Autor: Ivan A.
Objavljeno 17. travnja 2025.
Maroko – 1. dio: Dolazak u Maroko i obilazak Marrakecha
Četvrtak 25.4.
Nakon raznih avantura po Europi, stiglo je vrijeme za moje prvo putovanje izvan matičnog kontinenta. Odluka je pala na Maroko kao jednu od država koje su, u zemljopisnom smislu, relativno bliže Europi. Prvi dan sastajemo se u zagrebačkoj zračnoj luci i upoznajemo se. Nakon obavljenih formalnosti s putovnicama, prtljagom i prijavom, slijedi let u 9 ujutro za Istanbul, gdje stižemo oko podne, a zatim slijedi kojih 5 sati čekanja leta za Marrakech.
U zračnoj luci u Istanbulu ostale su mi u sjećanju zanimljive pokretne trake, ali ne one koje idu prema gore ili dolje, već – ravno. Dakle, ako ste u velikoj žurbi stići na avion, to se čini izvrsnim sredstvom za ubrzati korak, jer u isto vrijeme možete hodati i još se dodatno ubrzano kretati zahvaljujući toj pokretnoj traci. Ipak, moguće je da sam ovdje bio pod dojmom s obzirom da neko dulje vrijeme nisam putovao avionom pa nisam ni imao priliku pobliže se upoznati sa sadržajima unutar pojedinih zračnih luka. Od ostalih zgodnih stvari u zračnoj luci može se spomenuti i “nap zone”, u kojoj imaju ležaljke na kojima se možete izvaliti i odmoriti. Da budem iskren – jedva sam našao slobodno mjesto. Nisam očekivao da će se to dogoditi, ali uspio sam čak i zaspati na kojih pola sata. Osvježen, nalazim se s ostatkom ekipe i ukrcavamo se na avion za Marrakech.
Kasno navečer stižemo u zračnu luku u Marrakechu, obavljamo formalnosti, neki od nas kupuju sim kartice kako bismo imali više fleksibilnosti i mobilnosti. Već u prvoj vožnji autobusom od zračne luke do hotela uočavam koliko je kaotičan promet na njihovim cestama: kočije s konjima i magarcima, bicikli, motori, automobili, autobusi – sve to pomiješano na cestama Marrakecha u svojevrsni “organizirani kaos”, kako su mnogi rekli. U kasnim noćnim satima odlazak u krevet i spavanje.
Petak, 26.4.
Prvi kulturološki šok: buđenje u 5 ujutro kada mujezini pozivaju na molitvu. Poštujem tuđe običaje i cijenim kada drže do svojih vrijednosti, ali nakon tako napornog prvog dana 5 ujutro mi je jednostavno bilo prerano. Mislim da to traje 2 ili 3 minute, ali to jutro činilo mi se da je taj poziv u mojoj glavi trajao barem 10 minuta, jer sam bio premoren. I kao da uvijek bude neki duboki, grubi muški glas. Da stave makar neki milozvučan, ugodan ženski glas, možda i ne bi bilo tako loše. Nekako prelazim preko toga, razbuđujem se i spremam se za prvi dan i obilazak Marrakecha.
Krećemo najprije do najveće i najpoznatije džamije u gradu, a to je Koutoubia koja je prepoznatljiva po svom visokom tornju, odnosno minaretu. Džamija je ime dobila od arapske riječi kutubiyyin, što označava prodavače knjiga, kojih je znalo biti po stotine u ulicama u podnožju džamije.
Nakon toga prošli smo i trg i vrtove u okolici. Ako sam dobro shvatio vodiča, na mjestu današnje džamije najprije je bila sagrađena neka druga, koja međutim nije bila pravilno okrenuta, odnosno nije bila okrenuta u smjeru Meke, jednog od najvećih muslimanskih svetišta. Dok nas je vodič Ahmed vodio prvi dan po okolnim vrtovima, jedan od uličnih prodavača nudio nas je kavom. Kad je shvatio da smo iz Hrvatske, rekao je na tečnom hrvatskom: “Dobra kava, dobra kava!”, što nas je, naravno, zateklo, ali i dobro nasmijalo. U blizini, dok smo išli prema jednom od okolnih vrtova, upoznali smo i neke Portugalce, koji su nam se bez oklijevanja ubacili u grupnu fotografiju.
Vodič Ahmed pričao nam je razne zanimljive detalje, pa je tako spomenuo i marokansko stanovništvo. U tom kontekstu, rekao je da je 85% stanovništva berberskog porijekla, a 15% arapskog. S time da ovdje iskreno nisam siguran je li govorio o cijelom Maroku ili samo o Marrakechu, jer ako je riječ o Maroku takvi podaci se ne poklapaju ni približno s onim što sam vidio na internetu (oko 31% Berbera i 67% Arapa). Jedan drugi vodič, koji nas je kasnije vodio kroz Rabat, je pak rekao da je oko 65% berberskog stanovništva i 35% arapskog. U nekim dijelovima su se Arapi i Berberi zasigurno i izmiješali, stoga pitanje etniciteta ondje postaje zamršeno. To me podsjeća na to da nacije u stvari često nisu tek jednolične i statične, već kompleksne, dinamične i sastavljene od stranih utjecaja i raznih elemenata iz raznih pokrajina.
Prolazimo kroz područje trga Jemma el-Fna. Radi se o glavnom trgu u Marrakechu. Po nekim izvorima, radi se i o najvećem trgu na cijelom afričkom kontinentu. Ipak, malo sam istraživao i čini se da u Accri, glavnom gradu Gane, postoji jedan još veći trg, pa bi te informacije trebalo provjeriti. Premda se već i tijekom dana na spomenutom trgu sve činilo dosta živahno, to nije bilo ništa u usporedbi s večernjim satima, kada na tom trgu vlada apsolutna ludnica. Više o tome ćete moći čitati u onom dijelu putopisa koji se odnosi na srijedu.
Na trgu Jemma el-Fna možete vidjeti razne životinje, s naglaskom na majmune i zmije. Majmuna mi je bilo dosta žao, jer ih drže na lancima, i po tome se vidi da ondje nikako nije dobar tretman prema nekim životinjama. Zanimljivo je i gledati i slušati kako ljudi glazbom namamljuju zmije da izađu iz svoje posude podizanjem, odnosno svojevrsnim “plesom” prema gore. Ipak, ako namjeravate fotografirati te majmune i zmije – budite oprezni, jer bi vas ti prodavači i izlagači mogli tražiti da im date novce zbog fotografiranja. Jednog suputnika iz grupe su pratili par desetaka metara i vikali na njega jer ih je fotografirao, a nije im dao nikakvog novca. Stoga, opreza nikad dosta.
Ako ste introvertirana osoba, Maroko bi vam mogao biti djelomičan izazov, jer su prodavači i izlagači ovdje veoma nametljivi. Više puta dogodio bi se sljedeći scenarij: u grupi sam od 5 do 10 ljudi, a ta grupa nalazi se usred prave gomile ljudi; dovoljno je da na pola sekunde bacim oko na nečiji štand (bio to štand s voćem, kruhom, mesom, začinima, odjećom ili bilo čim drugim) i prodavač će se potruditi svim silama da dođem kupiti upravo njegove proizvode. Kao da imaju senzore za to koja osoba je upravo bacila oko na njegov štand, premda gomile ljudi šeću između štandova i trgovina. Ako slučajno spazi vaš pogled, možete odmah očekivati da će krenuti: “Come here, come here, best price for you my friend, best price for you, come here!” ili nešto slično tome. To mi je bio isto jedan djelomičan kulturološki šok, budući da smo se u Europi poprilično odvikli od takvog stila prodaje, već se više držimo onoga “koga zanima – kupit će”. Među brojnim štandovima na glavnom trgu u oči su nam prvi dan najviše upali štandovi s voćem, na kojima rade sokove uistinu raznih okusa. Moram isto priznati – voće je na tim štandovima jako lijepo posloženo i veoma je šaroliko, stoga nije bilo ni iznenađenje da nas je taj prizor lakoćom privukao.
Hodajući ulicama Marrakecha, primijetio sam da je jako malen broj ljudi koji imaju nekog kućnog ljubimca kojeg šeću sa sobom. Točnije, primijetio sam da je jako malo pasa koji šeću s ljudima.
S druge strane, primijetio sam jako velik broj mačaka. Posvuda okolo. Mislim da sam prvi dan vidio barem dvadesetak mačaka na ulicama. Nema gdje ih nije bilo. Od pekara, štandova, kafića, restorana, sve do modernih ureda u poslovnim četvrtima.
Kasnije, dok smo ušli malo više u unutrašnjost “medine”, odnosno starog dijela grada Marrakecha, shvatio sam još bolje koliko je grad kaotičan. Zamislite da se na Tkalčićevoj ili Radićevoj ulici u Zagrebu mimoilazite s pješacima, kočijama s konjima i magarcima, motorima i tko zna kojim još prijevoznim sredstvima. Motora je bilo uistinu masu, i to sve djeluje kaotično, ali lokalno stanovništvo kao da se veoma dobro snalazi u svemu tome pa bi se to u neku ruku moglo nazvati “organiziranim kaosom”, kao što je već prethodno spomenuto. Jednu večer sam na jednoj od njihovih avenija u istoj traci vidio redom: autobus, motor, automobil, kočija s konjima. Posloženi jedni za drugima. Teško je naći dodatne riječi kojima bi se to moglo opisati – moralo bi se vidjeti uživo. I koliko god to djeluje dinamično i zanimljivo, svaki prijelaz preko neke veće ili značajnije ceste doima se pravom avanturom i opasnošću. Na nekim raskrižjima postoje čak i semafori, ali njih ne treba nužno doživljavati kao pravilo, više kao nekakve smjernice za moguće djelovanje. Kada vozači iz jedne ulice procijene da su se oni iz druge ulice dovoljno izredali, ovi prvi jednostavno mic po mic krenu naprijed, pa kako bude bude. Kada sam shvatio kakva prometna (ne)organizacija ovdje vlada, to me je podsjetilo da bismo ponekad trebali biti zahvalniji na kulturi i sredini u kojoj živimo, s obzirom da je kod nas po tom pitanju ipak dosta sređenije i organiziranije.
Ahmed nam je također pričao i o nekim od islamskih običaja. Između ostalog, spomenuo je da muslimani mogu imati maksimalno 4 žene. Međutim, rekao je da se ne odluči puno njih na to, budući da je “izazovno uspjeti i s 1 osobom biti u dobrom braku, kamoli s njih 4”.
Uslijedio je posjet palači Bahia. Radi se o jednoj od poznatijih palača u gradu, čija je gradnja počela sredinom 19. stoljeća, točnije 1859. godine. Prvi radovi počeli su za vrijeme Si Muse, velikog vezira iz razdoblja sultana Muhammada ibn Abd al-Rahmana iz alavitske dinastije. Malo pojašnjenja: veliki vezir bio je praktički desna ruka vladara u nekim islamskim zemljama. Bio je glavni među vezirima (visokim dužnosnicima) te sultanov savjetnik. Alavitska dinastija je pak vladajuća dinastija u Maroku, počevši od 17. stoljeća. Što se tiče Bahia palače, ona je dovršena krajem 19. stoljeća. Osim lijepo ukrašenim stropovima, palača impresionira i svojim velikim unutarnjim dvorištem, uz koje se ističu fasade u žuto-plavim kombinacijama. Osim velikog unutarnjeg dvorišta, palača ima velik broj manjih unutarnjih dvorišta (riyad), odnosno vrtnih dvorišta koja su kroz povijest bila tipična za arhitekturu na području Pirenejskog poluotoka (za vrijeme vladavine Maura) i Maghreba (zapadnog dijela arapskog svijeta). Inače, već smo se ovdje sreli s izuzetno velikim gužvama. U jednom trenutku sam već pomislio da sam izgubio grupu, pa sam uočio suputnicu Anicu u kričavo narančastoj majici na kojoj je pisalo ime agencije preko koje smo bukirali putovanje, što me je spasilo u tom trenutku.
U Marrakechu se nalazi i nekadašnja židovska četvrt, koja se naziva Mellah. Netko iz grupe je pitao Ahmeda koliko danas ima židova u Marrakechu i načuo sam vodiča da je rekao 200-injak, što se poklapa i s podacima koje sam pronašao na internetu. U toj četvrti posjetili smo i sinagogu. S obzirom da nisam pri ulasku obratio pozornost na naziv sinagoge, kasnije sam istraživao i ispostavilo se da se radi o sinagogi Slat Al Azama. Ne znam kakve su sinagoge inače po svijetu i na području Izraela i Palestine, ali ovdje su u interijeru dominirale plava i crna boja, uz prisutnost raznolikih tipova ornamenata. Ahmed je istaknuo misao da su židovi i muslimani braća/rođaci, koje su kasnije razdvojili političari i mediji.
Prolazimo i kroz neke od lokalnih tržnica (souk) pa se upoznajemo s predivnim prizorima i mirisima, kojih ima uistinu najrazličitijih vrsta. Ovdje možete naći najraznolikije egzotično voće, brdo specifičnih i rijetkih začina, kožne predmete, tajine posude, tradicionalne lokalne obuće i odjeće, suvenire najrazličitijih vrsta i tko zna što još.
Nakon svega ovoga što sam nabrojao posjetili smo i jednu prodavaonicu začina, čajeva, mirisa/parfema i ostalih sličnih proizvoda. Prodavač nas je pitao otkuda smo. Rekli smo da smo iz Hrvatske. Kada je čuo “Croatia” nekako nas je pogledao polu-ljutito i polu-nasmiješeno u isto vrijeme i mahnuo prstom kao da želi reći “Još uvijek pamtimo 2022. godinu”. Moram priznati da smo u toj trgovini imali priliku osjetiti neke stvarno odlične mirise. Mnogi smo bili dojmova da smo se u toj trgovini na neki način “nafiksali” od svih tih mogućih mirisa.
Od tamošnjeg prodavača naučili smo nešto i o kaktusu i o arganu, kao i o svim njihovim mogućim prednostima za zdravlje. Kad je riječ o kaktusu, on može pomoći reguliranju kolesterola, šećera u krvi, boljoj probavi te je izvor C vitamina koji je izvrstan za imunitet. Jedan od proizvoda po kojima je Maroko nadaleko poznat svakako je arganovo ulje. Ono se proizvodi od koštica stabla argana, koje je autohtono u Maroku i jugozapadnom Alžiru. Osim u kozmetičke svrhe, arganovo ulje zna se koristiti za umakanje kruha za doručak ili kao dodatak couscousu ili tjestenini. Brojne su koristi upotrebe arganovog ulja, s obzirom da ima protuupalna i antioksidativna svojstva, može poboljšati rad srca, pomaže zdravlju kože i pomaže na brojne druge načine. Nekima od nas pravo otkriće su bili kristali eukaliptusa. Gospodin koji ondje radi je te kristale nekako razmrvio u jednoj krpici i nakon toga nam dao da udahnemo (na način da jednu nosnicu zatvorimo a udahnemo na drugu, a zatim isti postupak ponoviti na drugu nosnicu). Upravo taj dan smo nekoliko nas imali djelomičnih problema s disanjem zbog toplijeg vremena i nešto sušeg zraka, ali kada smo udahnuli taj eukaliptus – kao da se sve otvorilo. Ne mogu se sjetiti koliko dugo sam točno imao taj izvanredan osjećaj, vjerojatno kojih sat vremena, ali sam imao osjećaj da opet mogu disati punim plućima. Nekoliko nas je bilo stvarno oduševljeno tim otkrićem. Eukaliptus inače može pomoći, među ostalim, u smanjenju bolova, opuštanju mišića i, kao što smo mogli sami iskusiti, oporavku dišnog sustava.
Bilo je tu i izvrsnih čajeva, suhih parfema i drugih zanimljivih stvari. Ondje komotno možete provesti sat-dva isprobavajući sve te razne mirise. Ondje smo popili i svoj prvi čaj s mentom (thé à la menthe) u Maroku. Taj čaj je jedan od njihovih zaštitnih znakova i jedan od najpoznatijih nacionalnih proizvoda. Moglo bi se slobodno reći – tko u Maroku nije probao čaj od mente, u Maroku kao da nije ni bio.
Konačno je uslijedilo i vrijeme za ručak. Sjeli smo u jedan restoran s lijepom terasom (Mabrouka rooftop). Ondje smo probali njihova tradicionalna jela, a ja sam odabrao tajine s piletinom i limunom (tajine au poulet et citron). Tajine je naziv za vrstu jela i posudu u kojoj se to jelo priprema. Premda je u islamskim državama alkohol veoma teško dostupan, Maroko je relativno liberalna islamska država, pa smo tako imali priliku popiti i pivo u restoranu, a neki su se odlučili i na vino. Nemojte se dati zavarati – ovo svejedno ne znači da smijete piti pivo u javnosti, primjerice u nekom parku, na trgu, na ulicama i slično. Veoma je malen broj restorana i kafića koji toče alkohol, a ovo je bio jedan od njih. Izbor je pao na pivo koje nosi naziv Casablanca. Pivo je bilo dobrog okusa i taman je odgovaralo za onaj topao dan.
Vodič Ahmed ostavio nam je dobar dojam. Nakon što je dobio tanjiu (jelo koje je naručio, a za koje mi se čini da je bilo od goveđeg mesa), premda njegova porcija nije bila velika, bez puno oklijevanja i premišljanja nekoliko komada mesa prebacio je jednoj suputnici iz naše grupe Anji i meni. Ne znam da li je takav bio s ostalim grupama, teško je znati. Ali svakako me se dojmila njegova darežljivost. Vjerojatno je htio da probamo što više njihovih tradicionalnih jela. Ono što mi je nakon ručka bilo pomalo komično – Ahmed je ničim izazvan kupio 2 boce vode po 1.5 litru i poklonio Anji. U čudu je gledala što se upravo dogodilo. Nije znala što da radi s 3 litre vode koje je odjednom dobila. Ja sam se drage volje ponudio da ju riješim briga za barem 1.5 od te 3 litre. Sebi sam pretočio u bocu od pola litre i proslijedio dalje još jednoj suputnici koja je izrazila misao da bi joj voda mogla dobro doći. S obzirom da ni ona nije popila sve što je ostalo u toj boci, proslijedila je vodu dalje, pa je tako ta boca vode naposljetku prošla preko 5 ljudi.
Nakon ručka Ahmed nas je odveo i u jedan od mnogobrojnih rijada u Marrakechu. Nisam siguran mogu li se sjetiti imena tog rijada, ali u svakom slučaju radilo se o lijepom i skrovitom mjestu. Djeluje veoma ugodno, jer imate dojam kao da se u takvim mjestima možete sakriti od onog sunca i uživati u hladovini, s lijepim balkonima i bazenčićem u sredini prizemnog dijela. Inače, rijad je naziv za vrstu vrtnog dvorišta povijesno povezanog s arhitekturom kuća i palača u Maghrebu i Andaluziji.
Nakon svih tih dogodovština i veoma sadržajnog prvog dana, uslijedilo je i vrijeme za odmor. Krenuo sam tako u potragu za trgovinom u kojoj bih mogao naći veći izbor proizvoda, s obzirom da mi svaki dan ipak treba i voća i vode. Za vodu su napomenuli da je svakako pametnije kupovati flaširanu/buteljiranu, a za voće se preporuča da se najprije opere vodom, a zatim i oguli.
S obzirom da se nalazi u blizini, odlučio sam baciti oko i na obližnju crkvu. Zanimalo me kako izgledaju crkve u ovom dijelu svijeta. U Marrakechu postoji jedna protestantska i jedna katolička crkva. Posjetio sam tako katoličku crkvu, koja se zove Crkva svetih mučenika (Église des Saints Martyrs). Ono što mi je upalo u oko jest činjenica da je ispred crkve sjedio i jedan zaštitar. Premda sve skupa sliči većini crkvi koje sam dosada posjetio, opet kao da su postojale neke razlike. Nešto drugačija boja zidova i stupova, drugačiji stil oslikanih prozora i jednostavnost neke su od karakteristika kojima bih mogao opisati tu crkvu. Ušao sam za vrijeme večernje mise pa nisam htio smetati ljude svojim fotografiranjem (kada sam već ušao sa zakašnjenjem), stoga sam odlučio vratiti se ovdje u nedjelju.
Nakon prvog dana prepunog raznim i brojnim dojmovima, odlazim u krevet, u iščekivanju novih avantura.
~ NASTAVLJA SE … ~