‘Za jednu osobu koja uvijek hvali na puna usta prekrasnu hrvatsku obalu i podsvjesno misli kako je ona najljepša, iako nije posjetila sve obale svijeta da bi to mogla tvrditi, ostala sam poprilično fascinirana ovim tipom plaže koji je u potpunosti drugačiji od naše obale.
Beskonačne pješčane plaže se lijeno pružaju kilometrima uz suncem okupani pijesak koji podsjeća na mljevene orahe te je oplakivan valovima koji svojom veličinom izgledaju kao da izazivaju urbanizirano kopno na dvoboj s divljom prirodom oceana. Posjetili smo Copacabanu, Ipanemu, Leblon, Praia Vermelhu i Barra da Tijucu i najviše mi se svidio Leblon ( to je plaža u bogatom dijelu Ria gdje redovito šetaju lokalni bogatunčići i televizijske zvijezde famoznog Globa, ali je jako ugodna… bez obzira što nismo imale sreće da vidimo Fabija Assunçaa ili Reinalda Giannechinija – oni koji su gledali brazilske sapunice bez sumnje znaju o kome pričam,naročito ženska populacija ili muškarci homoseksualnih sklonosti ). Nakon par piva na Leblonu smo s guštom i spontano zapjevali našu Lagarto himnu, Madalenu, nakon čega smo zaključile svaka tri po jednu : lijep trenutak, lijep dan, lijep život.Na tim plažama se zapravo ne može plivati, tako da nije ni čudno da dosta lokalnog stanovništva ima problema s mjestom gdje će naučiti mlatarati rukama i nogama u skladu i razini s morem. Većina carioca uopće ne zna plivati. Struje su toliko jake da se ljudsko tijelo zaista čini bespomoćno u usporedbi s vodom, pa makar i bilo u plićaku… često su postavljene table da je na plaži ”zona perigosa’‘ ( opasna zona ) i ne i bezazleno. S obzirom da sam ‘prava bakica’ po prirodi što se tiče izleta u vodu i dubina, ostajala sam poprilično u plićaku, ali kad su me zahvatila na Ipanemi dva, tri velika vala koja su me poklopila i povukla sa sobom nazad tolikom silinom da sam izgubila apsolutni pojam za prostor i gornji dio kupaćeg, stvarno sam mislila da je to to…umrijet ću u Brazilu. Onda me vidio okolni spasitelj i to oku poprilično ugodan, kako se koprcam u moru kao bespomoćni morž i izvukao me van. Kasnije kad sam popila hladnu pivu na vrućem pijesku, odmah sam došla sebi, pa popila još jednu. I plaže vrve kojekakvim trgovcima od kojih se može kupiti sve. Pukao mi je gornji dio kupaćeg i odmah je doletio trgovac kod kojeg sam mogla kupiti drugi. U Riu se prodaje svatko, sve, za svakog i svugdje. Otprilike tako…’
Ovako Ivana opisuje plaže Brazila u drugom nastavku njenog putopisa Mjesec dana u faveli. Također je napisala kako je promijenila svoju romantiziranu viziju Brazila boravkom u faveli. Kako se osjećala kad je jednom ostala sama u faveli, što od rođenja čine mali Brazilci, kojim jelima se hrane, opisan je i izlet na Buzios, malo turističko odredište i još puno susreta…
O ovom uzbudljivom putovanju možete čitati -> PUTOPIS Rio de Janeiro – Mjesec dana u faveli – drugi nastavak.
Napomena – konačno smo se upoznale – urednica i autorica, popile kavu i jele kolače 🙂 Vesela, simpatična i hrabra djevojka koja plijeni pažnju pojavom i zanimljivom pričom. Šteta što nismo imale više vremena na raspolaganju, jer smo puno toga imale jedna drugoj reći. Nju su čekali Brazilci koje je vodila na turi, a ja sam se bila uputila na svečanu večeru na brod Karaka…bit će još prilika.
