Egipat – dar Nila

Autor: Arjana B.

Iako me paket aranžmani zapravo nikad nisu privlačili, najviše zbog toga što se moram povinovati onome što radi cijela grupa, ipak smo u prosincu 2010., nakon kratkog obiteljskog vijećanja, zaključili da bi nam bilo sigurnije i jednostavnije priključiti se organiziranoj turi za Egipat i početkom siječnja 2011., dva tjedna prije nego što će buknuti revolucija, odabrali smo jednotjedno krstarenje Nilom u paket aranžmanu.

Prepuni očekivanja i ne znajući što nas čeka, nakon slijetanja u Hurgadhu, našli smo se u autobusu, nas 40 putnika starosti od 5 do 65 godina, dva egipatska vozača i jedan mladi turistički vodič. Tjedan dana kasnije, kad smo se u istom sastavu vraćali na aerodrom, atmosfera je bila bitno drugačija – vesela, opuštena, a svi mi prepuni dojmova s jednog fantastičnog putovanja za koje je možda najzaslužniji bio upravo naš vodič, Davor Milohnić. Odličan organizator, veliki poznavatelj egipatske povijesti, kulture, ljubitelj umjetnosti, veseo, vedar i zabavan, a opet strog i ozbiljan kad je to potrebno, pouzdan i svestran tako da čak i papirus zna napraviti, znalački nas je vodio uzduž i poprijeko po cijelom Egiptu, pričajući nevjerojatno ugodnim glasom o faraonima i njihovim fatalnim ženama, o robovima, o spletkama i ljubavima pa smo ga s pravim zadovoljstvom mogli slušati danima bez prestanka.  Osim Davora, s nama je bio i Samir, vrlo simpatičan i druželjubiv egiptolog koji je našu grupu u više navrata uveo preko reda u muzeje i hramove, a čije smo crtice iz vlastitog života svi rado slušali.

Povratak iz Hurghade više je nalikovao maturalnom putovanju nego povratku s paket aranžmana 40-ero ljudi koji se tjedan dana ranije nisu ni poznavali. Vjerojatno zbog toga što nam je svima zajednička bila ona strast za putovanjima i želja da se vidi, čuje i doživi što je više moguće. Zato naš put u Egipat nije bio samo ljetovanje u Hurghadi već upoznavanje Egipta od sjevera do juga. Naime, u resortu u Hurghadi, proveli smo samo prvu noć jer smo već sljedeći dan krenuli put Kaira. Vožnja autobusom je trajala nekoliko sati, a mi smo pri tom naučili da vozači u Egiptu po noći smiju voziti bez svjetala pa tako zaista i voze, čak i van naselja na otvorenoj cesti. U kružni tok se može ući i slijeva i zdesna kako kojem vozaču odgovara; semafori i znakovi baš nemaju nekog utjecaja na vožnju, a kad se vozači autobusa žele zamijeniti za volanom, onda to učine u toku vožnje, jedino malo smanje gas.

U Kairu su nas smjestili u hotel s pet zvjezdica u jednoj od glavnih ulica, a večera koju su nam poslužili, bila je jedna od najukusnijih koje sam ikad jela. Iako su nas upozoravali da ne smijemo jesti ništa što nije prokuhano, pa čak niti salatu jer je oprana njihovom vodom na koju mi nismo navikli, naša grupa nije odoljela i svi smo se prepustili ukusnim egipatskim  delicijama koje smo jeli sljedećih dana. Moram naglasiti da nitko od nas nije imao nikakvih probavnih  smetnji tako da smo se svi vratili kući sa zalihama tableta protiv probavnih smetnji koje će nam sigurno dostajati za sljedećih pet godina. No, moram priznati da smo potrošili sve one bočice rakije, medice i inih domaćih žestokih pripravaka koje smo ponijeli sa sobom iz Hrvatske. Možda je baš to spriječilo da se razbolimo i držalo bolesti podalje od nas.

No, vratimo se Kairu. Kairo je ogroman grad velikih suprotnosti: neasfaltirane ulice u centru grada, konjske zaprege i magarci, zgrade u gradnji bez prozora, a u kojima na ponekim katovima ipak žive ljudi i bezbrojna vozila na ulicama koja za pješake znače pravu noćnu moru pri prijelazu ceste.  Piramide su danas sastavni dio grada, jer se grad širi kako u druge tako i taj dio. One se nalaze na mjestu gdje su česte izmaglice, tako da iako ste blizu, sve ponekad bude prekriveno tankim slojem maglice pa je često nemoguće dobro vidjeti ili fotografirati piramidu koja se nalazi na domak vašeg fotoaparata. Piramide sam vidjela bezbroj puta  u raznim medijima: na televiziji, u novinama, na slikama i uvijek kad pomislim da me ono što tako dobro poznajem ne može više impresionirati, pokaže se suprotno. U trenutku kad ih ugledate, prođu vas trnci, osjećate neku prisnost, a opet potpuno ste svjesni njihove veličanstvenosti, magične ljepote i starosti. Baš kao da imaju neku posebnu moć nad vama.

Piramide se naravno kao i sve druge znamenitosti moraju ovjekovječiti fotoaparatom pa sami možete napraviti prekrasne manje ili više neobične fotografije, ali ako niste tako vješti, prepustite se sigurnoj ruci domaćih policajaca i goniča deva koji će vas slikati s piramidama u neobičnim pozama ….za bakšiš! Bakšiš je riječ koju ćete često čuti u Egiptu, jer za svaku uslugu koju vam domaćini naprave očekuju napojnicu, koja ne mora biti velika. Oni zapravo žive u tako strašnom siromaštvu, da su zadovoljni kad dobiju i najmanju sitnicu. No ne uzimaju kovanice, jer ih ne mogu mijenjati u banci za egipatski novac. Papirnate novčanice eura ili dolara rado su viđeni bakšiš kod Egipćana, i velikih i malih.

Od triju piramida mogli smo posjetiti samo onu najmanju. Za ostale, naročito za Keopsovu, moguće je kupiti ulaznice, ali samo unaprijed, jer kako dnevno može ući samo mali broj posjetitelja, ulaznice su rasprodane danima unaprijed.

U podnožju piramida nalazi se sfinga. Ogromna, veličanstvena i bez nosa, naravno, dočekala nas je okružena skelama i uličnim prodavačima suvenira. Nakon fotografiranja u svim mogućim pozama sa sfingom, uslijedio je posjet čuvenom Egipatskom muzeju koji je ispunio sva naša očekivanja. Eksponati su upečatljivi, a većina ih je bila odlično uščuvana, a pritom ne mislim samo na Tutankhamona, već i na druge faraone i ono što su ostavili iza sebe. Posebno nas se dojmila Hatchepsut, jedina žena faraon. Nju je kao i sve ono što je napravila, a napravila je iznimno mnogo za egipatski narod, želio do temelja uništiti njezin nećak te se pretpostavlja da ju je on i ubio.

Poslije odlaska na poznati bazar Khan el Khalili, na kojem mi je jedan prodavač rekao da bi sve zvijezde skinuo za mene da sam njegova žena (naravno da smo nakon toga sve suvenire kupili upravo na njegovom štandu),  ukrcali smo se na vlak prema jugu, u male skromne kupee u kojima nas je tetošio vrlo ljubazni stjuard. Naravno, bakšiš nije izostao. Iz Kaira smo krenuli oko 23:00 sata, a oko podne sljedećeg dana iskrcali smo se u Aswanu. Aswan, mali, simpatičan i vrlo čist gradić, nadaleko je poznat  po brani kojom su Egipćani ukrotili divlji Nil. S njegovih obala kreću kruzeri na krstarenje po Nilu. Tu nas je čekao naš brod Medea, na kojem smo proveli sljedeća četiri dana.  Za Medeju imam samo riječi pohvale. – od ljubaznih  zaposlenika ( koji su isključivo muškarci) preko zabavnih sadržaja i prekrasne palube s udobnim ležaljkama pa sve do ukusnih tipičnih egipatskih jela, od predjela do deserta, a sve napravljeno od izvornih domaćih proizvoda koje uzgajaju na plodnim poljima uz rijeku Nil.

Prije nego što smo napustili Aswan posjetili smo Abu Simbel. Autobusom koji je po nas došao već u 2:00 ujutro odvezli smo se najprije do vojne baze u kojoj se formiraju konvoji u čijoj pratnji se nalaze naoružani vojnici kako bi vožnja prema sudanskoj granici bila sigurna. Iako smo do baze stigli tako rano, ipak je ispred nas već bilo 40 autobusa tako da nismo uspjeli ući u konvoj koji je kretao u 3:00 već smo morali čekati sljedeći koji je kretao u 4:00. Sigurnosni konvoj sam zamišljala sasvim drugačije nego što se ispostavilo. Naime,  tridesetak autobusa i isto toliko kombija jurilo je prema jugu i međusobno se pretjecalo kako su htjeli, mogli i stigli, a od konvoja nije ostalo baš ništa kad smo stigli u Abu Simbel.  Iako je naš vodič tvrdio da je oružana pratnja bila na kraju konvoja, ja nijednog vojnika nisam vidjela. Bez ikakvih sigurnosnih ili inih problema stigli smo u Abu Simbel oko 8 sati ujutro i nakon poduljeg čekanja i guranja u redu, ugledali smo Abu Simbel, okupan suncem, veličanstven sa svojim hramovima Ramzesa II i njegove žene Nefertari i kolosalnim skulpturama faraona koji predstavljaju Ramzesa II.  Tri su kipa očuvana, a jedan nedostaje. Sve to djeluje zaista impresivno, ali ono što je još impresivnije je to što su između 1964. i 1969. g. svi kipovi i hramovi preseljeni 200 m dalje i 70 m više zbog izgradnje Asuanske brane.

Cijeli kompleks je  preseljen na viši nivo kako ne bi spomenici ostali pod vodom, a postupak premještanja vodio je UNESCO.

Nakon povratka u Aswan, započelo je naše krstarenje po Nilu u smjeru Luxora. Na putu smo razgledali hram Kom Ombo, Horusov hram u Edfu, prešli na niži nivo rijeke Nil u Esni, razgledali predivan hram božice Hatchepsut i Memnonove kolose da bismo konačno došli do bisera Egipta – hramova Luxor i Karnak.

U Luxoru se također nalazi i Avenija sfingi u kojoj je poredano 300 sfingi koje ostavljaju nevjerojatan dojam. Luxor smo posjetili noću i oduševili se igrom svjetala.

U Karnak smo otišli za dana; tamo nas je pak dočekao skarabej koji prema vjerovanju Egipćana donosi sreću, a ovaj karnaški donosi sreću u ljubavi – ali samo ako ga se obiđe sedam puta.

U Luxoru je naše krstarenje završilo pa smo autobusom otišli u još jedan egipatski biser – Dolinu kraljeva. Ovo je jedino mjesto u Egiptu na koje nismo smjeli nositi fotoaparate ni kamere. Dolina kraljeva se sastoji od 63 grobnice, ali nisu sve otvorene za turiste. Sve ljepote ove doline ostat će zauvijek zabilježene samo u našem sjećanju, a ne i na fotografijama.