I tako malo pomalo, stiže osmogodišnjica Putopisa. Sav ovaj period sam uživala radeći s vama, dopisujući se, pripremajući tekstove i slike za objavu. Nisam ni slutila da će ovaj hobi tako dugo trajati.
Obično se, kad je godišnjica, osvrnem na statističke podatke, ovaj put ću to preskočiti. U čemu je sad razlika? U meni.
Uvijek nastojim biti kreativna, okupljati ljude, sastajati se s njima, što često zahtijeva par dana za napisati par rečenica.
Autori su divni, strpljivo čekaju na svoje objave, a ja kasnim zbog zauzetosti. Duboko im se zahvaljujem na razumijevanju.
U jednoj godini se dogodi tako mnogo stvari. Može biti više turbulentna, manje turbulentna, obična, neobična, blijeda, iznimno koloritna. Možete je nazvati kako vama paše.
U ljudima uvijek vidim ono najbolje, težim im pristupiti otvoreno, o sebi pričam samo neke ludosti i budalaštine. Ono što mi se čini zabavnim, podijelim s drugima. U slobodno vrijeme čitam, to me ispunjava i čini sretnom. Toliko me knjige prožimaju da u svakom trenutku mog dana nalazim asocijacije s pročitanim. Nevjerojatne su i situacije koje mi se dogode, kao da ih ‘moje’ knjige nekad predvide, a autori i stilovi su potpuno različiti.
Možda čitam previše, a meni uvijek izgleda premalo.
Nemam blizanca ni blizanku, ali Sama upravo osjećam tako. Čini mi se da pratim njegovo disanje, što misli, što govori. Obožavam razglabati s njim o svemu i svačemu. I on u zadnje vrijeme preuzima rad na Putopisima, uređivanje. Osim njega, uz mene je uvijek, baš uvijek, moj partner. Kako bi rekli veliki ljudi : u dobru i u zlu. Pažljivo sluša moje monologe i nikad ne komentira previše. To vam dovoljno govori koliko je mudar. Djeca su od početnih radova postali odrasli ljudi i moji najljući kritičari. Putuju sami, uvijek podijele sa mnom sve što su vidjeli i doživjeli, nadam se kako je ovaj moj hobi puno utjecao i na njih razvoj. Prije svega, naučili su gledati u daljinu i shvatiti da je svijet mali, a mi smo tek mravi, koji nisu centar svemira. Puno toga treba učiti, a što više učimo, sve manje znamo. Najbolji primjer je naša lektorica koja neumorno uči strane jezike, pliva, vježba i dalje čita. Nastoji uhvatiti korak s tehnikom. Energija kojom zrači, svima nam je poticaj. A tek smisao za humor, ni Monty Python joj nije ravan.
U protekloj godini sam upoznala više sjajnih osoba, s kojim sad radim. I mnogo mi znači njihova iskričavost, mladost, zafrkancija, bistrina. Jedno slučajno poznanstvo može u jednoj godini prerasti u intenzivno druženje i pravo prijateljstvo. Samo se pogledamo očima i već znamo što mislimo i što radimo. Kažu da smo mi jedna te ista osoba 🙂
Oprostite ako osjećate pomalo melankoliju u ovom tekstu. Uzrok tomu je što se bliži šesta godišnjica otkad nas je napustio naš Profesor, upravo ona osoba koja me podsticala na pisanje, naučila mnogo toga u životu, a i sam je mnogo pisao i uvijek bio okružen knjigama. Dužna sam mu objavu koju je on pripremao prije 6 godina, ali još nisam dostigla taj nivo pisanja da ga smijem citirati i uzimati kao referencu njegove tekstove.
Ipak, neću mojim putopiscima ostati dužna za virtualni slatkiš, jer sam ga napravila točno na godišnjicu. Autor recepta je Snježana, a probala sam ananas tortu u firmi kad je kolega slavio svoj rođendan. Poslužite se, dragi moji putopisci. Može slobodno i Ivan, koji postaje 60. član naše putujuće družine.
Ovaj recept sam već pravila sama 3 puta i proslijedila dalje, radi se i u drugim državama već 🙂
I putujte što više, šaljite svoje radove i dalje i educirajte mlade i one malo manje mlade. Neka Putopisi.net nastave biti priprema za neka nova putovanja. A putopiscima zahvaljujem za nesebični volonterski rad.
Veliki pozdrav svima,
Vaša urednica
