Rio de Janeiro – mjesec dana u faveli – 2. nastavak

 

BRAZIL 2011- drugi dio

Autor: Ivana Cvitanušić

Pão de açúcar -Secerno Brdo i zicara iznad Oceana

Pão de açúcar -Šecerno brdo i žičara iznad Oceana

Upravo se probudih u ovom kaosu od vremenskih razlika negdje iznad obala Afrike. Pravo je čudo što sam uopće uspjela zaspati u bilo kojem tipu prijevoznog sredstva i to čak dobrih sat do dva; iako dio mene inatljivo odbija pogledati koliko je sati, jer mi je jako privlačno letjeti u nekom vremenskom bespuću tamo negdje iznad afričkih obala arapskih zemalja. Čim pomislim da ću uskoro iznad tih obala doživjeti izlazak sunca ( i to još s ovom  mješavinom arapske glazbe i flamenca koju mi je tako gostoljubljivo ponudila Lufthansa ) naježim se. To su one obale gdje su se ljudi egzotične prirode odvažno  borili protiv lavova u našim dječjim slikovnicama koje su sada već požutjele negdje na tavanu, ali ih se uvijek rado sjećamo. No dobro, nisam tu da pišem o obalama Afrike, koliko god ih smatrala jednim od odredišta za neka buduća putovanja. Od brojnih jezičnih izazova u Brazilu sad se moj mozak s hrvatskim jako hrva, naročito s padežima. Sami varijeteti portugalskog jezika koje sam čula u Brazilu su poprilično raznovrsni, ali s obzirom na to da je to portugalski jezik , uvijek je ugodan  mom uhu: od „spike“ ljudi koji žive ( sad već automatizirano govorim ) u „našoj“ faveli, jezika uličnih prodavača, taksista, skupine pravnika koju smo upoznali na festi pagodea na trgu, „gringizirane“ verzije portugalskog iz Sao Paola. Raznovrsnost govora je otprilike jednaka kao i raznovrsnost lica na ulici.

Veseli brazilski smetlar kod arcos da Lapa

Veseli brazilski smetlar kod arcos da Lapa

fešta sambe ispred crkve iz doba kolonijalizma

fešta sambe ispred crkve iz doba kolonijalizma

Razmišljanja …

S jedne strane, drago mi je da se moja idealizirana slika Brazila promijenila. Od romantizirane verzije općeg mjuzikla sambe i capoeire po ulicama, plaža, šarenila, egzotičnih živinica, prekrasnih ljudi svugdje i predivnog jezika,  doći na jedno mjesto obojano realizmom i naturalizmom zapravo mi je otvorilo skroz drugu dimenziju Brazila, za koju sam znala da je tamo, ali kad to doživiš, drugačije je o tome i pričati i razmišljati. Promijene se neke perspektive kada u Botaničkom vrtu trčiš za kapibarom (brazilsko vodenprase). Naravno da ima puno i od ove moje romantizirane verzije Brazila koja me ne prestaje inspirirati na svaki mogući način, ali slike opće neimaštine po ulicama, ljudi koji spavaju na malom polju trave između dvaju cesta u dronjcima, ljudi koji prodaju bilo što, eto samo da se snađu, favele koje niču usred grada naglo kao minaret pored džamije, kvazi-svećenici koji izvikuju ime Isusovo usred kojekakvih nebuloznih priča, opća prljavština i trošnost grada daju skroz drugu dimenziju Ria. Količina riječi Jesus i Deus koje sam vidjela u zadnja tri tjedna je naprosto nevjerojatna, zajedno s natpisima : JESUS VOLTARÁ, LEIA A BÍBLIA i sl. ( Isus će se vratiti, čitaj Bibliju ). Na placu čak imaju i Biblije za žene. U Riu je Isus posvuda; to je Veliki Brat Ria de Janeira. Mislim da se iz te opće neimaštine i brutalne razlike između visokih i niskih slojeva ( kada se ode u neku bogatašku četvrt tipa Leblon imaš osjećaj kao da nisi u istom gradu ) kao i iz miješanosti ( ili kako kaže moja draga prof. MPB s faksa – mestičkosti),  te neodređenosti identiteta kroz povijest, hvataju za religiju kao za posljednju slamku u određenju tko su i što su. Bio to Candomble, Ubanda ili katolicizam. Rasne diskriminacije je još uvijek na žalost puno. Svi kandidati za gradonačelnika su bijelci, lutke u izlogu su bijele, ljudi na reklamama su bijeli… a Indijanaca  pak nigdje nema. Kao da su nestali iz svoje zemlje. Kad sam hodala po Riu često sam razmišljala je li baš na ovom mjestu gdje sad stojim bilo neko pleme Indijanaca tamo negdje prije 1500 kada je otkriven Brazil. Šteta što je jedna bogata kultura toliko zatrta u vlastitoj zemlji. Pa čak i sami Brazilci u svojim udžbenicima iz povijesti pišu da je Amerika „otkrivena“ 1492. ( a prije kao da nije ni postojala…)

divlja priroda iza mene - Copacabana usred džungle

divlja priroda iza mene – Copacabana usred džungle

brdo Secerna glava uz primjesu samba poze

brdo Šećerna glava uz primjesu samba poze

Mercadao de Madureira

Kada smo posjetili Mercadão de Madureira, plac u dijelu Ria koji se zove Baixada i koji je u međuzoni između južne i sjeverne zone, ostala sam u pravom kulturnom šoku. Bilo je to nezaboravno iskustvo. Prema riječima našeg Meštrea, to je valjda zadnje mjesto na koje bi išli turisti, a čak se i same carioce ( stanovnici Ria )   boje ići tamo, jer stvarno nosiš glavu u torbi. Već sam put vlakom je pomalo stravičan,  jer ti praktički na čelu piše „nisam jedna od vas“. Hvala Bogu da  su Nikola i Meštre bili iza nas, jer je jedan čovjek krenuo prema nama s ne baš časnim namjerama, pa  ga je Meštre zaustavio na vrijeme. Borcima capoeire se nitko ne bi usudio suprostaviti. Mercadão de Madureira je toliko živopisno mjesto.

obredna maska za Candomble

obredna maska za Candomble

Iz vanjskog mravinjaka ljudi ući u mjesto koje vrvi kojekakvim  prodavaonicama među kojima su najzanimljivije one za obredne predmete za afrobrazilsku religiju – Candomblé je pravi kulturološki šok. Metalni predmeti za oltar s neodređenim figurama koji gaze po križu i drže neobične simbole, ogromne skulpture orixa ( božanstava candomblea) od kojih neki izgledaju kao afričke maske, neki kao katolički sveci, a neki kao krampus ili čak Elvis Presley. Sa stropa istih prodavaonica vise voštane ruke, noge, glave i spolni organi, a u košarama se prodaju posvećena obredna kamenja i školjke. Svako božanstvo ima svoj miris i ritam, pa se često prodaju i mirisni štapići, svijeće i instrumenti koji vrve svuda, jer se afričko naslijeđe “bubnja kao telefona” prenijelo i ovdje. Iz naše europske perspektive, mjesto djeluje totalno bizarno. Tržnicom se šire mirisi njihovih božanstava i egzotičnog voća koji se miješaju s parfemima i znojem ljudi unutar mravinjaka istetoviranih ljudi, da bi te potom zapuhnuo miris sirovog mesa. Mjesto gdje bi Emile Zola umro sretan. Sretni i zadovoljni smo završili naš dan za kupovinu glazbala… Pequeno desconto ( mali popust )  može se izvući bilo gdje, bilo to na ovoj tržnici ili u centru Ria, gdje isti instrumenti za sambu variraju od dućana do dućana za čak 50 reala ( cca 150 kn) i gdje očito nema fiksne cijene. Trgovci su im pretežno simpatični i pristupačni u tolikoj mjeri da ti čak znaju dati i stvari „besplatno“ i uvijek su raspoloženi za razgovor i fotografiranje ( to jako vole ) . Općenito, vole klafrat, pa makar to i bilo o glupostima, samo da se o nečemu priča. Falit će mi takav pristup kad dođem doma. U odnosu na Brazil malo koji narod nije šutljiv. Meni je to vježbanje jezika palo kao budali šamar, jer su to najbolje jezične vježbe. I ovom prigodom želim pohvaliti revne učenice Canarinhu i Agressivu, jer su se stvarno trudile i snašle s jezikom. Kapa dolje. Zanemarit ćemo anegdotu kada me Agressiva zamolila da joj odem po kaugume na kiosk, a ja sam ju uvjerila da može i sama obaviti svoj prvi razgovor na portugalskom, pa sam joj prevela kaugume kao „camisinha“ (kondom). Zaista je obavila svoj prvi razgovor na portugalskom. Naučila je jednom za sva vremena da se kaugume kazu chiclete. Moje pedagoške vještine profesora stranog jezika odista su neupitne 😉 Osim što je mom profesorskom egu jako laskalo što se moje učenice tako dobro snalaze u jeziku, jednako mi je laskalo i to što je dosta Brazilaca mislilo da sam „njihova“ upravo zbog mog brazilskog portugalskog, koji je , prema njihovim riječima, izvrstan. No i ja imam još puno žganjaca za jest. Profesor koji prestane biti učenik nije dobar profesor – moja pedagoška filozofija koje se držim. Iako, jao onom profesoru jezika koji ne putuje u zemlje gdje se priča taj jezik i općenito, ljudima koji intenzivnije izučavaju neku kulturu, a ne otputuju u tu zemlju. Tuđa kultura se upoznaje u zemlji te kulture. I zapravo je vrlo jednostavno. Tko želi, putuje. Sjedne na avion i ode. Sve se da organizirat ako se ima dovoljno volje. Nemam novca, ne mogu zbog posla, faksa, dečka, cure, roditelja. Ne. Uopće ne. Čisti voluntarizam. Putovanje ti da znanje koje se ne uči iz knjiga ili s interneta.

Plaže…

Za jednu osobu koja uvijek hvali na puna usta prekrasnu hrvatsku obalu i podsvjesno uvijek misli da je ona najljepša, iako nije posjetila sve obale svijeta da bi to mogla tvrditi, ostala sam poprilično fascinirana ovim tipom plaže koji je u potpunosti drugačiji od naše obale.

hrvatska capoeira na Copacabani i Buiziusu

hrvatska capoeira na Copacabani i Buiziusu

capoeira na Buziusu 1

capoeira na Buziusu 1

capoeira na Buziusu 2

capoeira na Buziusu 2

Beskonačne pješčane plaže se lijeno pružaju kilometrima uz suncem okupani pijesak koji  podsjeća na mljevene orahe te je oplakivan valovima koji svojom veličinom izgledaju kao da  izazivaju urbanizirano kopno na dvoboj s divljom prirodom oceana. Posjetili smo Copacabanu, Ipanemu, Leblon, Praia Vermelhu i Barra da Tijucu i najviše mi se svidio Leblon ( to je plaža u bogatom dijelu Ria gdje redovito šetaju lokalni bogatunčići i televizijske zvijezde famoznog Globa, ali je jako ugodna… bez obzira što nismo imale sreće da vidimo Fabija Assunçaa ili Reinalda Giannechinija –  oni koji su gledali brazilske sapunice bez sumnje znaju o kome pričam,naročito ženska populacija ili muškarci homoseksualnih sklonosti ). Nakon par piva na Leblonu smo s guštom i spontano zapjevali našu Lagarto himnu, Madalenu, nakon čega smo zaključile svaka tri po jednu : lijep trenutak, lijep dan, lijep život.Na tim plažama se zapravo ne može plivati, tako da nije ni čudno da dosta lokalnog stanovništva ima problema s mjestom gdje će naučiti mlatarati rukama i nogama u skladu i razini s morem. Većina carioca uopće ne zna plivati. Struje su toliko jake da se ljudsko tijelo zaista čini bespomoćno u usporedbi s vodom, pa makar i bilo u plićaku… često su postavljene table da je na plaži ”zona perigosa’‘ ( opasna zona ) i ne i bezazleno. S obzirom da sam ‘prava bakica’ po prirodi što se tiče izleta u vodu i dubina, ostajala sam poprilično u plićaku, ali kad su me zahvatila na Ipanemi dva, tri velika vala koja su me poklopila i povukla sa sobom nazad tolikom silinom da sam izgubila apsolutni pojam za prostor i gornji dio kupaćeg, stvarno sam mislila da je to to…umrijet ću u Brazilu. Onda me vidio okolni spasitelj i to oku poprilično ugodan, kako se koprcam u moru kao  bespomoćni morž i izvukao me van. Kasnije kad sam popila hladnu pivu na vrućem pijesku, odmah sam došla sebi, pa popila još jednu. I plaže  vrve kojekakvim trgovcima od kojih se može kupiti sve. Pukao mi je gornji dio kupaćeg i odmah je doletio trgovac kod kojeg sam mogla kupiti drugi. U Riu se prodaje svatko, sve, za svakog i svugdje. Otprilike tako…

Slikavanje na Copacabani i tipičan luzofonski pločnik

Slikavanje na Copacabani i tipičan luzofonski pločnik

Čak su nam prodavači na Copacabani nudili i marihuanu, koja u Brazilu nije legalizirana. Strašno su pristupačni i jako kreativni sa stvarima koje prodaju od onih koji prodaju crteže Ria nacrtane na starim trapericama do čovjeka koji u Santa Teresi radi umjetnička djela od smeća i dijeli srca kupcima. Suveniri su im stvarno špica i najrađe bih postupila svemu pokemon pristupom – moraš skupiti sve. Da nema one granice koja se zove novac, vjerojatno bi tako bilo.

Sama u faveli

Kad sam jedan dan zaboravila abade na trening capoeire, a morali smo trenirati strogo uniformirani ( ”sve vojske imaju uniformu, pa makar i deset dana istu” filozofija), morala sam se vratiti doma po njih da bih nastavila, a kako nisam imala ključ, a nitko nije bio doma, nakon 45- minutne šetnje sam odlučila da nema smisla vraćati se u dvoranu na cijeli trening, pa sam šetala okolo po faveli i Santa Teresi što i nije bila loša odluka. Treba uvijek imati vremena samo za sebe da ti svi dojmovi slegnu kako treba, a i Santa Teresa je divan, povijesni kvart boemskog duha koji sa svojim trošnim, šarenim fasadama i iznenađujućem broju svijetlo plavih fića i starim volkswagen busevima  definitnvno predstavlja četvrt  po kojoj se  isplati šetati i uživati u kreativnim, šarolikim ostvarenjima (ne)lokalnih umjetnika po zidovima i stepenicama od kojih bih svakako željela istaknuti  na prvi pogled nezanimljive stepenice od kojih svaka sadrži jednu riječ napisanu keramičkim pločicama koje kasnije čine kratku priču. Kratka priča ovih stepenica je bila kako je čovjek prosječan i ne može pobjeći od svoje prosječnosti, dakle ni nema pretjeranog smisla da išta radi, a na kraju svega, onda mu se ništa ni ne da raditi jer je samo prosječan . Onda dođeš do zadnje donje stepenice, shvatiš koliko si te kratke priče ¨“propješačio“ i stvarno se poistovjetiš s pričom, jer ti se ne da penjat opet gore, pogotovo ako imaš problema s Ahilovim tetivama. Malo me uhvatila sunčanica i sindrom Herr Flicka na desnoj nozi pa sam odlučila sjesti u kafić negdje na razmeđu Santa Terese i naše favele, popiti kavu uz nešto slatko (brazilski brigadiero ) i čitati neki treš časopis, tipa Gloria. Upoznala sam vlasnika koji se zvao João (ma gle čuda čudnovatog), popričali smo malo i onda me ostavio na miru da čamim u svojoj čamotinji i da se Cvita druži s Portuguesinhom, a ona s Ivanom.

Sve bi bilo idealno da se ijedna od njih tri sjetila da je jučer imala neplanirane troškove za event koji je već bio plaćen i da u novčaniku nema toliko reala koliko je mislila, pa sam se vrlo lako mogla naći u situaciji da u faveli nemam s čim platiti kavu. Kada sam dolazila do blagajne i Joãa, koji je u ovoj situaciji u mojoj paranoičnoj glavurdi od jednog simpatičnog srednjovječnog crnčića prerastao u neraspoloženog dilera droge koji skriva pištolj ispod blagajne, oblio me hladan znoj dok je sitniš od reala nemilosrdno zveketao u mom jeftinom novčaniku za djecu. Quanto é? Upitah stidljivo, a João reče da je 7 reala sve. U novčaniku je bilo 7.2 reala.Opet je glava ostala na mjestu 🙂

Moja amiga u faveli koja me ucila plesati sambu , mala Áurea

Moja amiga u faveli koja me ucila plesati sambu , mala Áurea

Ljudi u faveli nisu nimalo strašni. Oni koji nemaju veze sa švercom droge i oružja. Naprotiv, ove koje smo upoznali su djelovali jako pristupačno, toplo i drago. Već smo imali krug susjeda koji nas srdačno pozdravljaju, znamo im imena pasa i slično. Kad smo pili pivu na terasi, imali smo osjećaj kao da smo tamo već sto godina i gledali susjeda kako gradi kuću u nekom obliku koji je jako teško opisati, ali bi nadrealistima  bio jako zanimljiv. Ili kubistima. Ma bitno samo da se nešto gradi, ima li ikakvog smisla i organizacije, uopće nije bitno.  Fjaka te vrlo lako uhvati na toj terasi u tolikoj mjeri da gledaš tropski pljusak koji ide prema tebi, razmišljaš da bi se mogao maknuti, jer se primiče, pa svi to kažemo naglas, ali se ne dižemo nego samo gledamo tu kišurinu kako nam dolazi na terasu i zadnji tren iz sve snage potegnemo dolje u kuću da ne pokisnemo. Lijep trenutak.

Portugalac i njegova priča

Čak sam usred naše favelice našla Španjolca kojeg je odao mekani naglasak u portugalskom i za kojeg nemam pojma što tamo radi. Još jedan dokaz da ću ja svugdje, bilo gdje, naići ili na Španjolca, ili Brazilca ili Portugalca. Za sindrom susretanja “naših” Balkanaca svugdje po svijetu sam već komentirala prije. Ako se sruši avion i 10 ljudi preživi na nekom otoku jedan od njih će vjerojatno biti Hrvat, po mogućnosti Imoćanin ili Hercegovac…Srela sam nekog Portugalca u jednom od lanchonetea (prčvarnica) blizu Copacabane koji mi je dosta pričao o kulturološkim razlikama i situaciji u Riu, a bilo mu je jako drago kad je čuo da pričam “njihov” portugalski, jer za njega Brazilci pričaju brazilski. Pričasmo o religiji Candombleu, kako je to zaista veliki šok nama koji smo odrasli u sferama katolicizma. Portugalac mi je čak povjerio kako je neki njegov zavidni susjed nabavio njegovu vudu lutku, pa je ovaj završio u bolnici zbog naglog napadaja bubrežnog kamenca.  Kad se priča s ljudima različitih zanimanja koji žive u Riu, to ti otvara skroz neke nove perspektive grada.

BUZIOS, malo turističko odredište

Kad smo išli u Búzios, malo ribarsko selo koje je postalo turističko odredište nakon što ga je šezdesetih popularizirala B.Bardott kad  joj je vozač slučajno zalutao u nj, u autobusu sam upoznala električara koji je , osim što me stalno šopao hranom koje je imao u izobilju i govorio za koje nogometne klubove smijem i ne smijem navijati, jako strastveno pričao o svom poslu i o tome kako čovjek mora voljeti ono što radi,  jer u protivnom ono što radi ne voli njega. U tome smo se apsolutno složili, a njegova rečenica da je njemu ‘svijet nakupina žica jedna i posebna arhitektura gdje se on može igrati kralja tog svijeta‘ mi je bila presimpatična. Cijeli dan u Búziosu je bio obilježen zanimljivim susretima, iako smo tamo provele svega 5 sati.

Krist Iskupitelj

Krist Iskupitelj

Pametno smo uplatile dvosatni izlet u okolici mjesta kod Argentinca židovskog podrijetla koji živi tamo već 30 godina i čiji brod se zove Babylon. Otočići puni kaktusa od 3 metra i više i ptičurine koje lete okolo za koje sam ja romantično mislila da su kondori, a zapravo su obični pterodaktili, u kombinaciji s mirnim morem (u kojem se može plivati!!), multi-kulti gostima i hladnim caipirinhama na brodu, je bio sasvim logičan odabir. Na brodu smo upoznale Rusa koji živi u San Franciscu i samostalno putuje svugdje pa smo se i poslije broda i capoeira fotosessiona na plaži podružile s njim na brzinskom ručku, gdje sam svim naporima pokušavala vježbati ruski ( jer gdje bi čovjek mogao vježbati ruski ako ne u malom ribarskom, turističkom selu nedaleko od Ria ? ) Izlazeći iz trgovinice sa suvenirima, prišao nam je jedan rasta man za kojeg se ispostavilo da je angoleiro i kolega capoeirist iz Bahije . Kako nađe svoj svoga.

Iako smo si taj zadnji tjedan svi bili “svoji” nevjerojatno je koliko su nas ljudi upamtili na cesti i po gradu. Brzinski pojedeš nešto u jednom lanchoneteu, za dva dana prolaziš pored i konobari ti mašu. Jednako tako i vozači busa koji već pamte gdje je tvoja stanica i gdje živiš. Iako je vrhunac toga bio čovjek u centru Ria koji je imao neki tip performansa i povikao za nama trima kokoškama kad smo prošli pored njega – Oi lindas! Vem aqui! Sim, voces da Santa Teresa! ( ljepotice iz Santa Terese, pa dođite ovamo!). To je otprilike kao da te zaustavi neki neznanac na Trgu bana Jelačića i kaže ti : “Ti koja živiš pored naplatnih kućica, deder dođi tu i pogledaj šta radim! “ Nevjerojatno.

Muškarci su dovikivali za nama stalno i žena se u Brazilu osjeća stvarno lijepo sa svim komentarima koje dobiva s ulice. Ako je potrebno čak i znaju engleski samo da ti dobace : beautiful girl!  I love you! Ergo, u Hrvatskoj ćemo se prvih nekoliko tjedana osjećati kao stvarno ružne žene.

Izleti na Cristo Redentor i Pão de Açúcar,  braziliski instrumenti

Klasični turistički izleti na Cristo Redentor i Pão de Açúcar s razlogom imaju statusni simbol, jer je pogled na grad fantastičan. Zaplakala sam dvaput od ganuća kad sam se vozila žičarom po Šećernom Brdu.

Nisu to čak ni suze radosnice. Jednostavno plačeš jer ti je nešto lijepo. Čudno, ali mi se dogodilo već na vidikovcu San Nicolás u Granadi s famoznim pogledom na Alhambru i gitanosima koji su u pozadini svirali, pjevali i plesali flamenco. A možda je to jednostavno onaj trenutak kada ti se ostvari san, a znaš da si budan. Jednako poseban čar bio je kad su me na probi lokalne sambe grupe “Chapa Quente” skupa s Tihanom pozvali da odemo svirati s njima pa sam se našla u vrtlogu kolektivne samba energije i u skupini ljudi koji su svirali sambu kao da su se rodili s njom. Kad vidiš djecu koja sviraju instrumente koji su veći od njih, i to ne samo sviraju, nego imaju stav pravog, pravcatog malog sambista i malandra ( malandro – još jedan od onih pojmova usko povezanih uz brazilsku kulturu koji je teško objasniti, slično slavonskom bećaru, ali opet nije to to ) i već znaju i uštimavati instrumente i sve živo, stvarno ostaneš u šoku. Umjesto zvečke su im vjerojatno davali instrumente kad su bili bebe. Neka djeca su čak počela i sličiti na svoje instrumente. Mali debeljko koji je svirao surdo ima potencijal za koju godinu postati jedan surdo, ako nastavi drobiti šećer. Iako, preslatki su.  A energija cijele baterije, kojih ima sve skupa 130 je apsolutno neopisiva. Dragi moji gušterčići, sjetila sam vas se svakog ponaosob dok sam svirala i bateriji s njima i poželjela da ste tamo s nama i  osjetite to.  Tihana i ja smo imale veliku sreću pa su nam dali privatan sat za caixu i repinique. Besplatna glazbena edukacija, ima li štogod bolje?  Učiti sambu u Brazilu, ili capoeiru, ili portugalski, ili brazilsku povijest? Pa otvaraju mi se neka totalno nova vrata u životu. I to uopće ne zvuči toliko nevjerojatno. Za ući u neka nova vrata je samo pitanje izbora da se očistiš onog ustajalog blata učmale svakodnevnice i jednostavno zakoračiš naprijed. Nikad se ne zna…. samo je zaista divno koliko ti se novih vrata otvori kad putuješ. Nakon privatnog sata smo se družili s pravnicima koji sviraju tambourin i dio su organizacije koja se bavi rješavanjem stresa poslije posla, a za njih je rješavanje stresa na poslu idealno pomoću sambe.  Kasnije su oni imali feštu na Trgu, skupa sa capoeiristima koji su imali jongo i to je bila ludnica! Čak su nas upoznali s kandidatom za gradonačelnika Ria de Janeira (neki Vinicius). Svi susjedi se okupili na glavnom trgu i ispred kolonijalne crkve uzeli instrumente i počeli svirati, pjevati. Kao da dišu. S tolikom lakoćom. Okrenuli su i mesinu na trgu na roštilju jer je to tako normalno. Ugodna večer. Krajnje ugodna.  Prava brazilska festa na sexta (fešta u petak) I Noite de Pagode, ali u originalu. S teletinom. Što se tiče hrane, samo ću napomenuti ukratko da carne, riječ koja znači meso, Brazilcima  znači krava, a sve drugo se klasificira posebno. Tako i treba.

U lončiću se krčka kravica.Kulinarska postignuća s divnim pogledom na romantiçnu favelu

U lončiću se krčka kravica.Kulinarska postignuća s divnim pogledom na romantičnu favelu

Capoeira connecting people

Postoji pakiranje riže od 10 kg u supermarketima. Dodaj grah i začin farofu i na tome se bazira velik dio njihovih jela. Nakon par tjedana, izjela sam toliko krava da sam mislila da mi želudac muče. Sušena kravetina je najbolje meso koje sam jela u životu, a  Açaí, mango, avokado i goiaba su stvari koje želim doma svakodnevno! Ni pirane nisu loše. Sada već znam da će mi nedostajati Brazil. Saudade je u meni već opako posijao svoju klicu. Što će mi točno nedostajati? Ne znam. Netko bi rekao: energija, grad, ljudi, atmosfera, jelo, pića, fešte… Ja ću reći kombinacija svega toga i sve lijepe svakodnevne situacije i geste koje smo doživljavali.  Nas četvero, ljudi koji se bez capoeire nikad ne bi spojili, sjeli na avion i otišli u Brazil… Pravnica koja radi u banci, profesorica klavira i ravnateljica, student kineziološkog i profesor capoeire i jezičarka. Kakva Nokia, capoeira – connecting people. U ova  tri tjedna smo naučili puno jedni o drugima, a nas tri smo počele funkcionirati po principu : joj pije mi se kava,  pa sve tri popiju. Baš bih mogla mrknut açaí pa se odjednom svima jede/pije açaí.. i tako cijeli dan.  Moji dragi suputnici me često zezaju da koristim često izraze : „pa mene je šokiralo“, „fasciniralo me“ i“ nisam si mogla pomoć“, „kako divno i krasno“, ali Rio je toliko živopisan grad da ti jednostavno sam baca te riječi u usta.Čak je i Andrić pisao o Rio de Žaneiru, a nikad ga nije ni posjetio. I sve ovo što sam napisala, ne može ni 5 posto opisati sve ono što smo prošli i osjećali… Ne kaže bez veze bossa nova pjesma : O Rio de Janeiro continua lindo ili Rio-cidade maravilhosa.

Rio de Janeiro - inner perspective - Ivana Cvitanušić, 14.9.2012

Rio de Janeiro – inner perspective – Ivana Cvitanušić, 14.9.2012


.. O conto da Cidade Maravilhosa feito pelos olhos da alma…

 

 

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: