Nafplio, gradić po mojoj mjeri…
Autor: Anton
Prvo Mikena. Smještena na proplanku s odličnim pogledom na okolicu. Interesantno je vidjeti kako je to izgledalo nekada. Odličan muzej prepun eksponata iz mikenske kulture. Vrijedi pogledati.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Mikena
Lavlja vrata i ostalo…
Pravac Nafplio. Mali gradić na obali Argolskog zaljeva na sjeveroistočnoj strani Peloponeza. Odmah na prvu, osvojio me svojim šarmom. Simpatican gradić. Živeći u gradu spomeniku, naviknutom na kamen, lako me osvoji šarenilo Nafplia. Ovo bi trebao biti primjer turističkog gradića. Jasno, Nafplio je sam po sebi lijep, ali mu posebnu draž daju taverne i dućančići svi redom onako šareni. Ne kičasto šarenilo kao negdje, nego onako lijepo….kreativno šareno. Uostalom pogledajte sami.
Napflio, grad po mojoj mjeri…
Nafplio 3 
Utvrde 
Nafplio 2 
Ovo nije cvjećara 
Ulicama Nafplia 
Za svakog po nešto 
Trg u Nafpliu 
Trg iz drugog kantuna 
Raj za djećicu 
Suvenirnica 
Bourtzi Castel 
Kafići 
Svratili smo u mesaru 
Fali treći za pref 
Bulevar palmi
Nafplio 
Hotel King Othon 
Ispred hotela 
U Nafpliu 
Ulicama Nafplia 2 
Zvonik 
Objed 
U hladu
Popodne u posjet istočnoj obali i Epidauru..
Pošto smo upali pet minuta prije zatvaranja, posjet gratis…
http://en.wikipedia.org/wiki/Epidaurus
Na povratku malo grčkog makadama, čisto da se ruke smire…
http://www.youtube.com/watch?v=QC9UqZBFx1o
Pa malo bauljanja po brdima u okolici….
Povratak u Nafplio taman na večeru..
Spavanje kod prve gospođe koja nas je pozvala s balkona. Lijepi pansion, 40 eura za dvoje. Ispod toga ne ide u Napfliu. U sezoni ide do 80€. Dok sam se cjenkao nismo se razumjeli pa smo pisali na papiru. Ja napisem 4. Ona se nasmije i doda još jednu nulu. J….. je ta nula. Sama po sebi ne vrijedi nešto, a kad je na kraju sasvim druga priča.
Tako prođe naš dan u gradiću koji nas je osvojio svojom šarenom stranom. Možda bi ostavio drugi dojam da dođemo usred sezone kada ulicama teku rijeke turista. Ovako poluprazan je baš cool. Razmišljao sam pred spavanje, lagano opijen grčkim tekućicama, kako bi dobro došla neka knjiga. Čisto da budem in u gradu koji ovako izgleda. Onda se sjetih jednog balkanskog filozofa koji je rekao nešto što je bio moj moto kroz cijelo školovanje: “Knjiga je svetinja. U svetinje se ne dira.”
Olimpija i ostala čudesa zapadne strane poluotočića…
Krenuli smo odmorni i naspavani nakon kafice na rivi, koja je, u odnosu na hranu, besramno skupa. Što se mene tiče, može biti i 100 eura ali “maj vumen” uključuje životne funkcije tom šalicom precijenjene kafene tekućine. Vozimo jugozapadno preko planina Peloponeza ne bismo li izbili na zapadnu obalu negdje kod mjesta Kalo Nero. To je ujedno i najjužnija točka našeg putovanja.
Zapadna obala – Jonsko more
Aj slikaj me, slikaj me!
Olimpija…Lijepo mjesto…meni najdrazi arheološki lokalitet…
http://hr.wikipedia.org/wiki/Olimpija
Ovdje čak ima i gužve…
Olimpija u par slika…
Mogu meni Grci pričati šta hoće, al’ ja znam da je O-lim-pi-ja-da Ti-to-va pa-ra-da!
Vrijeme je da se krene. Na kopno. Pravac Patra.
Spavamo u mjestu Messolongi koji je sušta suprotnost Napfliu. Messolongi s turizmom povezuju dva državna hotela iz nekih prošlih vremena. Soba, pansiona i ostalog nema. Tipičan ribarski gradić u močvarnom području zapadne obale. Baš onako grčki. Upadam u prvi od dva hotela. Liberty. Pred ulazom skupina mladića šarafi po autu otvorene haube koje se godištem uklapa uz hotel. Vidim da pogledom traže prekrasnu NGK lulicu moje Tenere. I mi smo tako nekad. Impozantno predvorje u kojem sve podsjeća na neka druga vremena. Onako brijunski tip hotela. Pa čak i recepcioner u sakou iz vremena Abbe. Kaže čovjek 50 eura. Meni malo čudno da je najskuplje spavanje u predsezonskoj Grčkoj baš u hotelu gradića koji s turizmom ima veze koliko i treća indijska kriket liga s formulom jedan.
Svratimo mi i do drugog hotela na obali. Theoxenia ili tako nekako. Vidi se da je ovaj od šezdesetih na ovamo u par navrata obnovljen. Kaže nezainteresirana recepcionerka 60 eura. Nema cjenjkanja, briga nju hoću ja pristati ili ne. Ovdje mi bar oni momčići neće lulu popaliti. Hajde da mi vidimo što je to u Messolongiju vrijedno takvog smještaja.
Evo sobe. Ruku na srce ima kvadraturu omanjeg stana, a kupatilo je netom obnovljeno. I to stvarno kvalitetno.
Do Patre smo došli prilično brzo uz jedno stajanje za ručak. Na kopnu smo. Imamo i mi ovakvog na Čiovu. Možda pinkicu manji.
Dah prošlih vremena….zadnji put je svirao Radio Luxemburg…
Zanimljiv na kraju bio Messolongi. Tako živ gradić. Svi, ali doslovno svi, su navečer po glavnoj ulici u centru. Staro i mlado. Svatko u svojim kafićima i tavernama. Stariji ljudi u odijelima, svi sređeni, nalickani, k’o da je praznik. I tako svaki dan. Jako zanimljiva kulisa uz večeru. Slika iz grada, na žalost nemamo…
Ujutro šibamo za Pargu. Mali gradić koji slovi kao najljepše ljetovalište sjevernog dijela zapadne obale. ‘ajde da i to vidimo.
Naranče kod Nicka koji neće naplatiti. Još mi vadi nekakve masline koje stavlja skupa s limunom i mrkvom u neku njegovu tajnu tekućinu. Jako ukusno.
Negdje uz obalu…
Dvoje novopečenih golupčića sjedi na plaži u podnožju. Nježno je zagrlivši krene on na sve ili ništa:
“Vidiš li, dušo, onu prekrasnu liticu ponad naše plažice.”
“Da, vidim.”
“Vidiš li, zlato, kako je samo opasno strma?”
“Da, vidim.”
“A vidis li, srećo, onaj najistureniji, prelijepi vrh te litice?”
“Da, vidim.”
“E tu je dasa napravio posao!”
