Prilikom predstavljanja 200. putopisa – Turkmenistana spomenula sam što me najviše dojmilo u ovom Voyagerovom serijalu: Darvaza – plinski krater u pustinji. Zovu ga Door to Hell, pa vjerovali ili ne – Ripley ga je uvrstio među svoja čuda. Na slikama izgleda kao da je Zemlja pronašla mjesto gdje će prikazati svoj gnjev. Za poći do kratera potrebno je osigurati opremu, vodiče, hranu i smještaj. Zamislite spavati u šatorima u blizini te rijetke prirodne pojave. Iskustvo i doživljaj koji se ne zaboravljaju cijeli život. Kakvi se zvukovi noću tu mogu čuti? Nije čudo što je vodič puštao Gunse, Metallicu, Rammsteina…da pojača dojam…možda prestraši putnike…
“… Jutarnje buđenje i nije baš bilo ugodno jer se treba probuditi prije nego sunce izađe, inače bi nas spržilo u šatoru. Noću nas je vjetar prašio tako je zvuk zviždanja prirode bio jedina uspavanka prije sna, i ne baš tako umilna. Doručkujemo, pijemo kavu, gasimo vatru (ne postoji apsolutno nikakva infrastruktura u krugu od nekoliko stotina kilometara), peremo se u litri vode i nastavljamo put prema sjeveru…”
Obuzme li vas strahopoštovanje prema Zemlji kad vidite ovakvu fotografiju? Zar čovjek može utjecati na ovu silu?
