Libija

KRATKI SUSRET S LIBIJOM

Autor: Hrvoje G.

Afrika je uvijek bila magični kontinent. Puna tajni, raznolikosti, predrasuda. I onda, prije pet godina put me odveo preko Mediterana. Izbor je bila Libija, u kojoj su nekad radile brojne naše tvrtke i mnogi moji sugrađani tamo stjecali pristojne zarade. I mene su povukli poslovi i to oko rafinerije nafte. Uobičajeni postupak je prvo dobijanje vize (radna ili turistička, kako kome), a onda let do Beča, pa dalje do Tripolija, glavnog grada. Tako je bilo te 2005. godine, a već naredne 2006. otvorena je direktna avio linija od mog grada, Sarajeva, do Tripolija i olakšala daljnja putovanja.

Po dolasku u Tripoli imao sam vremena kratko prošetati Zelenim trgom, centralnim dijelom grada s brojnim trgovinama, bazarima i sukom. Ustvari suk je u starom dijelu grada, ograđen srednjovjekovnim zidinama, prepun otvorenih štandova sa svim i svačim, ima tu razne robe i hrane na jednom mjestu, dok u drugom dijelu grada su brojni suvremeni butici sa dizajniranom robom iz raznih dijelova svijeta, mnogo zlata, bisera, kožnih predmeta, zatim mali trgovački centri koji počinju sličiti modernim trgovinama. Tu ima i dobrih hotela. Na podosta mjesta čuo sam engleski jezik, ali mislim da im je rječnik vrlo oskudan, svodi se na par priučenih rečenica. Svi smo dobili upozorenje da se čuvamo od džepara, toga ima dosta, ali takve neugodnosti se mogu dogoditi na bilo kom dijelu svijeta, pa je oprez svugdje potreban. Ovdje je čudna kombinacija rimske, turske, arapske i moderne arhitekture, svega po malo. Tripoli zovu ‘bijela nevjesta Sredozemlja’. Čini mi se s razlogom.

Po dolasku u Tripoli imao sam vremena kratko prošetati Zelenim trgom, centralnim dijelom grada s brojnim trgovinama, bazarima i sukom. Ustvari suk je u starom dijelu grada, ograđen srednjovjekovnim zidinama, prepun otvorenih štandova sa svim i svačim, ima tu razne robe i hrane na jednom mjestu, dok u drugom dijelu grada su brojni suvremeni butici sa dizajniranom robom iz raznih dijelova svijeta, mnogo zlata, bisera, kožnih predmeta, zatim mali trgovački centri koji počinju sličiti modernim trgovinama. Tu ima i dobrih hotela.

Na podosta mjesta čuo sam engleski jezik, ali mislim da im je rječnik vrlo oskudan, svodi se na par priučenih rečenica. Svi smo dobili upozorenje da se čuvamo od džepara, toga ima dosta, ali takve neugodnosti se mogu dogoditi na bilo kom dijelu svijeta, pa je oprez svugdje potreban. Ovdje je čudna kombinacija rimske, turske, arapske i moderne arhitekture, svega po malo. Tripoli zovu ‘bijela nevjesta Sredozemlja’. Čini mi se s razlogom.

Libija je mješavina lijepih i ružnih stvari, u svakom slučaju sasvim je drugačija nego sve ranije doživljeno. Prvo što zapazite još dok ste u visinama je ugodna boja tirkiznog mora, koje na toj udaljenosti djeluje privlačno. A more je zaista čisto. U okolini Tripolija vidite raznoliko mediteransko raslinje, od kojih svakako dominiraju masline, i ovo predstavlja jednu od rijetkih tako bogatih oaza. Udaljavate li se uz obalu na istok ili zapad, zelenila je sve manje i manje. Nasuprot plavetnilu vode, sve ostalo je čudna sivo-smeđa boja, pretpostavljate i sami, boja pijeska. Koliko god da smo pripremljeni na taj beskrajni pijesak, ipak blizina s njim ostavlja dojam strahopoštovanja. Sve ostalo se utopilo u tom beskraju, i zgrade, i biljke i ljudi. Pa i lijepe pješčane plaže ovdje djeluju čudnije nego na Jadranu.

Tripoli je grad veličine Zagreba. Posebno se razvija nakon 2003.g.kad su prestale sankcije Ujedinjenih naroda, koji su državu optuživali za učešće u međunarodnom terorizmu. Nakon te blokade, pojačava se promet morem, zračnim putem i zemlja doživljava svojevrsni napredak. Trenutačno je Tripoli najveće gradilište u Africi. Gadafi je počeo sa modernizacijom po ugledu na europske metropole.

Osim lijepe fasade grada, postoji i ona druga, ružna strana, koju mnogi vide tek nakon što stignu i opuste se. Brzo zapazite brojne vrste gmizavaca, više ili manje opasnih insekata, životinja, neke smrtonosne, koje se motaju oko vas usprkos mrežama na prozorima. To je pošast koja vas stalno prati i koliko god se trudite da je ignorirate, živci vam uvelike skaču na najvišu razinu. Također sveprisutni pijesak i kad nije okom vidljiv, osjete ga vaš nos, usta, oči, čak i prsti na svaki dodir naiđu na onaj fini tanki sloj preko svega naokolo. Mnogi to ne mogu podnijeti i brzo napuštaju zemlju, uz ono ‘nikad više’. Svakako vas iznenađuju i čudni propisi u prometu, ustvari propisa niti nema. Izgleda da svatko vozi kako mu padne na pamet, vozila svih mogućih vrsta i godina starosti. Najpametnije je unajmiti lokalne vozače, jer malo tko se usuđuje krenuti u natjecanje sa sumanutim domaćim reli vozačima. Ali usprkos tome, činjenica je da sam malo gdje vidio bolje vozače, koji voze u većem kaosu. Svi značajno gestikuliraju i nešto viču, dobacuju, ali se nitko ne nervira. To me fasciniralo.

Tripoli me nije ostavio neki poseban dojam, a nažalost nisam imao vremena zaputiti se na lokacije koje su mi bile preporučene. Nekih stotinjak km istočno je gradić Homs sa ribarskom lukom. U njemu je Leptis Magna, negdašnji rimski grad star preko 500 g, sa kolosalnom Kapijom Septimija Severa, amfiteatrom, bazenom i drugim vrijednim rimskim ostacima. Tko ima mogućnosti, svakako je preporuka da obiđu Leptis Magnu na samoj obali mora. Također i gradić Sabratah, zapadno od Tripolija, udaljen nekih 80-tak km.

U Libiji su i drugi stari gradovi koji pokazuju način života negdašnjih, ali i sadašnjih generacija, ali način života koji je nama nepojmljiv. Npr. život u kućama ispod zemlje.

Moje boravište tih nekoliko dana bio je gradić Ra’s Lanuf, udaljen nekih 650 km od Tripolija, na istok prema Bengaziju. Smješten je duboko u zaljevu Sirte, na rtu kojim je pješčano tlo djelomično zaronilo u plavetnilo mora. To je gradić novijeg datuma, star 30-tak godina, podignut usred ničega namjenski da se tu stvori grad, i to s ciljem eksploatacije nalazišta nafte, koja se odavde doprema i do hrvatskog terminala Omišalj. Prijevoz nafte do naših luka obavlja se brodovima Tankerske plovidbe Zadar, za potrebe INE. U svrhu naftne industrije podignut je grad za zaposlenike, predviđen da primi oko 40.000 ljudi, koji bi ovdje stanovali i obavljali svoje poslove. Izgrađeni su kampovi sa apartmanima, u kojima smo boravili i mi, koji smo ovdje stigli iz BiH. Mnoštvo kućica, istovjetnih objekata poput vojnih, opkoljeni žicom. U njima su razni sadržaji potrebni za boravak gostiju, za potrebe sporta, rekreacije i opuštanja (kod većih kompanija). Kao da smo u vojnoj utvrdi, osjećaj prilično neugodan, ali mnogo toga je u ovoj državi bilo neobično i donekle neugodno. Ipak, sve je samo stvar navike, s vremenom čovjek sve prihvati i postane mu normalno. Kao i brojne deve koje su sasvim opušteno šetale i pasle u našoj blizini, ne obraćajući pažnju na naše zanimanje ni škljocanje foto-aparata. Svojim elegantnim stavom su nam strpljivo pozirale.

Sreća naša da nismo bili za vrijeme ljetnih nesnosnih vrućina, kad se temperatura penje na nepodnošljivih 50 C, negdje i više, a sunce peče bez prestanka od jutra do večeri. Ipak u studenom je bilo daleko ugodnije, istina nismo se mogli kupati, ali nismo puno žalili zbog toga. Zimska temperatura je vrlo ugodna, kao kod nas u proljeće, pa je taj period najbolji za posjete Libiji. Radno vrijeme im je neuobičajeno za naše navike: petak je neradni dan, a mnogi ne radi ni subotom. Dakle, od nedjelje do četvrtka su radni dani i treba se tome prilagoditi. Usput rečeno, gorivo je neshvatljivo jeftino, možda 10 puta jeftinije nego kod nas, a vrlo je visokog kvaliteta. Kažu da se u Libiji jede najukusnija janjetina na svijetu. Ne znam je li to točno, ali meni je zaista bila jako ukusna. Također je nadaleko poznata riblja kuhinja, bezbroj načina pripreme svih mogućih vrsta koje žive u čistoj, nezagađenoj vodi duž više od 1700 km morske obale.

Nismo imali vremena otići na turističku vožnju džipovima po pustinji, mislim na onu pravu pustinju, boraviti u beduinskim šatorima, vidjeti životinje koje smo dosad gledali u ZOO vrtovima. Ipak moj boravak je trajao samo par dana, ali sljedećom prilikom ću vjerujem bolje upoznati zanimljivosti Libije.