“Hagia Sofia, Sveta Sofija, u prijevodu Sveta mudrost, smještena je na trgu Sultanahmet, preko puta Plave džamije, na samom vrhu poluotoka koji oplakuje Mramorno more, a s druge strane zaljev Zlatni Rog. Kao zaštitni znak grada, plijeni svojom izvanrednom ljepotom i povijesnom vrijednošću. Izgrađena u 6. stoljeću, čak 916 godina bila je bizantska crkva, a nakon toga s dolaskom turskih osvajača pretvorena u džamiju. Takvu ulogu je imala 481 godinu.”
Povodom islamskog blagdana – Kurban Bajrama, Slavica je obradila Džamije u Istanbulu.
Zahvaljujem joj na ovoj temi, jer je većini nas islamska vjera prilično nepoznata. Kako u ovom putopisu piše:
“Za nas, nenavikle na islamske običaje, čudno je obvezno skidanje obuće na ulazu, za koju dobijete vrećice. Također sam morala ogrnuti ponuđenu maramu preko otvorenih ramena, sve u skladu sa tradicionalnim običajima. Ulaz u džamiju, a i cijela njenu unutrašnjost pokrivena je raznobojnim tepisima. Kako bi izgledali kad bi ih brojni posjetioci isprljali svojom obućom? Zadivljeno sam promatrala taj veličanstveni rad mnogobrojnih ruku, koliko je čvorova trebalo utkati u te šarene vunene prostirke, po kojima mi sada bez razmišljanja gazimo. Bila su to prekrasna umjetnička djela. Unutrašnjost džamije je zasebno ograđena – u sredini dio za vjernike, a okolo dio za turiste, iznad kojih se nisko spuštaju dominantni i prebogati lusteri. Gledala sam te ljude koji se opuštaju u miru svoje molitve, duše usmjerene prema uzvišenim mislima, čak pomišljala smetaju li im toliki znatiželjni turisti koji ih ljubopitivo zagledaju. Ipak nisam kod njih primijetila nikakvu reakciju, oni su bili u svom svijetu. Kao uostalom i drugi vjernici u molitvi, bez obzira kojoj vjeri pripadaju. Njihovi neobični pokreti pri klanjanju su me fascinirali, osobito spuštanje glave tik do samog poda, kao i različiti položaji tijela pri meditacijama.”
