“Doručak na ulici. Ono što je bitno nisu muzeji. Nisu ni građevine. Već ulica. Da, ulica. Zapravo, sve ono na ulicama. Ulicama kojima morate stalno i iznova šetati, a za to vam treba vremena. Kojeg opet nemate. Zaj…, a? Kako upoznati zemlju prolazeći je u trku? Nikako. Zato probajmo polako, koliko se može. Jednu po jednu. Uvijek imam istu želju dok gledam ulicu kako pulsira sjedeći u lokalnoj birtiji nepoznate zemlje. Znate koju? Biti nevidljiv. Mogao bih tada sjediti satima, upijajući život čudnovate sredine. Učiti različitost ne privlačeći pažnju. Ponavljati je svakim putovanjem. Pokušati položiti različitost, najveću svjetsku nauku. Kolokvij života.
Jutro je. Pravac Veliki Kanjon…”
Anton s prijateljem Ivanom nastavlja putovanje Amerikom i to na motorima. Znate kako su uspjeli sve snimiti i osjetiti: ‘on Balkan way’. Čitajte kako su sreli Indijanca i popričali s njim. Upijajući životnu filozofiju starca, Anton mu je posvetio i jednu našu pjesmu koju baš nije uspio naći u željenoj verziji na You tube-u. A snimljene fotografije – zastane čovjeku dah. Gledate ih iznova po nekoliko puta – je li ovo mogla stvoriti priroda? Kako reče Anton :” Grand Canyon je jači od mog zubara. Jedino mi on može držati usta duže otvorena. Ovo mjesto je stvarno nešto. Sama veličina, dubina kanjona, boje. Čudo prirode.”
Putopis – Grand Canyon – 7. dio
