Autoru putopisa je najveća sreća kad mu čitatelji napišu kako mu je njegov tekst bio inspiracija za putovanje u grad koji su opisali. Upravo se to dogodilo meni opisom Pariza. Mislila sam da se šale kad su napisali komentar, ali kad su moji Kanađani rezervirali i kupili avio kartu za lipanj, morala sam požuriti s nastavkom putovanja, jer su me ispitivali o Versailles-u.
Ovdje ćete moći pročitati što smo mi doživjeli izletom u Versailles, te obilaskom muzeja d’Orsay. Naš treći dan putovanja je završio šetnjom od Champs-Élysées do Trocadera. I sad osjećam sreću kad se sjetim kako smo se približavali Eiffel-ovom tornju u noći i pratili svjetla koja su nas opčinjavala, a noge, kao magnetom privučene, su išle same sve dok nismo došli u samo podnožje i osjetili snagu vjetra s Atlantika. Ma zar je moguće da je tako hladno na kraju ljeta? A pogled na toranj iz bilo kojeg kuta će se zadržati u pamćenju svima nama još dugo, dugo. Sad pročitajte kako je moja trogeneracijska ekipa provela treći dan Pariza.
PUTOPIS – Pariz – treći dan – Versailles i d’Orsay
Hvala na sadrzajnom putopisu. Malo pojasnjenje vezano za Vas komentar o duzini kreveta.
Ne radi se o tome da su ljudi toga vremena bili niski, pa zbog toga kratki kreveti, nego su svi spavali polusjedeci, zbog toga sto se lezeci polozaj smatrao “polozajem smrti” i jedina prilika kada su ljudi tog vremena lezali potpuno ispruzeni je bila kada su lezali na samrtnom odru. Koji zivot.
Hvala na komentaru, Dalibore.
Pozdrav
Urednica