesto voća punjen je dinstanim mesom i povrćem, a na nekim mjestima čak posut šećerom u prahu i cimetom i tajina – meso (teletina, junetina, piletina ) + povrće u zemljanoj posudi, nalik na naš sać. Tako su, kažu, kuhali u pustinji. Posuda jako dugo zadržava toplinu, pa treba biti oprezan. Alkoholnih pića nema nigdje. Također treba biti pažljiv prilikom odabira restorana, jer higijena nije baš u svima na visini. Prljavi stoljnjaci su odmah znak za alarm i treba tražiti dalje. Međutim, većina ih uglavnom zadovoljava standarde. Inače, ovo nije baš odredište za čistunce. Ja sebe smatram baš takvom i na momente je bilo teško, ali evo preživjeh četiri dana.

Kao što sam već rekla, ovdje se najviše govori francuski, pa nam je to bio i problem prilikom obilaska kulturnih znamenitosti. Evo danas smo obišle i Nacionalni muzej Marrakesha koji je jako zanimljiv, prepun predmeta iz života starih kultura na ovom području, ali su svi natpisi, priče i objašnjenja bili na francuskom, pa smo samo posmatrale.

Dakako, ne znaju ni hrvatski,  što je sasvim razumljivo, ali veći je problem što ne raspoznaju našu nacionalnu valutu tj. kunu. Niti na jednom bankomatu nisam mogla podići novac, niti platiti išta po dućanima. Jednostavno, Maroko ima zemlje čije su monete za njih nepoznate i to je to. Uzalud mi Visa i Maestro, mogla sam ih slobodno ostaviti doma. Vrlo nezgodno, ali eto da znate: sa sobom treba ponijeti dosta keša u eurima i mijenjati ih ovdje. Inače, marokanski novac ne možete naći nigdje u svijetu, takva je politika države;  ono što ne potrošite ne možete više nigdje zamijeniti kad izađete iz Maroka. Rješenje je da svoj boravak u hotelu na kraju namirite najprije s novcem koji vam je preostao, a onda ostatak u drugoj valuti ili karticom (pod uvjetom da vam kartica prolazi). Od ostalih kartica na dućanima sam vidjela još samo master card, ali keš je ovdje zakon.

I, kao i uvijek na povratku u kuću, opet gomile prosjaka po ulicama, pa nažalost uhvatiš sebe u mislima da ne možeš promijeniti svijet, nego samo lagano prolaziš pored njih. Šutiš ti, a šute i oni i gledaju u pod i samo pružaju ruke prema tebi. Nailazimo na starca, koji kad nas je ugledao, razvuče usne u široki osmijeh. Pogledam ga i pomislim: “Bože, on sjedi na podu, prljav i poderan, a poklanja nam osmijeh.”  Nasmijem se i ja njemu i posegnem u novčanik. On je, primivši novčanicu, još dugo vikao za nama i mahao smijući se.

Kažu da je Maroko popularna obiteljska destinacija, ne znam zašto… osim da dovedeš djecu i pokažeš im taj svijet tako da budu sretni s onim što imaju i da zahvaljuju Bogu što su se rodili u Dubrovniku.

I tako završava još jedna naša avantura. Svako te putovanje iznova nečemu nauči i oplemeni, pa tako i ovo. Vraćam se na naslov putopisa i pitanje da li je Maroko zemlja glasnija od Dalmacije? Kad sam došla prvi dan bilo mi je toliko bučno i prenaporno biti usred tog meteža da sam zbilja pomislila da su glasniji od nas. Ali me je Katja dotukla statističkim podatkom da u Mararakechu živi 900 000 stanovnika i  kad bismo na isto mjesto stavili 900 000 Dalmatinaca, onda Marokanci zbilja nemaju šanse da nas pobijede. I znate što: Katja je u pravu!