‘Carstvo neona. Disneyland za odrasle. Samo dođi, dođi…mujs, mujs, mujs. Jedeš i piješ koliko možeš za 10 dolara, spavaš u najboljem hotelu za 40 dolara. Mujs, mujs, mujs. Samo uđi, zlato, uđi. Kad uđeš…nema vani. Osim znaka “EXIT” i dnevne svjetlosti, nema šta nema unutra. To je opis Las Vegasa…najkraće moguće.
Ne kockam pa me ne može ostaviti bez para al ‘me zato ostavlja ravnodušnim. Najiskrenije. Hrpa kiča usred pustinje Mojave. Dobro za doć’, vidit’ i otić’.”
Anton ne izgleda oduševljen najvećom kockarnicom na svijetu i nije jedini od koga sam čula takve riječi. Ali je jedan od rijetkih koji je tamo došao motorom s prijateljem Ivanom. Kako je prihvatio informatizaciju u Americi – nikako. Jednostavno je preskupo za javiti se doma u Internet kafeu. Zamislite : 5 dolara 20 minuta !!!! Nisu se dugo zadržali, krenuli su prema Arizoni i Hoover Damu. Došli do Grand Kanyona, ali s krive strane. Prošli kroz gomilu zabrana i uslikali fantastične prizore.
“..došli smo do malog mjesta Wiliams. Mislim da se tako zove. Meni najdraži dio putovanja nevezan uz vožnju. Smjestili se u motelu. Simpatičan gradić. Šetajući praznim ulicama čuli smo country u nekom lokalu. Saloon. Onako malo van ruke. Odmah se vidi da nije mjesto za turiste. Lokalni đir. Na tabli piše: Every Friday – Karaoke Bob. Petak je. Ispred 5-6 pick up vozila. Radnih, vidi se. Sa slamom i zemljom na podu prtljažnika. To je naše mjesto. Uđemo unutra, sve na trenutak stane. Možda mi se samo učinilo kad su nas odmjerili. Na jednom kraju par kauboja, na drugom nekoliko tetoviranih žena igra biljar. Šank pun ljudi. I Karaoke Bob. Crna košulja, crne hlače, crni šešir, velika kopča na remenu. Bijela kosa i brada. Sedamdeset mu je godina. Minimun. Al barata onim karaoke aparatima ko dj morales gramofonom…”
Svakako pročitajte i povirite video klipove s putovanja :
