Pacifik i Čile

 

Autor:  Kapetan

Pacifik i Čile

Pacifik karta

Pacifik karta

Nakon ukrcaja u Tajlandu partili smo za Čile preko Pacifika vozeći ekonomskom brzinom, jer nas je u Čileu čekalo 7 dana sidra, pa nije bilo razloga za žurbu. Od pilota do pilota trajalo je punih i dugih 37 dana, plus jedan dodatni, pošto smo prešli datumsku granicu, ali se taj dan nigdje ne piše.

Po putu sam htio fermati na jednom od bezbrojnih školja u Pacifiku i iskrcati Nenota i pet-šest članova posade kako bi zabili našu Mitsui zastavu na vrh školja, u stilu Amerikanaca prilikom iskrcavanja na Iwo Jimu. Međutim, to mi je propalo jer nam London nije odobrio stajanje i sitne poslove u makini. Ionako nas je čekalo sidro u Čileu.  Povukao sam rotu između nekoliko malih školja, ali je bilo teško naći ijedan nenaseljen. Ne bi baš bilo zgodno da nas dočekaju kakve vlasti i uniformirane osobe.  Čovjek ne bi vjerovao da su i mali školji od 2-3 milje dužine nastanjeni sa po 400-500 ljudi.

Flint Island - izbliza

Flint Island - izbliza

Flint Island

Flint Island

Našli smo jedan po imenu Flint Island, koji je napušten i povukao sam rotu na 2 nm od njega, tako da smo ga bar imali priliku dobro vidjeti, iako se nismo mogli iskrcati. Za dobar dio tih malih školja piše da ih je prvi posjetio Magellan na svom putu oko svijeta, pa tako i za Flint Island. Otočić je dužine 2 nm i pokriven palmama kokosovog oraha. Nekada su tu kopali guano* (*tvrde nakupine tjelesnih izlučevina morskih ptica, pećinskih šišmiša i tuljana), koji se koristio kao gnojivo, ali je već 40-tak godina napušten. Kao i većina ostalih školja, okružen je koraljnim grebenom o kojega se razbijaju valovi Pacifika. Postoji samo jedan mali prolaz na istočnoj strani kojim je moguće doći na otok bez velike pogibelji.

Rapa Nui - Uskršnji otoci

Rapa Nui - Uskršnji otoci

Prilika za sljedeće iskrcavanje nam se ukazala nakon četiri dana, pošto smo Flint Island ostavili za sobom. Prvi makine, Božo, se razbolio. Odnosno, upalilo mu se grlo i to gadno. Počeli smo ga kljukati antibioticima, ali ništa nije pomagalo. Nakon par dana mu se grlo skoro zatvorilo i jedva da je mogao disati. Kao da sam znao, rotu sam unaprijed povukao blizu Uskršnjih otoka, iako su oni izvan svakog pomorskog pravca. Neno je na meni trenirao kako će mu probušiti rupu u grkljanu, ne bi li mu omogućio kakvo takvo disanje. Pošto je iz doktorske familije, najbolje se u to razumije od svih nas. Napipavao mi je to mjesto na grkljanu, ispod adamove jabučice, na spoju nekakvih prstena. Već samo to pipanje nije bio ugodan osjećaj, a mogu zamisliti kako je bilo Boži, gledajući Nenota kako na meni traži i pipa mjesto za prosvrdlat rupu. Zvao sam na kraju Roma Medico* (*24-satno liječničko dežurstvo pri jednoj od rimskih bolnica. Pruža besplatne upute za medicinske postupke pomorcima na svjetskim morima) i od njih tražio savjet. Kontaktirao sam agenta u Čileu i obavijestio London da ćemo stati na Uskršnjim otocima i iskrcati prvog makine. Postoji avionska linija. Dva puta tjedno, s otoka u Santiago i na Tahiti. Uskršnji su otoci čileanski teritorij, iako su od Čilea udaljeni 3670 km.  Od Tahitija 4200 km, a od Polo Sur 7000 km. Za njih se stvarno može reći da su na kraj svijeta.

Nastanili su ih Polinezijci negdje oko 500. godine poslije Krista, a prvi Europljanin se iskrcao na njih 1700-i-neke. Današnja populacija broji 2500 duša i bave se nekakvom poljoprivredom i ne znam čime još. Otok je strateški važan za Čile i zato postoji mali aerodrom i vojna baza.  Stanovnici su tijekom stoljeća podizali kamene skulpture u obliku glava, od kojih pojedine teže i do 30 tona. Po tome su otoci prepoznatljivi u svijetu.

Kuhar x 2

Kuhar x 2

Oficir i kuhar

Oficir i kuhar

Pošto antibiotici nisu djelovali, iz Roma Medica su nam dali savjet da prvom makine damo injekciju Hydrocortizona. Neno je to stručno obavio i zabio mu dvije injekcije u donji dio leđa. Ovaj se preporodio i, na opću žalost svih nas, ozdravio. Nije da smo mu željeli najgore, ali nam je propalo stajanje i izlazak na Uskršnje otoke uz koje smo opet prošli na dvije milje i napravili nešto slika. Bili smo predaleko da bi vidjeli kamene glave, ali smo dobili realnu sliku o otocima. Strmih litica i brežuljkasti, s vrlo malo drveća i kržljavog žbunja koje raste u zavalama otoka. Oni su jedan od najboljih primjera ekološke katastrofe. Polinezijci su zatekli otoke prekrivene šumom, ali su ih tijekom stoljeća prekomjerne sječe ogolili. Zadnje drvo je posječeno negdje uoči dolaska prvih Europljana. Sijekući neplanski i ne pošumljavajući otoke, stanovnici su rezali granu na kojoj su sjedili i to ih je na kraju skupo koštalo. Drvo se koristilo za izgradnju brodova, splavi, čamaca, kuća i za kotrljanje velikih i teških kamenih glava isklesanih u kamenolomu, postavljenih na liticu otoka. Sječom zadnjeg stabla nestala je i šansa za odlazak sa otoka, pa su tako otočani postali zatočenici. S ljudima se na otoke iskrcao i miš (obični) koji je pomogao pri uništenju dotadašnjeg lanca prehrane. Uništavajući jaja otočkih ptica, smanjio je ljudima šansu za preživljavanje. Malo po malo, stanovništvo je dovedeno do ruba egzistencije. Kažu da se u zadnjim godinama, prije dolaska Europljana, pojavio i kanibalizam. Kako bilo, Europljani su otoke našli gole, a populacija je pala ispod 2000 duša. Da nesreća bude još gora, na otok je pristao jedrenjak zaražen velikim boginjama te desetkovao  i to malo preostalih stanovnika.

Brodski biljar

Brodski biljar

Golfanje

Golfanje

Neptun i ekipa

Neptun i ekipa

Krštenje

Krštenje

Od_brodske dosade smo se spašavali igrajući brodski biljar. Skoro isti kao i pravi, ali malo manji i umjesto loptica ima nekakve bakelitne ploske. Spasio nas je cijelo vrijeme hibernacije. Putem smo još krstili kadete, pošto su prvi puta prešli ekvator. Stari običaj mazanja uljem ili naftom i polijevanje vodom. Neno je glumio Neptuna.

Sa sidra u Qinteru

Sa sidra u Qinteru

Nakon osam dana navigacije stigli smo konačno u Quintero. Malo ribarsko selo s velikom rafinerijom. Bacili sidro i ostali na njemu sedam dana. Quintero se nalazi u blizini Vallparaisa koji je puerto principal za Čile. Nalazi se negdje na polovici 4300 km duge čileanske obale. Za usporedbu, kao od vrha Norveške, pa do juga Grčke i još malo niže do Sirije i Damaska. Klima je kažu mediteranska, ali je po mom mišljenju dosta hladnije nego u nas za isto godišnje doba. Ovdje u Čileu je kasno proljeće, stoga sam naručio i dobio trešnje na brod, pa smo svi zobali friške trešnje u studenom. Dnevna temperatura ne prelazi 20 stupnjeva, a noću padne i do +6. Temperatura mora je 14 stupnjeva i samo klinci ulaze u vodu do koljena. Dobro se osjeća utjecaj Polo Sur-a, jer je klima puno hladnija od naše. Kažu da su unutrašnjost i Santiago puno topliji.

Pedala

Pedala

Neno & Goran

Neno & Goran

Lignji

Lignji

Oko

Oko

Ribolovac

Ribolovac

Puna kuverta

Puna kuverta

Ostali smo na sidru 8 dana, a u dva dana prekrcali teret na jedan manji brod i ostatak iskrcali na bovu. Tokom sidra smo lovili lignje, ali ne one naše, nego nekakve monstrume od kojih je jedan imao 37 kg žive vage.  U Quinteru sam organizirao boat service svakodnevno za posadu. Ukazala se prilika, pa smo u pedalu preko vikenda ispedalirali Neno, Božo i ja.

Dakle, sve je to bilo ovako:

Valparaiso - Neno i Božo

Valparaiso - Neno i Božo

Vallparaiso

Vallparaiso

Donde esta taxi. Quanto dinero para Vallparaiso. Trenta mile. Ooo, mucho dinero, amigo. Mi tiengo venti mile solo. OK, ventisinko milas. OK. Vamos.

Tako smo se nagodili s taksistom da nas za 25,000 lokalnih bakula doveze do Vallparaisa. Toga petka, 17. studenoga,  ispedalirasmo sa sidra Neno, Božo  i ja na tri dana, odnosno preko vikenda. Upakirali smo u jedan ruksak, koji je Neno vukao cijelim putem, nešto rezervnih gaća i čarapa, četkice i pastu za zube, pa lanćom sa broda zaprašismo u Quintero. Pacific Partner je ostao iza nas na sidru, čekajući iskrcaj sljedeći tjedan.

Quintero finalmente

Quintero finalmente

Quintero je gradić s velikom rafinerijom i termoelektranom. Iako je maleno mjesto, promet brodova je popriličan. Iskrcava se tu i krca nafta, produkti, umjetno gnojivo i nešto plina.  Ima jednu glavnu ulicu i u njoj nanizane dućane i restorane i jedan seamens’ club, ali o njemu kasnije. Pošto smo se dokopali kraja, popismo jednu lokalnu biru i taksijem se uputismo za Vallparaiso.

Vina del Marr

Vina del Marr

Playa Vina del Marr

Playa Vina del Marr

Cestom preko brda i kroz eukaliptusove šume za 20-tak minuta stigosmo ponovno na more i obalom Pacifika za sljedećih 20-tak minuta stigosmo u Vina del Marr. To je turistički centar Čilea, a kažu i tog dijela Južne Amerike. Masa hotela, restorana, apartmana, sve nanizano uz dugačku pješčanu pacifičku plaju. Trebalo je prvo lovu promijeniti, pa smo se raspitivali za mjenjačnicu. Jedna lokalna cura, imenom Melissa, nas je odvela do mjesta, a mi je poslije pozvasmo na cugu kao pravi Cabalerosi. Interesantna studentica, dobrim engleskim nas je na brzinu uputila u lokalne običaje, udaljenosti i dala nam par adresa na kojima se kao možemo dobro zabaviti.  Tu smo sa pive prešli na konjak i to nam je bila greška, ali jebi ga.

Prsi junačke

Prsi junačke

Umorni makinista

Umorni makinista

Nakon par konjačića, oprostili smo se od Melisse i zaputili u Vallparaiso. To je jedan od najstarijih gradova u Čileu. Centar grada je karakterističan po ranom španjolskom kolonijalizmu i pod zaštitom je UNESCO-a. Kako se već bilo smrklo nismo pošli u razgledavanje tih gradskih vrednota, nego se zaputismo u lokalne klubove sa živom muzikom. Bio je petak navečer i sve je bilo puno, a muzika latina me gusta mucho, mucho. Sva trojica smo bili u elementu i prepustili se uživanju, muzici i Cuba Librima. Bendovi uživo drmaju me gusta, mi amor, mia alma, mi corason, mi tesoro i sve te romantične i zvučne španjolske, latinoameričke note i stihove, tako da se počinješ mrdati hoćeš-nećeš. Stanovništvo je mješavina Španjolaca i domaćih Indijanaca i kombinacija nije baš najuspješnija. Hoću reći da su ženske malene. Guzate, bucmaste i malih sisa. Nakon par uri odlučismo promijeniti mjesto i maknuti se s rive u centar grada. Božo nam je već bio malo otežao. Nije to bilo zbog konjaka, nego je dan ranije, kao i to isto jutro, završavao poslove u makini po hitnom postupku.

Kad uzvrpoljeni izbacivači ustuknu i …

Happy ship and happy people

Happy ship and happy people

Esta Noche me gusta...

Esta Noche me gusta...

Utrpasmo se u taxi uz moj španjolski, koji se strahovito poboljšao, tako da nisam imao skoro nikakvih nesporazuma. Na moje riječi amigo, un bueno baros para tres cabaleros, donde esta mi dica, on nas iskrca ispred nekakvog bara u koju smo se popeli uskim hodnikom i strmim skalinama. Unutra nas napadoše animir dame visoke kvalitete u koji se uklapao i cijeli interijer dotičnog bara. Naravno da smo naručili cugu i naravno da smo i curama platili po jednu. Bilo ih je po dvije na jednoga, ali se nismo dali. Neno je nekako bio najbistriji, valjda zbog toga što se držao bire, pa je skužio i počeo nas upozoravati da je cuga gadno skupa. Međutim, mi smo već bili u fazi opuštanja i nije nas baš previše taklo to njegovo upozorenje. Ubrzo su nam predočili račun na kojem je pisalo 400 keka nečega, na što smo se mi nastavili cerekati i piti dalje. Kada je pristigao gazda atmosfera više nije bila tako opuštena i cure se netragom izgubiše.  Neno i ja smo se počeli  prepucavati s gazdom i šankericom, a Božo je bio u svom filmu. Nije to zbog konjaka nego, kao što rekoh prije, čovjek je radio u makini do kasno pa ga umor uzeoooo.  Nas se dvojica brzo dogovorismo da nećemo platiti nego da idemo u proboj prema vratima. Gazda nam opet sjeo za vrat, pa smo mu dali 100 keka, a i to je previše za par cuga i one bućkuriše za dame.

Nas dva

Nas dva

Pogledam  izbacivače, a oni se uzvrpoljili i gledaju prema nama. Uhvatim Nenu za šiju i nas se dvojica zveknemo čelom o čelo, ali muški, a onda ponovo pogledam  izbacivače. Oni se okrenuli na drugu stranu, ne gledaju u nas i sve cupkaju u mjestu. Vidiš na njima da bi radije bili na nekom drugom mjestu. Stavismo Božu u sredinu, u sendvič, i pravac vrata. Na vratima izbacivači i gužva. Malo guranja i čašćenja, a onda su nam oteli ruksak. E tu sam grunuo i zgrabio nekakvu školjku od pola kile sa stola i krenuo da ću njome srokati sva ogledala u baru, a bilo ih je poprilično. Neno se uhvatio u klinč s jednim od izbacivača, a Božo je, kao sto rekoh, bio umoran. Gazda je skužio da bi mu šteta u baru mogla biti veća od onih 400 keka, pa je okrenuo politiku. Vratio nam ruksak i pustiše nas van kroz špalir i niz skaline s Božom u sredini. Na svježem zraku smo se još malo kočoperili iako nas je Neno požurivao. Uhvatismo taxi i s njime slavodobitno pravac amigo, un bueno baros para tres cabaleros. Nismo napravili ni đir oko bloka, kad nam put prepriječiše dva policijska  auta.

…umornoj policiji bude puna kapa…

Izvukoše Nenu u jedan, a meni i Božu ubaciše dva karabinjera u auto i vratiše nas natrag na polazište, odnosno na ulaz bara iz kojeg smo upravo izašli. Već su nas  čekali postrojeni izbacivači i gazda. Izguraše nas van i započne diskusija. Tu sam opet ja šefu murje, mojim španjolskim, objasnio da smo platili para solo tres servesas dosciento dollaros. Malo sam dodao, a gazda je na to uložio protest i sada kapitan di policija nije znao kome vjerovati. Već je bilo kasno i jutro se bližilo, a kapitanu od pandura je svega vjerojatno bila puna kapa, i samo mu se pred kraj smjene trebalo natezati s trojicom pijanih stranaca i starim makroom.  Naredio nam je da platimo taxi i ja sam nas već sve vidio u bajboku. Neno je vidio i korak unaprijed i to kako agent šalje zahtjev za kauciju u London ne bi li nas ikako pustilo van iz pržuna.  Međutim kapitano di policija se izderao na protivničku stranu, a nas ljubazno zamolio da se udaljimo uz tople španjolske riječi ala via, vamos, marš i čini mi se pedalos.

…naši šibaju dalje po svom

Mariachi

Mariachi

Vallparaiso u 5 ujutro

Vallparaiso u 5 ujutro

Ostatak noći ili jutra smo proveli po raznim sumnjivim rupama i u rane sate zabili se u nekakav hostel na ćorku. Svi trojica smo bili u stanju gumeni bat. Hoću reći, ne bi nam teško palo ni da nas ‘ko krkne, ali moliti ću lijepo, gumenom macom. Bez buke i bola.  Drugi dan smo išli u razgledavanje Vallparaisa. Na ručak u riblji restoran uz mariache, na večeru u jedan fini restoran gdje su prepoznali da smo iz Hrvatske. Na moje pitanje  perque me reqognasion para Croatia, konobar odgovori da je to jednostavno. Uvijek zvučimo kao da se svađamo. Evo ti ga na. Tu smo popili i nekakvu rakiju sa čilijem. Ljuta od čilija, a žeže k’o istrijanska loza.

Extacy seamans club

Extacy seamans club

Grande servece

Grande servece

Bilo je  još puno toga lijepoga i neobičnoga, ali ne stane u ovaj raport nego bi trebalo knjigu pisati. Zato ukratko mogu reći da smo se dobro proveli, napili i najeli.

Turisti

Turisti

Kapetan

Kapetan

Čak smo i u kočiji s pravim konjem, k’o pravi turisti obilazili kulturne i druge znamenitosti. Dopao nam se Vallparaiso i Vina del Marr, ali vrijeme nam je isticalo, pa smo se u nedjelju popodne zaputili natrag u Quintero. Zabili smo se u seamans’ club i za ono malo para što nam je ostalo naručismo po cugu. Uskoro se pojaviše i naša dva kadeta. Nakon par rundi opet smo živnuli i oteli lovu kadetima i odčepili Maraskin Pelinkovac koga smo kupili u jednom dućanu u Vallparaisu. Nakon pelinkovca odčepili smo i bocu lokalnog ruma Pumpadoro koji sam kupio kao suvenir i mislio donijeti doma. Izvadismo iz ruksaka kobaje i sušenu pancetu, koju smo kupili u lokalnoj mesnici u Vina del Marr, a ja je cijeli dan vukao u najlonu.

Cadet i Filipi

Cadet i Filipi

Svuda po ulicama krcato je pasa lutalica. Toliko ih u životu nigdje nisam vidio. Reklo bi se da ih neko hrani, jer nisu mršavi, ali čim se ja pojavim na ulici s kobajama evo ih čopor oko mene i onda se bori i tjeraj ih. Sada smo te kobaje malo ispržili, jer je seamans club – exstacy sasvim opremljena i sve ima.  Tu smo se zabili do u jutro, a gazda Roberto je zaradio brdo para koje mu je vjerojatno žena, porijeklom Slovenka, otela i potrošila na neke domaćinske poslove i usluge. Svi su se opustili, a bome i kadeti, pa se plesalo i skakalo sve do u rane jutarnje sate. Ja sam vježbao svoj španjolski, popravljao ga i usavršavao ablajući s lokalnim gostima noćnog bara iliti seamens’ cluba Exstacy. Na kraju smo svi skupa otpješačili u porat i lanćom stigli na brod  ne baš rano u jutro.

Novogodišnji ručak

Novogodišnji ručak

Babui

Babui

Supa de Mariscos

Supa de Mariscos

Sarma i jagode

Sarma i jagode

Partili smo preko Pacifika za Papua New Guine i putem natrag opet najveći problem bio je kako ubiti vrijeme.

Debalastiranje

Debalastiranje

Svi na kuvertu

Svi na kuvertu

Meditacija

Meditacija

Gusti

Gusti

Prvi palube je mijenjao balast, pa se to iskoristilo jednom za kupanje i glupiranje. Drugi puta smo igrali golf na kuverti, ali ni to nije dugo potrajalo. Onda smo se bacili na kuhanje i to je bilo najinteresantnije. Spremale su se tripice, gulaši, sarme, jote, pašta fažoli, hladetine, punile lignje (one male), buzare, lešade, pekli bureci i gibanice. Stigli smo pred Sydney u Australiji pred Novu Godinu. Spremili dobru novogodišnju večeru sa sarmama i odojkom, a friške jagode i tropsko voće služilo je kao dekoracija. U ponoć smo se primakli malo bliže kraju, pogledali vatromet, popili bocu crnjaka i zapjevali.

Oficali

Oficali

Da te mogu pismom zvati

Da te mogu pismom zvati

 

 

 

 Leave a Reply

(required)

(required)

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Powered by sweet Captcha

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: