“Vožnja vlakom do Tashkenta prolazi vrlo brzo, ono što fascinira su video spotovi koji se prikazuju na velikim televizorima u svakom vagonu, glazba je toliko glasna i agresivna, no nitko od putnika se ne buni, tko može spava, tko ne može trpi ili uživa. Ja sam negdje između sna i trpljenja. No sve je to dio iskustva koje ovo putovanje čini drugačijim od drugih. Odmah po izlasku s kolodvora taksisti navaljuju, ovaj puta znamo otprilike koji hotel želimo pa nas tamo i voze, malo više plaćamo, ipak je ovo glavni grad.
U nekim stvarima jako podsjeća na Almatu, ali nekako opuštenije. Pronalazimo jedan turski restoran i ubijamo se u delicijama, koje su tako slične našima, odlazimo na najveći bazar u Centralnoj Aziji i odista, lako se gubimo između tepiha, žute mrkve (neobično ali istinito), paradajza, zelenjave, kineskih gluposti, švercera i mjenjača novca. Nekako volim te bazare, kao da oni pružaju najbolju sliku društva koje posjećuješ. Vozamo se metroom, jedinim u ovom dijelu Azije, nekako podsjeća na moskovski, iako puno manji, ali stanice su grandiozne i svaka ukrašena na svoj način, jedna posvećena samo kosmonautima…”
Čitajući i uređujući Voyagerove putopise, te slušajući njegov intervju na Radio mreži, uočila sam kako u skoro svakom posjećenom mjestu obiđe bazar. To je mjesto gdje se najviše osjeti duh naroda. Što se prodaje, kako se prodaje – koliko su ljudi otvoreni/zatvoreni, sretni/nesretni, ljubazni/neljubazni…? Pravo bilo naroda se može otkriti upravo na takvim mjestima. Ovo je dobar prijedlog svima nama koji volimo putovati da zavirimo na bazare i tržnice.
Uzbečki narod je dugo živio u sastavu SSSR-a, pa se ruski utjecaj osjeti svugdje – u metrou, na ulici, …
Kako je završio Voyagerov posjet Uzbekistanu možete pročitati:
