Žilji, byli, djed da baba. Byla u njih kuročka Rjaba. Snjesla kuročka jajičko, nje prastoje, zalatoje. Myška bježala, hvostikom zadjela, jajičko upalo i razbilos. Djed plačet, baba plačet, a kuročka kudahčet:” Nje plač djed, nje plač baba. Snjesu vam jajičko nje zalatoje, prastoje.”
Prijevod s ruskog: Živjeli, bili djed i baba. Bila u njih kokoška Rjaba. Snijela koka jaje, ali ne prosto, nego zlatno. Miš bježao, zahvatio repićem, jaje palo i razbilo se. Djed plače, baba plače, a kokoška kokodače:” Ne plači djed, ne plači baba, snijeću jaje, ali obično – ne zlatno.”
Ovo je jedna kratka ruska priča koju znam napamet. Kao uvod u ovaj neobičan putopis morala sam se sjetiti nečeg originalnog, kratkog i lijepog. Nadam se da ćete uz komad torte koji sam ponudila u prošlom postu i kratke priče prionuti na ono najvažnije – čitanje Marinovog novog putopisa Vladivostok
