“Putopis izvađen iz naftalina, nastao nakon mog prvog posjeta ovom gradu. Bio sam mlad i naivan te iskreno, prvi put u Sarajevu mi nije sjeo, grad me nije ničim dojmio. Danas iza sebe imam nekoliko posjeta gradu i jedno mnogo zanimljivije automobilom, nekoliko pijanstava (prošle godine s prijateljem, ispred Hotela Šeher smo popili četiri boce votke grickajući jabuke na minus pet) i da me netko sutra pita za otići u Sarajevo, spremio bih se za pet minuta. Burek, pite, ćevapi, baklave, Baščaršija, Miljacka i ono najvrjednije: Sarajke i Sarajlije…”
Jedan od naših najčitanijih autora, Marin, koji me svako malo iznenadi novim putopisom, ovaj put je opisao jedan od meni najdražih gradova u kome sam studirala i živjela i za koji me veže mnoštvo uspomena. Rijetko mi se svidi kako ljudi prezentiraju voljeni grad, ali Marin me uspio nasmijati i zainteresirati. Nevjerojatno je kako su Sarajke i Sarajlije upravo najjača strana samog grada – njih ništa ne može slomiti…nikad se ne žale i ne kukaju. Uvijek su raspoloženi za druženja, raju. Najviše prijatelja i prijateljica imam baš iz Sarajeva, ili sam ih tamo upoznala; naše veze se ne prekidaju unatoč promjenama mjesta stanovanja, odlascima u druge zemlje, na druge kontinente, ratu i mnogim razlikama. Oni uvijek nađu vremena za druženje uprkos radnim i obiteljskim obvezama. Jedan maleni primjer: prijateljica vam dođe u posjet na Bjelašnicu, jer je čula da ste na skijanju gore, a malo dijete joj je bolesno s upalom pluća. Ni sada nemam riječi kako se uspjela organizirati da sve to izvede… i nije se ni tren žalila, već je podizala atmosferu svojim džudo akcijama na snijegu 🙂
Pročitajte Marinovo viđenje Sarajeva, vjerujem da ćete ga poželjeti posjetiti, osjetiti, ako već niste. A ako jeste, sigurno ćete mu se vratiti i uživati u ljubaznosti i susretljivosti ljudi, u dobroj hrani i piću i ljepotama okolnih planina i skijaških terena. Ne zaboravite, Sarajevo je i olimpijski grad (1984. godine održane XIV. Zimske olimpijske igre)
