“Kenijska kišna sezona (dva puta godišnje) bližila se kraju, a moja već prekaljena ekipa predvođena simpatičnim koordinatorom Emanuelom, uputila se u svoju najneobičniju ekspediciju. Planirali smo provesti dva dana i noć s izoliranim, ekscentričnim plemenom Pokot u istoimenoj regiji.
Brisao sam lice, crveno od prašine dok smo liječili dušu i tijelo chapatijima (afričke slane palačinke) i vrelim čajem u jednoj kućici u centru Sigora. U ‘gradiću’ , koji će biti naša zadnja koliko-toliko urbana stanica na ovom putovanju, upravo se odvijao tjedni sajam.
Masa ljudi iz cijeloga kraja došla je prodavati koze, nakit, cipele… okitili su se mladići-ratnici narukvicama, ogrlicama i pernatim kapama. Ovi ratnici, na moje iznenađenje, zazirali su od fotoaparata, ali i od nas bijelaca…”
Rijetko putopisci borave među domorocima. Od tristotinjak putopisa, samo su još Davor S. i Klaudija imali takvo iskustvo, te ga opisali. Davor je bio u Keniji u Malom domu, a Klaudija u Tanzaniji u dječjem sirotištu. Treći putopisac, Aldo, naš najsvježiji član, nam je opisao afričko pleme Pokot koje živi potpuno apolitično i povremeno dolazi u sukob sa sličnim plemenom Turukani. Nisu se uspjeli komercijalizirati kao Masai. A što rade curicama … ni crkva nije uspjela istisnuti te primitivne običaje, ma koliko pokušavali. Aldo upoznaje na putu pastora Josepha, protestanta, koji je obrazovan, govori 3 jezika, ali ni to što je sam iz plemena Pokot ne pomaže previše. Koliko tamo vrijedi žena? Kako su im sagrađene nastambe, toaletni čvorovi? Žele li se slikati? Mene je nasmijala slika policajca koji zavodi red u selu (vidi lijevo). Vjerujem da ćete čitati otvorenih usta kao i ja. Evo malo divljine na Putopisima:
Putopis Dan i noć s plemenom Pokot
