Kenija – Dan i noć s plemenom Pokot
Autor: Aldo Franičević
Kenijska kišna sezona (dva puta godišnje) bližila se kraju, a moja već prekaljena ekipa predvođena simpatičnim koordinatorom Emanuelom, uputila se u svoju najneobičniju ekspediciju. Planirali smo provesti dva dana i noć s izoliranim, ekscentričnim plemenom Pokot u istoimenoj regiji.
Brisao sam lice, crveno od prašine dok smo liječili dušu i tijelo chapatijima (afričke slane palačinke) i vrelim čajem u jednoj kućici u centru Sigora. U ‘gradiću’ , koji će biti naša zadnja koliko-toliko urbana stanica na ovom putovanju, upravo se odvijao tjedni sajam.
Masa ljudi iz cijeloga kraja došla je prodavati koze, nakit, cipele… okitili su se mladići-ratnici narukvicama, ogrlicama i pernatim kapama. Ovi ratnici, na moje iznenađenje, zazirali su od fotoaparata, ali i od nas bijelaca.
Iako nisu bili pretjerano odvažni u komunikaciji s došljacima, avanturizam u modnom izričaju sam im morao priznati. Zaista je teško uklopiti Drogbin dres s kariranom suknjom, šeširom iz Paklene naranče i 20 ogrlica da dobro izgleda. Barem nama Europljanima.
Kaže Emanuel da šarenilom i kičem pokazuju da su ozbiljni i obrezani, te samim tim spremni za ženidbu. Većina njih nije bilo starije od 14, 15 godina. U narednih desetak godina će vjerojatno imati dvije, tri žene (imućniji i više) i cirka petero djece.
Poligamija i apolitičnost u plemenu
Kao što se da zaključili Pokoti su poligamni. Riječ je o plemenu koje pripada kalenjinskoj jezičnoj skupini i vlade Ugande i Kenije procjenjuju da ih ima nešto više od 600 tisuća.
Puno muke s njima ima i sama kenijska vlast koja bi vrlo rado nagovorila Pokote da prestanu s ritualnim genitalnim sakaćenjima. Probali su i crkvenjaci nešto napraviti, ali plemenske vođe ih baš nisu doživjeli ozbiljno. To zapravo i nije čudno, jer Pokote nije briga ni za što osim da im stoka ima što piti i jesti. Misle da ih je Bog stvorio za posjedovanje sve stoke. Sličnog su vjerovanja i susjedne Turukane… pa zato ratuju zadnjih stotinjak godina. Uglavnom su to, onako, rekretivni sukobi, ali s vremena na vrijeme se uozbilje pa nacionalna policija ima pune ruke posla.
S druge strane potpuno su apolitični. Devedeset posto ih ne zna tko je predsjednik, ne glasuju, a samim tim nisu bitan faktor, pa ni država ne ulaze previše.
Lako ih se da pomiješati s poznatijim Masaima, koji dolaze iz iste grupe plemena, ali za razliku od poduzetnih Masaia ovi nisu bili spretni i pametni da svoju egzotiku unovče. Ostali su siromašni i izolirani.
Pokušaji pokrštavanja
Većina onih koji žive u ovom kraju klanjaju se svome bogu iz planine – Mtelu (nisam siguran kako se ispravno piše, ali ga tako zovu). Istom onom koji im je ‘rekao’ da su stvoreni da bi posjedovali stoku. Svećenici raznih konfesija su dolazili ne bili ih ‘urazumili i izveli na pravi put’, ali kao što to obično biva, krunicu bi nakon par godina objesili o klin i vratili se kući. Rijetki bi odbacili svoga boga i krenuli drugim putem. Jedan od takvih je i bio naš domaćin – pastor Joseph.
Dok se Emanuel natezao s motoristima oko cijene, mi smo dudali Coca – Cole ubijajući potencijalne bacile iz restorančića s početka priče.
– Gud prajs, lec go, doviknuo je naš prijatelj s osmijehom od uha do uha. Još je puno puta bilo za proći. U Nyangiatu, gdje smo krenuli, ništa ne vozi. Nitko i ništa tamo ne ide, pa se s motoristima uvijek treba pogađati. Domaći tih 30 kilometara idu pješke. Što se njih tiče, to je tu, malo dalje niz cestu.
Pastor Joseph
Ipak nismo dobili prijevoz do konačnog odredišta, nego tek do nekog bezimenog sajmišta, gdje nas je čekao Joseph.
Cijelim putem jedno mi se pitanje motalo po glavi – kakav je to lik odlučio odbaciti baš sve što su ga učili, prvo nabaviti, pa onda zavrnuti rukave, obući traperice i prigrliti Bibliju kako bi se borio protiv obrezivanja žena i poligamije?
Pitaj, kazat će ti se… tako se i meni kazalo. Ispostavilo se da je Joseph svećenik, dvometraš na opakoj motorčini. Elegantan i smiren, afrički gospodin koji govori čak tri jezika – engleski, kiswahili i pokot.
Od blata, balege i malo drva napravio je dom Božiji, kako ga on zove i danas, kao protestant, propovijeda svima koji ga žele slušati. Za sada sljedbenika nema puno, ali zna Joseph da je njegova misija maraton, a ne sprint. Malo dalje živi s jednom ženom, djecom i nekih stotinjak koza.
Drugoj ženi je napravio kuću dvjesto metara ‘niz ulicu’. Istina, dvaput se ženio prije nego je otkrio da je Isus njegov spasitelj, pa ne bi bilo lijepo da kaže jednoj od dviju majki njegove djece ‘slušaj ljubavi, ja sam ti sad kršćanin i ne mogu imati dvije žene. Brani mi vjera. Aj fino se ti spakiraj i goni’. Joze, kako sam ga ja prekrstio, nije bio ljiga. Napravio se malo blesav i pomislio – neka sam kršćanin, ali ja sam ipak i Pokot. Dvije pa dvije, što sad?
Živi tako naš Joseph usred divljine, a pred njim plemenit cilj. Kaže htio bi da ovi njegovi prestanu imati desetak žena, da ne udaju djevojčice i najviše od svega da ne obrezuju hrđavim nožem curice. Djeca umiru, a njega srce boli.
Njegov dom – Nyangiata – nije grad, a bogami ni selo. Istini za volju, nađe se tu desetak kućica, ali su prazne, jer ne služe za stanovanje. Jednom u tjednu, za vrijeme sajma, kućice se pretvore u trgovine. Pokoti žive svugdje okolo. Tu nitko ne treba kupovati zemlju jer ona, kao što je to mnogo puta citirani indijanski poglavica rekao, ne pripada nikome. Nađu Pokoti parcelu i izgrade, odnosno žena im izgradi, kuću. Od suhe drače dignu obor za stoku i ognjište. Eto.
Zahode ne grade. Kažu, nije red da glave kuće i muška djeca vrše nuždu na istom mjestu gdje i žene. Za tu svrhu koriste motiku da sebi naprave rupu. I zatrpaju.
‘Emancipacija’ žena
Emancipacija nije baš uhvatila maha u ovom dijelu Kenije. Pokoti se, kao što sam već rekao, mogu ženiti više puta, pa tako svaka žena izgradi kućicu od blata i u krugu od stotinjak metara se zna naslagati po pet ili šest. Gazda kad dođe s ispaše sjedne u sredinu, a svaka donese ono što je pripremila. On jede što mu se svidi, a one što ostane…
Interesantno je da nema otvorenih sukoba među damama. Zna se da je glavna ona prva, a glava kuće, odnosno, glava kuća spava svaki tjedan u drugoj postelji.
Iako se u ovom kraju žena ‘cijeni’ nekih 50-ak koza, u trampi popularno nazivanoj ženidba, tijekom vremena razvili su se suptilni znakovi kojim dame pokazuju svojem mužjaku da im nije do seksa. Ona se jednostavno prestane kupati cirka mjesec dana i onda on zna da nju ‘boli glava’.
Kad već pričam o kupanju, moram priznati da sam se to jedno poslijepodne nagledao više grudi i stražnjica nego u zadnjih par godina. S obzirom da im je toalet svugdje, tako čovjek sebi mora naći mjesto. Kako u potrazi zamakneš u grmlje kad se tamo neka dama gola golcata polijeva vodom. Budem ja pristojan i maknem se sto metara dalje… tamo se druga kupa. Nigdje nikoga, nigdje kuća, a svako malo netko gol u grmlju. Odmah mi je palo na pamet da nije ni čudo da imaju po dvadeset djece u familiji.
No da se vratim na ozbiljnije stvari. Tijekom tog dugog poslijepodneva obišli smo i nekoliko bitnijih stvari, malo prozborili sa starješinama i lokalnim policajcem, koji batinom brani mjesto od Turukana. Kako je sunce već lagano potonulo, mi smo otišli na finale. Spomenuo nam je naš dobri Emmanuel da su nekom tipu obrezali četiri kćeri prije par dana i da bi trebalo biti veliko slavlje. Muškarci u suknjama će plesati do kasno u noć, a možda se i koza zakolje.
Ipak od slavlja – ništa. Domaćin je otišao s dijelom stoke na vodu nekih 50 kilometara na sjever, a nije lijepo da stranci zakolju beštiju i pojedu je s njegovih pet žena dok on nije tu.
Bili smo pomalo razočarani, a jako šokirani onim što smo vidjeli. U spomenutoj kući su sjedile ‘nijeme’ djevojčice prekrivene bijelim prahom i štapom tjerale muhe s bolnog tijela. Majka je tražila novac da se slikamo s njima. Nakon par minuta okrenuli smo se na peti i uputili u naše prenoćište.
U mraku
Čovjek se iznenadi kako sunce brzo zađe kad nema javne rasvjete. Pedeset tisuća ljudi je razasuto po okolici kuhalo čaj i spremalo se za spavanje, a mi smo bili sami. Imali smo jedan šator, a Joseph je za razmaženog bijelca, odnosno mene, odnekud izvadio madrac kako ne bih spavao na golom tlu.
Djeca su jurcala okolo i rugala mi se, jer me ugrizao neki ogromni crni mrav. Otrnula mi je noga i već sam vrtio mračne scenarije po glavi, a mali ‘huligani’ su se valjali po podu od smijeha. Nije bilo smiješno. Koze su zatvorili u obor, a domaćin je pogasio lampe. Sve osim jedne.
Joseph je sjeo u mrak da čuva stražu. Kapa na glavi, čaj s kozijim mlijekom pod nogama, a žene i djeca spavaju oko vatra. Gdje će sutra… nisam znao. Znao sam samo da nas put vodi nazad u kenijsku civilizaciju, a ovom posebnom Pokotu u trapericama ostavlja borbu s njegovim plemenom.