Evo nam opet Kapetana. Bistar, obrazovan, široke kulture i rijetkog dara zapažanja. Budući da ove tekstove uređuje rođeni i cijeloživotni Zadranin, uz puno slatkog smijeha, mogu potvrditi njegova zapažanja o uobičajenom kulinarskom stavu temeljenom na „materinoj kužini“. U slast.
“Sjećam se da smo prije par godina načeli temu kulinarstva i svjetske kuhinje, ali diskusija je ostala nedovršena, a mišljenja podijeljena.
Pošto nas je u društvu dosta pomoraca, a i ostala ekipa je putovala (neki čak do Trsta i dalje) više manje svi smo imali priliku okusiti ponešto egzotično i daleko. Ne govorim o jelima nama bližnjih zemalja, iz okruženja, od kojih smo većinu usvojili kao svoja, nego o kuhinjama kao sto su afrička, filipinska, indonežanska, japanska i korejska. Kinesku smo svi više manje imali prilike upoznati doma u kineskim restoranima, a ta se pak značajno razlikuje od one izvorno mandarinske ili kantonske.
Tada smo se skoro složili da je bogatstvo kuhinje usko povezano s baštinskim bogatstvom pojedine civilizacije, kulture ili zemlje. Odnosno, što je pojedina kultura na višem stupnju i kuhinja je u njih bolja. Uvijek mi padne na pamet recept iz knjige Bel Ami, Guy de Maupassanta, u kojoj on opisuje jedan ručak u restoranu na tadašnjem rubu grada (Avenue des Champs-Elysees) u kojem se spominju pečene jarebice, jaja od prepelica, umaci i delicije, a knjiga je pisana 1885. E, tu se pojedinci nisu slagali u startu i nisu htjeli učestvovati u daljnjoj diskusiji tvrdeći da u rukama drže čvrste protuargumente toj tezi, kao što su američka, engleska, norveška, finska i druge slične kuhinje. U jednom bih se složio, a to je da restorana koji služe isključivo englesku, američku, finsku… kuhinju u svijetu ima vrlo malo ili nimalo, ali to ne znači da te kuhinje ne postoje. Postoje, i te kako, i imale su popriličan utjecaj na sve ostale, jer rado u svoje okrilje primaju strane utjecaje. Tako da će curry uskoro biti englesko, a ne indijansko (pleme Crna Noga) nacionalno jelo. Ne treba zaboraviti kako smo mi ustvari preko Amera dobili pizzu i hamburger uz to, a od Engleza roast beef, Yorkshire pudding, Custard, Fish & Chips (dobro, nismo baš mi, ali neki jesu). Pošto nikako nismo mogli usuglasiti stajališta, teorija i dalje ostaje otvorena za razmatranje. Ipak recimo, jednostavnost nekih afričkih kultura očituje se i u jednostavnosti pripreme hrane. Ubije se antilopa i zamota u palmino lišće, pa se sve to onda stavi na vatru i kad koža izgori, papci otpadnu, a meso se raspadne, svi na gozbu navale. Je li japanski sushi i sashimi proistekao iz neimaštine i nemogućnosti pripreme, pa se pribjegavalo jedenju sirove ribe koja se umače u sos ne bi li se prikrio bljutav riblji ukus, neriješena je zagonetka.
Učilo nas da su prvi ljudi (oni Darwinovi) jeli sirovo meso i tek su slučajnim udarom groma, izazvanog šumskim požarom, probali pečenje. Pokazalo se da je pečeno ili kuhano meso neusporedivo lakše probavljivo i lovac je odmah nakon jela bio spreman za pokret. Nije se morao odmarati satima kako bi probavio pojedeno. Na sreću, taj dobri običaj nije atrofirao sve do dana današnjih. Da ne spominjem termičku obradu koja je ubijala bakterije i otrove. Kuhano i pečeno znači zdravo i fino. Međutim, ni s tim se svi neće složiti…”
E svasta. Love majmune na aparate za varenje! Kao i obicno, kapetan nam govori o obicnim stvarima koje necemo tako lako cuti. 🙂