Neko vrijeme nisam pisala. Jednostavno se nije pojavljivao poticaj koji će me vratiti na kolosijek razigranosti i uživanja u mom hobiju – pisanju. A vrijeme je proticalo, nisam putovala, kao da su svi izgubili volju pisati o svojim doživljajima, nisam jedina.
Ova godina, kao i par dana prije nje, donijela mi je neke dobre ljude koji su zračili radošću viđenog i euforijom putovanja. Pokazivali su mi slike s putovanja i pričali o dogodovštinama. Baš sam uživala slušajući ih. Ali još nisam dobila onu rijeku riječi koja mi protekne mislima i nagovara me: “Piši, piši!”
I onda danas, dogovorimo se poći u šetnju s prijateljima i njihovim psom Rockyjem. Kako se obradovao kad nas je čuo da smo se parkirali pred kućom. Lajao je, sjurio se niz stepenice i istom trkom se vratio nazad vlasnicima. To se zove topla dobrodošlica!
Dovezli smo se autima do mjesta odakle ćemo nastaviti pješačiti nekadašnjom uskotračnom prugom Dubrovnik – Čapljina. Rocky je jurcao kao lud ispred nas ne osvrćući se. Toliko radosti u jednom stvorenju. Njegova energija je zarazna, iako je vlasnicima malo neugodno jer je tako neobuzdan. Idemo lagano za njim, svako malo ga dozivamo, a on se vraća negodujući. Čak se pokunji na trenutak, ne prija mu kad ga se opominje, ali brzo zaboravi i opet odjuri. Ma razumijem u pravom smislu riječi: “pas pušten s lanca”. Kako ne biste pomislili da bi se on mogao zaletjeti i preplašiti neko dijete ili režati i nekoga napasti – vlasnici strogo paze da ga zavežu čim se približimo drugima.
Svjetlo na kraju tunela
Šetnica je makadam i moraš imati dobru i stabilnu obuću. Uživam u veličanstvenom pogledu na Rijeku dubrovačku i njen krajolik te ostatke pruge koja je nekad spajala moja dva najdraža grada – rodni i ovaj u kome živim već godinama.
Pričamo pomalo putem, pratiti Rockyjev tempo je nemoguće, ali njemu nije teško proći dvaput isti put. Prijatelji mi pokazuju mjesta koja sam vidjela nekako usput, ali iz ptičje perspektive su puno ljepša. Dođosmo i do jednog od izvora vodovoda koga je projektirao Onofri de la Cava i proteže se do same gradske jezgre, opskrbljujući je vodom. Projekt vrijedan divljenja, koja sposobnost graditelja.
Jučer smo bili s drugim prijateljima na još jednom nezaboravnom izletu gdje smo, između ostalog vidjeli dijelove Napoleonove ceste i karakteristike tadašnjeg načina građenja, te čuli i ovu zanimljivost: kako su za vrijeme Austro – Ugarske radnici polagali tračnice dva mjeseca, a u bivšoj državi ih podizali 6 mjeseci. Gdje je tu logika?
Da se vratim Rockyju, ipak je on zvijezda dana. Pristao je slikati se s nama, ali jedva. Nije mu se dalo pozirati kad je slobodan u prirodi na čistom zraku. U jednom trenutku se zaletio i gricka travu pored puta; požurila sam pogledati koja je, pa sam mu prišla – metvica. Rocky voli ljekovite trave 🙂 Poznata činjenica za pse, ali sam se sad i osobno uvjerila.
Inače, Rocky je jedan od najinteligentinijih pasa koje sam upoznala. Jako je društven i voli se slikati. Impresionirao me jednom prilikom kad se namjestio pozirati između mene i muža i onda dotrčao do svog gazde da vidi kako je ispao na slici. To pričam svim vlasnicima pasa koji vole ovakve teme.
Proučavala sam pse koji su također šetali, nisu svi imali takvu bezbrižnost, razigranost i djetinjasto ponašanje. Zato, dragi Rocky, ti si zvijezda dana. A i hvala ti na energiji kojom si me potaknuo da ponovo pišem.
