Turska i Bugarska

 

PUTOPIS BR 1 – TURSKA i BUGARSKA

Autor: Ivana Cvitanušić

Većina vas koji me okružuju vjerojatno je primijetila moje izbivanje iz Lijepe Naše tijekom listopada. Putešestvije, šalabajzanje sve u 16 ili zasluženi godišnji odmor. Kako vam drago. Možda samo ljudska potreba za širenjem vidika.

Negdje u bespućima Balkana

Negdje u bespućima Balkana

Zar i nije u našoj ljudskoj potrebi, gledamo li ovu našu animalnu stranu, koje često nismo ni svjesni – putovati (seobe naroda, širenje teritorija… nije li nam povijest dovoljno o tome govorila?), ipak smo mi biološki gledano životinje.. a zadržavaju li se vukovi na samo jednoj strani šume? Dosta me vas pitalo hoću li napisati putopis pa evo, ovo bi trebao biti nekakav vrlo neobičan, možda i neatraktivan početak. Moram priznati, dugo mi je trebalo da počnem. I s pisanjem, kao i s bilo čime drugim što uključuje proces nastajanja, treba čekati onaj neki trenutak, često riječima neobjašnjiv, koji će pokrenuti lavinu energije da se nešto stvori. Oplođena mašta. Za ovaj putopis mi nikako i nikako taj trenutak nije dolazio… dolazio je za neke druge stvari koje su uključivale ove otkrivene „nove vidike“, par slika ili fotografija koje su bile inspirirane trenucima putovanja… Što me onda i navelo da i krenem? Spoznaja da je čovjek (iz svoje perspektive govorim) zaista zbunjen i blesav nakon što je prošao preko 5000 kilometara puta. Od Turske, Bugarske do Nizozemske, pa nakon toga Engleska, Francuska, Andorra, Španjolska i Italija. Prijevozno sredstvo:  bus. Poprilična količina kilometara. Nakon toliko različitih putova, prekjučer, idući na VERN, nisam se mogla sjetiti koji tramvaj ide u Vlašku pa sam, kao uzročno-posljedični slijed tome, zalutala pokoju stanicu, nakon čega sam se osjećala poprilično glupo, još pogotovo što sam par sati kasnije promašila stanicu busom za Lučko i završila 3 stanice od moje, pored vojarne u Ježdovcu nakon koje mi je trebalo sat vremena do kuće. Nikad mi se to nije dogodilo. Zalutati u jednom Ježdovcu. Izlazila sam iz busa u potpunom bunilu i zbunjenosti kada mi je na nasumičnoj playlisti na mobitelu zasvirala „You’re lost little girl“ od Doorsa. Tko bi rekao da se u jednom Ježdovcu može doživjeti poetično iskustvo. Eto, to je bio trenutak kada se počeo pisati ovaj putopis. Idući mračnim drumom pored beskrajnih polja kukuruza koja su vonjala na gnoj i pokušavajući smotati cigaretu (bijeli marlboro iz Verone) u toj nadasve čudesnoj atmosferi gledajući svjetla negdje na kraju koja kao da su označavala ulazak u civilizaciju (s obzirom da je riječ o Lučkom, zaista je riječ o jednom gotovo okrutnom paradoksalnom fenomenu)…u toj nereprezentativnoj pustopoljini kao da su se svi dojmovi jednostavno probavili u mojoj glavi i bili spremni transformirati se u slova, sintagme i rečenice. Jedna draga osoba, koju ću samo nazvati Gospođom (da ne govorim pravo ime), mi je rekla divnu rečenicu prije putovanja – vrati se puna novih dojmova i boja. Upravo takva sam se i vratila, s otkrićem novih boja… shvatite ovo moje piskaranje kao bojanku obojanu mojim bojama. Zašto to kažem? Zato što bi svatko od vas istu sliku mogao obojati drugačijim bojima. Putujte i bojajte ih. Likovna paleta ljudskog uma je zaista veličanstven izum.

ISTANBUL

Kada bi mi netko rekao da Istanbul sročim u tri riječi, vjerojatno bi bile – ljudinjak, tržnica i povijest. Što je ljudinjak? Mravinjak, koji čine ljudi, a ne mravi. Neologizam smišljen prije nekoliko sekundi. Zanimljivo je da bi se rimovao s riječju ludinjak što bi moglo označavati pojavu histerije izazvanu ljudinjakom. Opći kaos. U Carigradu zasigurno nisam smišljala neologizme iako me to strašno zabavlja jednako kao i smišljanje blesavih rima spontano u govoru. Na Kneževom dvoru. Zato to nisam radila u Carigradu. Eto, čak i blesave rime mogu zvučati kao sasvim uvjerljivi argumenti. Doduše, ako ovako nastavim, ovo piskaranje će se nadovezivati na dadaistički pokret, pa ću se uozbiljiti malo za svoje godine.
Sve one puste rečenice turističkih agencija o Istanbulu s namjerom da namame kupce u svoju mrežu kao slijepe komarce, a koje često zvuče kao klišeji i loše reklame, zapravo su se zaista pokazale istinitima.
Otkrijte čari Istanbula.
Istanbul – grad koji nikad nećete zaboraviti.
Osjetite dašak istoka.
I tako dalje.
Ono što kod Carigrada (nekako ga više volim tako zvati, jer mi ga je vrlo teško naglasiti na drugom slogu u nazivlju IstÁmbul) plijeni pozornost već na ulazu u predgrađe grada je njegova veličina, da ne kažem kolosalnost. Od svih mojih putešestvija, ovo je najveći grad u kojem bijah. Procjenjuje se da ova gradina ima minimalno 15 milijuna stanovnika, iako procjene variraju od 12-16 milijuna (variraju za jednu cijelu Hrvatsku!). Kiklop koji se svojom gorostasnom tjelesinom pruža na čak dva kontineta i pliva u Mramornom i Crnom moru. Kiklop koji je od pamtivijeka bio osvajan od strane brojnih naroda zbog svog strateškog položaja i na čijem se liku jasno vide otisci prstiju svih naroda koji su tamo obitavali. Grad koji živi u pluralizmu svojih kontrasta. Od Europe do Azije. Od kave do čaja. Od luksuznih dućana do sirijske djece koja prose svirajući plastičnu harmonikicu, a tu istu kasnije koriste kao jastuk dok spavaju na ulici. Od općeg kaosa u ekonomiji do obrazovnog i zdrastvenog sustava koji se može usporediti s finskim (djeca dobivaju laptope u prvom razredu; liječenje teških bolesti u potpunosti financira država). Kakav neobičan grad?!

Mostovi na Dunavu

Mostovi na Dunavu

Jugoslavenska baština na jugu Srbije

Jugoslavenska baština na jugu Srbije

Napokon je stigao. Nakon svih udžbenika povijesti koji su najavljivali freske iz Aje Sofije i vrlo važno spominjali ime Carigrada. Nakon dugog putovanja preko Balkana, od Srbije (gdje smo u busu, naravno, gledali srpske komedije) do Bugarske (gdje smo odlično jeli,  pili i spavali, sve skupa za nevjerojatno male novce.. „i tata bi sine“). Na jugu Srbije nisam mogla ne primijetiti trošnu, maslinasto zelenu Zastavu na koju je lokalno stanovništvo stavilo natpis – TAKSI. Čari Balkana. A o Bugarskoj će kasnije biti još pokoja riječ…vratimo se na Republiku Ataturka i čari Turske, ogledne na njezinim kaotičnim ulicama, a naročito tržnicama. Kapali čaršija, najpoznatija carigradska tržnica, mogla bi se usporediti s katakombom iz koje je nemoguće pronaći izlaz, jednom kad si u nju ušao. Mini grad unutar Istanbula. Sagrađen da prije izađe novac iz novčanika nego čovjek s tržnice. Trgovački duh Turske pravi je Minotaur koji šarmantno, s osmijehom, ograničenim znanjem SVIH stranih jezika i čajem, nemilosrdno proždire sve ono što ima veze s novcem. Samo da se kupuje. Turci od toga znaju napraviti pravi show. Tamo gdje se kao i ne možeš cjenkati, meni je prolazio argument „kako ne?pa meni su rekli da ste vi Turci takvi i da ćete se uvrijediti ako se ne cjenkam. Prilagođavam se vašim običajima.“

 Klaun na ulicama Carigrada

Klaun na ulicama Carigrada

Odmah sam dobivala popuste, a jedna žena je bila toliko sretna na te moje banalne prodajne argumente da su joj se oči zacaklile pod feredžom i gotovo da me nije zagrlila. Naravno da sam dobila popust. Lijepa, zdrava ljudska srdačnost. Nasuprot ove čaršije, koja je za moj ukus bila malo prevelika i što bi rekli Englezi „way too much“, egipatska tržnica me oduševila. Bačeni u mjesto gdje se trguje već 5000 godina. Mjesto vrvi takvom energijom ljudi, povijesti koja živi i prožima te, a da toga nisi ni svjestan. Začini, kava, čaj, turski tekstil. More koje se nalazi odmah pored, jednako kao i stare Teodozijeve zidine. Trgovci koji se smiju i pričaju tvoj jezik (iako sam ja imala nekoliko redovitih upada na brazilskom portugalskom i talijanskom… jednako kao u Barceloni par tjedana nakon. Zar sam žigosana na Brazil i Mletačku Republiku?) Za sve notorne kafedžije, egipatska tržnica je mjesto raja. Miris Mehmet Efendi kave koja se svježe melje i prodaje po zaista niskim cijenama. Opskrbih se poprilično, i s kavom i šalicama koje izgledaju kao da su ispale s bizantskog dvora.

Istambulska slićica u slastičarnici

Istanbulska sličica u slastičarnici

Baklava

Baklava

Hrana. Vrlo važna stavka za gurmana poput mene. Carigrad je zadovoljio sve moje kriterije, u potpunosti ljupko i dražesno tretira moju najdražu životinju kravu u obliku kebaba (što je zapravo način spravljanja mesa, a ne ono što mi mislimo da kebab jest), do slastica i sveg ostalog. Nevjerojatno je koliko se čovjek u Carigradu navuče na baklavu, čak i ako ju ne voli (jer naša i njihova baklava nemaju veze s vezom, turska baklava je rapsodija okusa, a naša ulja. Brutalno, ali istinito). Pistacija je, naime, jedna od najiizvoženijih turskih proizvoda, a Turska mjesto koje ima najveće plantaže pistacija na svijetu, stoga me ne čudi da u turskim slasticama ima značajnu ulogu unutar sastojaka i nakon par „zalogajčića“ stvara ovisnost jednaku nikotinu ili kofeinu. Mala zelena droga. Kada sam se vratila u Hrvatsku, prvo što mi je palo napamet (osim toga da ne želim više nikad zalutati u Ježdovcu u mrklom mraku) je bilo – a gdje su baklave ili lokum od pistacija?
Lokum od pistacija asocirao me na kebab, a kebab na dogodovštinu s Taksimom i neobičnim Kurdom. Kako povezati jedno, drugo i treće? Slijedi objašnjenje.
Dan kada smo mi stigli u Carigrad dogodili su se neredi nekih pedeset kilometara od grada. Po planu izleta trebali smo posjetiti Taksim, uz Sultanahmet, jedan od najbitnijih trgova u gradu, ali s obzirom na situaciju to i nije bilo baš najsigurnije pa je naš turistička vodičica (Bugarka s blago kajkavskim naglaskom),  odlučila da ćemo to ostaviti za zadnji dan i to pod možda. Ipak je odlučila ići, na opće oduševljenje svih nas. Osim mene koju je, unatoč želji da vidi famozni Taksim, ulovila tjeskoba i lagano grčenje želuca od predosjećaja da će se nešto tamo dogoditi i da bi bilo bolje ne ići.

Turski realizam (uslikano pored Egipatske tržnice)

Turski realizam (uslikano pored Egipatske tržnice)

Nije mi u prirodi biti zloguki prorok pa smo odlučili, nakon posjeta Egipatskoj tržnici, pridružiti se ostatku grupe i u 18.00h krenuti busom prema Taksimu. Predosjećaj nije prolazio, bez obzira na sate koje jesu. Ljudinjak na Egipatskoj nas je spriječio da dođemo na vrijeme nakon čega smo odlučili otići prigristi nešto na Sultanahmet i otići sami taksijem na Taksim. Čekajući drugove da si kupe nešto za konzumaciju i piljeći u Aju Sofiju primijetih kako mi neki šepavi lokalac omanjeg rasta i s osmijehom na licu prilazi i priča na njemačkom. Uopće se ne sjećam što je rekao, samo se sjećam da smo nastavili razgovor na milom jeziku Angele Merkel i Edelweissa. Nakon par minuta razgovora ispostavilo se da je on turistički vodič na 6 jezika (koje zna jer je radio dugo za NATO, a odatle i šepanje) te da je živio u Bosni (između ostalog).

Moja slika u Plavoj Džamiji

Moja slika u Plavoj Džamiji

Moja znatiželja mi nije dozvoljavala da ga ne pitam zašto mi je prišao na njemačkom , s obzirom da izgledam kao dugonoga plavuša sa sjevera, a on mi je odgovorio: “Pa izgledaš kao Turkinja, a tu svi pričaju njemački.” Sehr komisch. Nakon što mi se društvance vratilo, pozdravismo se s našim prijateljem Kurdom (mislim da sam zabroravila napomenuti taj detalj) i rekosmo da tražimo taksi za Taksim na što je on ostao u blagom šoku rekavši nam da taksiji ne voze tamo jer se sprema prosvjed i da nikako ne možemo tamo doći radi mjera sigurnosti. Vještica u meni je dobila odgovor na pitanje i mogla sam se vratiti kupiti novu metlu na Kapali čaršiju.

Tipični turski ručak

Tipični turski ručak

Nakon toga nas je odveo na „najbolji kebab“ u gradu (koji je zasta bio odličan) i u maniri pravog turističkog vodiča, pričao nam o svojoj zemlji, gradu, političkim problemima s Turcima i Kurdima, siromašnoj dječici iz Sirije na ulicama (koje su roditelji poslali van granice uvjereni da će s druge strane naći pristojniji život…) Neobičan čovjek. Zvao se Gurkan ili nešto slično tome (što je zvučalo smiješno jer se rimovalo s riječju „krkan“). Naši suputnici su se vratili živi i zdravi, kažu da ničega nije bilo. Je li bilo kasnije ili ne, nikada saznati nećemo? Činjenica je – taksiji nisu vozili, što je neobično u jednoj zemlji gdje se cjenka i u prijevoznim sredstvima. Misterij Taksima ostat će nerazriješen… nema veze, da nije bilo Gurkana, ne bismo saznali ništa o turskom zdravstvu.
….

Turci u ugostiteljstvu su toliko ljubazni prema Hrvatima da Nijemcima koji sjede za stolom s njima „slučajno“ naplate i ono što su Hrvati pojeli od mesa, iako su spomenuti Nijemci za stolom vegetarijanci. Kako izgleda turski račun? Komad papira s cijenom koju je konobar napisao tek tako da nešto napiše. Fiskalna blagajna je u turskom mentalitetu vjerojatno smatrana kao pojam usko povezan s nuklearnom fizikom. Puk više orijentiran žamoru i zvukovima nego pravnom poretku.

Plava džamija i prodavači salepa

Plava džamija i prodavači salepa

Plava džamija u crno-bijeloj tehnici

Plava džamija u crno-bijeloj tehnici

Pjesma s minareta u gradu cirkulira kao krv u organizmu. Pumpa život u religiju grada koja, u Turskoj, živi skupa sa svojim narodom, jednako kao i zrak. Pjesma imama za mene je postala neizostavni dio Istanbula. Kao kad ste u šumi i znate da će pjevati ptice. Kad ste u Istanbulu, znate da će pjevati imam. I to je prekrasno. Iako većini njegova pjesma zvuči kao obično zavijanje, vjerujte mi, nije tako. Iz perspektive pjevača zaista im se divim. Tehnici pjevanja, načinu na koji održavaju dinamiku i ono što me najviše fasciniralo, bez ikakve sumnje, jest količina ispjevanog tona u jednom dahu. Zaista nevjerojatno. Njihovi derviši se vrte bez stajanja, a oni pjevaju jednako tako. I jedni i drugi lebde negdje iznad zemlje. Jedni plesom, drugi glasom. Kada se nalazite na Sultanahmetu (glavni pov.trg), ne možete izbjeći da vas malo ne ponese taj mistični osjećaj sufizma kada zapjeva imam, pa makar i bili nimalo skloni religiji. Prepoznatljiv duh Istoka, koji sam djelomično osjetila i u Sarajevu, dražest trošnih čaršija, ljubaznost i toplina kojom ljudi zrače svakom turistu označe Istanbul ne samo u putovnici, već u svim čulima. Kako bih u potpunosti doživjela neki grad, ili barem malo suživjela s njim, moram ga doživjeti kroz prizmu više čula: vid, sluh, njuh, okus (pa čak i opip, koliko god to apstraktno zvučalo).

m

Mačka pozira turistima u Aji Sofiji

Prvi susret  s Deisisom nakon udzbenika povijesti

Prvi susret s Deisisom nakon udžbenika povijesti

Carigrad sam doživjela kroz sve prizme. Što se tiče prvog (vida), sam pogled na Aju Sofiju i Plavu džamiju, isto kao i Bospor već je sasvim veličanstven… Mačke koje poziraju u drevnom ozračju Aje Sofije kao sultanice i ogromni psi lutalice na ulicama… tužan pogled bose djevojčice sa šibicama koja prosi na uglu skupa sa svojim malim bratom… Kontrasti izričaja.. Nadovezujemo se na sluh – žamor ljudinjaka, cjenkanje na čaršijama, mistična pjesma već spomenutog imama i tužni zvukovi plastične harmonike djece prosjaka na ulici. Njuh – sam prolazak po drevnoj egipatskoj tržnici podarit će vam autentične mirise začina, kave i čaja, a odlazak u bilo koji restoran i izbor uvijek ukusne hrane samo će se nadovezati na čulo njuha.

Nargila bar pored Aja Sofije

Nargila bar pored Aja Sofije

Miris nargile u zabijenim ulicama pored Aje Sofije.
Ostao je ovaj zadnji, opip. Vjetar u kosi na Bosporu. Hladan i prijazan. Moja kosa ne priznaje vlast trovremenskog tafta i vijorila se na bosporskom povjetarcu na brodu. Koji gušti.
Čak je i Tajana proplakala na Bosporu, vidno dirnuta svim scenama iz turskih sapunica koje je pogledala, a koje se tamo nalaze. Scena ne bi bila toliko specifična da se na njezin sretni plač nije nadovezala reakcija naše šezdesetogodišnje suputnice koja je reagirala gotovo jednako tako. Lijepo je vidjeti kako se ljudi razumiju.

Spajajući Aziju i Europu - jedan od većih mostova na Bosporu

Spajajući Aziju i Europu – jedan od većih mostova na Bosporu

Eto kako Bospor budi različite emotivne reakcije. Od turskih sapunica do hladnog vjetra u kosi. Zaboravih na zadnje čulo – ono koje se naziva „šestim“. Odite u Istanbul i istražite ga.

MERHABA ISTANBUL , Ivana Cvitanušić 22.10.2014

MERHABA ISTANBUL , Ivana Cvitanušić 22.10.2014

( i ja sam počela zvučati kao turistička agencija)
BUGARSKA

Neobična zemlja gdje ljudi kimaju glavom kada žele reći „NE“, a odmahivaju kada žele reći „DA“. Narod koji spada u skupinu južnih Slavena, a zapravo su došli iz Mongolije i nemaju nikakve veze sa Slavenima osim što su usvojili slavenski jezik.

Katedrala sv.Aleksandra Nevskog u Sofiji

Katedrala sv.Aleksandra Nevskog u Sofiji

Glavni grad u kojemu je glavna katedrala, nevjerojatne ljepote i tipične pravoslavne arhitekturalne pompoznosti, posvećena ruskom svecu (Aleksandru Nevskom) koji vjerojatno nikad nije ni čuo za Bugare. Narod koji je stigao pred vrata Europe tek u IX. st, a danas posjeduje najstarija kulturno-umjetnička ostvarenja iz rimskog i grčkog doba. Država gdje hoteli izgledaju kao bordeli, a u restoranima poluodjevene konobarice ostavljaju tacne s hranom i plešu, čim netko naruči određenu pjesmu na radiju.

Antička baština u Plovdivu

Antička baština u Plovdivu

Gradovi gdje se izmjenjuju motivi starog antičkog grada i kolosalnih zgrada koje izgledaju kao dio socijalističkog lego naselja. Ljudi koji počinju jelo salatom i gdje zaposlenik u mjenjačnici u drugom turistički najposjećenijem gradu (Plovdiv) paradira obučen u havajsku košulju i bijele hlače na trapez s remenom šljokičastog natpisa „porn star“ derući se na turiste u gotovo teatralnoj maniri, koliko rukama toliko i bojom glasa i svojom (nus)pojavom općenito, da mu daju 50 centi, jer nam u protivnom ne može promijeniti euro u univerzalnu valutu bugarskog leva. Dobrodošli u srce Balkana. Gradovi gdje toliko dobro i jeftino jedete da bi vam se isplatilo skoknuti do njih iz Hrvatske, kada ogladnite. Mjesto gdje se čak i jedan prosječan Hrvat osjeća imućno. Država čiji je narodni proizvod apsolutno sve što se od ruže može dobiti, iznimno kvalitetan proizvod koji se prodaje po jeftinim cijenama, da bi ga za te novce kupile francuske kompanije, iskoristile ga u svojoj proizvodnji, i kasnije po kolosalnim cijenama prodavale u proizvodima poput Chanela ili Diora.

Bugarska mastika

Bugarska mastika

Država gdje bijeli marlboro dođe 2eura. Mjesto gdje se rodio rimski car Trojan, za vrijeme kojega je Rim bio najmoćniji i najveći. Narod koji je duplo brojniji od Hrvata, a opet, zbroji li se stanovništvo Hrvatske i Bugarske, otprilike ćemo dobiti ukupan broj stanovnika Carigrada. Eto. Ovime završava moja bugarska sličica

 Leave a Reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

(required)

(required)

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: