Zamislite danas ovakav način komunikacije e-mailom: vi napišete tekst i pripremite mail adresu, predate ga jednoj teti, ona utipka poruku, pošalje na adresu koju ste joj dali i tako poruka kreće u virtualni svijet. Sve strogo kontrolirano – svaka ulazna i izlazna poruka. (Mene ovo podsjeća na vremena kad sam jedina u firmi koristila e-mail i kad sam bila VIP, jer sam kontala kako sve to fercera. Za ne faliti odem na putovanje 15 dana i nitko nije znao poslati mail. Nakon povratka morala sam još neke obučiti kako se to radi, jer je to bio izuzetno složen proces 🙂 🙂 . Baš sam se osjećala nadmoćno i sve me to jako zabavljalo.)
Još zanimljivije: vozite se turističkim autobusom i vidite trolejbus pun putnika kako stoji na sred široke ceste. Pitate vodiča što se dešava, a ono nestalo struje. U Pyong Yangu ljudi strpljivo stoje i čekaju da struja dođe. Već zamišljam kako bi reagirali Zagrepčani da im tako nestane struje u tramvaju, sigurno bi bili strpljivi, šutjeli i čekali .
A sad vrhunac –> vaš je Predsjednik strastveni filmofil, on sam organizira film festival kako ne bi zbog toga morao putovati po svijetu. Zatim zarobi glumce i režisera, plati im da snime film i još ih nagradi. Poslije ih pusti.
Odavno nisam čitala toliko uvrnutih stvari na jednom mjestu. Zahvaljujem Voyageru što nam je poslao ovaj raritet – pa to je kao da su Tarantino ili braća Coen pisali scenarij za svoje otkačene filmove. Sve se ovo dešava u Sjevernoj Koreji, u drugom nastavku uzbudljivog putovanja.
PUTOPIS Sjeverna Koreja, 2.dio
