“Konačno se bliži kraj prekooceanskog leta; na monitoru vidim da uskoro slijećemo, ali ne nazirem još uvijek ništa što bi podsjećalo na aerodrom i odjednom – pista je dolje ispod nas, dodirujemo tlo i uzdah olakšanja, poneki aplauz se čuje u zrakoplovu. Izlazimo vani i doživljavam pravi šok – kao da je netko uperio veliki fen u lice, ne može se disati, ali što je tu je, krećemo se u koloni prema nečem što bi trebalo predstavljati aerodromsku zgradu, a u stvari je neka poveća nastamba bez vanjskih zidova, s impozantnim krovom od nekog lokalnog raslinja osušenog i uredno složenog. Bez ikakve sumnje atraktivno, a najjeftinija klimatizacija je potpuno prirodna. Odrađujemo graničnu proceduru uz atraktivan doček lokalnih glazbenika i djevojaka u živopisnim nošnjama, plaćamo nekih 10$, nitko ne zna zašto. Uzimamo prtljagu i dolazimo u neki prostor u kojem vlada gužva, ali predstavnica agencije je tu i upućuje nas u kombi koji će nas odvesti do hotela. Novi šok – obavijest da do hotela imamo još 4 sata vožnje i opet što je tu je, polako se prilagođavam situaciji i opuštam razgledanjem uistinu prekrasnog krajolika bujne tropske vegetacije…”
Ovako započinje svoj prvi putopis kod nas – Pančo – novi autor. U pitanju je sportaš, sudac i veliki putnik. Poslao nam je reportažu sa svog putovanja u Srednju Ameriku na Svjetsko juniorsko prvenstvo u judu 2006. godine. Što mu se svidjelo u toj dalekoj zemlji, a što ne…što mu je bilo ugodno, a što ne, … , zašto je želio postati vegetarijanac? Tko je bolji organizator velikih natjecanja – Amerikanci ili Europljani?
Više na : Putopis Dominikanska Republika
