Ova crtica je uvod u večerašnji događaj (30.10.2015. u 21:30 h u caffe baru Potepuh, Zagreb) – PUTEŠESTVIJE – Izložba slika i fotografija s Ivaninih putovanja, kao i koncert njene flamenco skupine Juerga. Kako nisam u Zagrebu i ne mogu prisustvovati, što mi je iskreno žao, objavljujejem ovaj Ivanin rad koji me tako oduševio, prognoziram buduću književnicu. Uskoro će biti objavljen i njen putopis iz Portugala, koji sadrži ovaj biser:
“Otići, možda se i ne vratiti. Nosač kufera, nosač vlastitog života. Ispunili smo naše kufere, već otrcane od tolikih puteva raznih sudbina koje možda više nikad, nikad nećemo prekoračati. Noseći kufer. Omnia mea mecum porto. Težak je, kao i trudne noge koje koračahu tim nepredvidivim putevima uvijek u nekom bezopasnom nadanju i nujnoj skepsi da ga čekaju i neka nova koračanja, od nekog mjesta daleko od horizonta. Melankolično, kao portugalski saudade, čeka upravo svoje mjesto pod suncem. Težak je. Više ga ni ne može nositi stoga prestaje biti nosač. Postaje vlastiti teret. Prepunio ga je i osmjesima i plačom, svim mogućim ćutanjima. Prašinom nekog izgubljenog vremena koje se nadao pronaći tamo na dalekom horizontu. Sa svim onim zagrljajima koji ga nisu dočekali, poljupcima koji ga nisu grijali u hladnim zimskim noćima, svim minutama sreće koje su lijeno ostale ležati ispod kazaljki sata. Čega li svega unutra nema? Spremio je brižno sve svoje poglede u daljinu. Besciljna lutanja po gradovima.
Čežnje koje se nisu obistinile i istine kojima se uvijek nadao. Samoću i razočaranja koja su štipala kožu kao hladnoća i boljela kao kosti nakon bure. Vlastite slomove i snove. I slomove u snovima. Prljavi veš svih svojih perverzija. Poluraspadnutu gitaru i sve one melodije i pjesme koje je onomad pjevao. Sve su one u kuferu, negdje ispod slomljenih žica žive svoj život, otuđene od ostatka svijeta, jednako kao i riječi, poljupci i poneki stih ovlaš izgovoren u nekim derutnim mikrokozmosima. Šaroliku lepezu svojih lutanja i mirise nekih udaljenih valova na oceanu. Osušene suze na crvenim obrazima, sva dna čaša koje su ga pijano gledale i sve one lopte što je kao dijete pucao u prazan gol. Ožiljke po koljenima koje je dobio kao mali fakin kada se verao po drveću i trčao kao sumanut po prašnjavoj cesti gdje je hranio mačke i ptice sjenice. Promašene putokaze svojih beznadnih lutanja. Pretinci sa strane bili su za sve one cigarete koje nije uspio popušiti jer je došao tramvaj i za putovnicu koja je navodno svima govorila tko je on zapravo. Dokument koji ničim nije imao veze s njegovim kuferom niti s njegovim životom kojeg je oduvijek živio onako usput. Od toliko emocionalne prtljage možda je kufer sada i pretežak da bi ga igdje odnio, a i on sam, tako teretan, ima osjećaj da se ne može pomaknuti s mjesta. Ipak, lagano, poput puža golaća po tlu poslije jesenske kiše, gmiže prema tom novom horizontu. I on i njegov kufer. Možda njegov kufer nosi njega. No idu. Jer putovati je potrebno. Potrebno nam je nositi taj kufer i ići. Ići dalje.”
Ivana Cvitanušić
