Porto – Ajfelov toranj u lokvi vode

 

Porto – Ajfelov toranj u lokvi vode

Autor: Ivana Cvitanušić

Iako se, fizički gledano, ovaj putopis počeo pisati nakon što nam je susjeda Portugalka s velikom euforijom u očima i glasu obznanila da su se ispod našeg balkona ugnijezdile lastavice, valja napomenuti da ga  je neka nevidljiva ruka (vjerojatno vlastitog entuzijazma) počela škrabati u trenutku kada sam izašla iz kuće s ruksakom koji je sadržavao minimalnu ručnu prtljagu (misleći da ću ostatak ruksaka napuniti bocama porta) znajući da će moja polazišna točka A (koja je, pogađate, grad Zagreb) kao odredište imati točku B (grad Porto). Taj glagol kretanja od točke A do točke B pričinjavao mi je neobično zadovoljstvo, naročito imajući u vidu moje simpatije ka luzofonskoj kulturi, a i zbog činjenice da mi je put u Portugal propao čak dvaput. Čini se da u staroj narodnoj sintagmi: treća sreća, očito i postoji ponešto istine.

Katkada je teško zabilježiti sve lijepe trenutke, jednako kao i one loše ( iako vam ovim spisuljkom želim prvenstveno prenijeti one pozitivne, dakako…) Fotografirati izvana i prenijeti vizualni dojam puno je jednostavniji zadatak nego predstaviti ono što je „fotografirano iznutra“- našim najboljim  fotoaparatom koji neprestano bilježi trenutke  širokokutnim objektivom mirisa, zvukova, okusa i čuvstava. Sklonost amaterskom bavljenju i jednom i drugom vrstom fotografije, kao i poticaj više bliskih osoba, nagnalo me da vam u kratkim crtama prenesem svoje „unutarnje fotografije“ Portugala  zabilježene  nadasve neobičnim fotoaparatom zvanim Ivana Cvitanušić.

Portugal, zemlja koja se nalazi na samom zapadu Europe, tamo gdje prestaje Europa, a počinju prostranstva Atlantskog oceana, oduvijek me strahovito privlačila. Zbog kulture, jezika, fada…  trenutno i posla…naravno, sve su to vrlo logični razlozi. Jedan od nelogičnih ili barem sasvim logično neobjašnjivih je onaj da se jedan dio mene uvijek osjećao pomalo luzofonskim. Ispunjen tom slatkom nostalgijom, neprevodivom, utamničenom u riječi saudade, pjevnom kriku fada, nemilosrdnom gutanju vokala u jeziku, mirisu bakalara, čaši dobrog vina i ljudske topline. U tome sam prepoznavala Portugal i prije nego što sam ga posjetila i osjećala u pjesmama fada i prije nego što sam znala i riječ portugalskog jezika. Vjerojatno jedan od razloga koji mi je priskrbio nadimak Portuguesinha.

Krenusmo iz Zagreba prema Zadru oboružavši se (na opću žalost našeg imunosnog sustava) kojekakvim proizvodima Milke i slastica kolačastih esencija. Mali savjet – ne konzumirati NIPOŠTO sangriju prije spavanja ako ste cijeli dan u neumjerenim količinama jeli slatko, pili malo vode (a noć prije više nečega što sadrži promile) i još cijeli dan putovali u nekoliko prijevoznih prometala. Priča koja jednostavno nema najsretniji kraj. Učimo iz tuđih grešaka.

Kada bi digresije u bilo kojem obliku komunikacije bile plaćene, vjerojatno bi moj račun u banci bio poprilično podebljan i u Portugal bih otišla Mercedesom, a ne niskobudžetnim letom. Stoga, ignorirajte ih. Ali da, bit će ih poprilično.  S druge strane, nitko vas ne tjera ovo čitati, pa ako vas baš jako smetaju, odite na pivce i pročitajte 24 sata. Tamo ih nema.

RyanAir

RyanAir

Pogled iz aviona negdje iznad Francuske

Pogled iz aviona negdje iznad Francuske

Nakon dolaska u Zadar, posjetismo orgulje gdje smo čule Portugalke kako komentiraju ljepotu grada Zadra.  Uskoro ćemo mi komentirati ljepotu njihovih gradova. Netko bi komentirao „ah, koja nevjerojatna slučajnost“, ja neću jer u njih ne vjerujem . Let avionom do Pariza trajao je koja dva sata, a do Porta jednako toliko. Imala sam sreću pa sam sjedila uz prozor i mogla promatrati dio Europe iz ptičje perspektive. Eto, vinusmo se do oblaka. Ono što sa zemlje izgleda nedostižno i daleko, s ovog gledišta podsjeća na nekakvu plutajuću vatu s koje bi  se svaki tren mogao pojaviti jedan Zeus sa svojim zlatnim trozupcem i Pegazom. Idealna pozornica za Disneyevog Herkulesa. Dok normalni ljudi spavaju, neki zamišljaju svijet kao pozornicu mjuzikla. Vjerojatno je tako i zabavnije.

Gradovi su se ljeskali iz zraka dok sam ja čitala „Južnu poštu“, knjigu Exuperya (da, onaj koji je napisao Malog Princa napisao je još pokoji uradak … vi koji veličate ovu knjigu, pročitajte i druga djela ) gdje jedan dio knjige pomno opisuje avionsku nesreću. Uvijek izaberem tako pogodno štivo za letove… no hajde, barem je spominjao porto pa sam to shvatila kao pozitivan znak. Svi ćemo preživjeti i popiti kapljicu porta.

U Porto smo stigle u ponoć gdje smo, vrlo mudro, nakon izlaska iz aviona pokušavali kupiti kartu za metro na aparatu za parking. Okrivimo jet lag za taj postupak. Ipak je vremenska razlika između Hrvatske i Porta čak jedan sat. Naravno, par ljubaznih Portugalaca srdačno su nas uputili do pravog automata, a onda nam u šali priopćili da im možemo platiti parking, ako to baš želimo, i zaželjeli nam dobar provod u Portu. Inače, Aerodrom Fracisco Sá-Carneiro (dobio ime po poznatom portugalskom pjesniku) proglašen je trećim najboljim u Europi u svojoj kategoriji.

kavica nakon tri mjeseca u Tarantinu

kavica nakon tri mjeseca u Tarantinu

Susret sa našom dragom Sonjom, koju nismo vidjeli nekoliko mjeseci, a koja je na Erazmuš razmjeni studenata u Portu i dijeli stan s Mađarima, Poljakinjom i Tunižaninom, sličio je na veliki zagrljaj tri  emotivne ženke unutar krda nasred ceste. Nije za čuditi se,  ipak mi je to kuma (la comadre).

Sreće, sreće velike. Tjedan dana u Portugalu s dragim ljudima (Iako, nakon šugavog vremena u Zagrebu,  veliku radost je pričinjavala i činjenica da iznad nas imamo nekoliko tisuća metara vedrog neba). Taj dan je u gradu bilo organizirano nešto slično zagrebačkoj norijadi pa su maturanti hrlili po gradu i metrou pjevajući s bocama vina u rukama. Pristojna čeljad. Nisu radili nikakav nered po metrou niti slijedili grozne zagrebačke običaje bacanja brašna i vode na obične polaznike.

 

O  PORTU

Grad koji smo prošli uzduž i poprijeko pješke (s ritmom od 10-15 kilometara svaki dan).  Lijepo je naići na suputnike koji mogu pratiti tvoju neiscrpnu količinu energije na putu. Tajana, hvala. Glede pješačenja, doduše, nakon tjedan dana već su nam noge otpadale, ali ne vidim baš pretjerane svrhe u putovanju, ako se misli spavati, ne brijati okolo i ne vidjeti ono što ti grad nudi, a Porto stvarno nudi svašta, od kulturoloških događanja,  mjesta za izlazak, divnih parkova i kafića. Jednostavno, šetnje po Portu djeluju toliko prirodno da ti ne pada na pamet voziti se  busom (vozila sam se jednom i nakon par dana već glumatala turističkog informatora za Engleze,Talijane i Nijemce što je bilo jako zabavno. Zaista, nekad mi se čini da su sve naše struke i znanja zapisana  na čelu poput neke nevidljive čakre koju ljudi uvijek na neki način odgonetnu. Ili barem tome teže). Ono što u Portu apsolutno šokira već prvi dan je činjenica da šetajući kroz grad uvijek otkrijete nešto novo, neki novi povijesni dio, vidikovac, lijepi park… cijeli grad vam se naprosto čini povijesnom jezgrom (koja je pod zaštitom UNESCA kao svjetska baština).Portugalci jako brinu za svoj grad i vole ga, jednako kao turiste i mlade ljude koji dolaze na Erazmuš. Na ulicama nećete naći smeća, trava je svugdje pokošena i zelena, mirišljavo cvijeće kiti grad, kante za smeće su svakih 100 metara… Vidi se da Portugalci cijene ono što imaju. Bez obzira na lošu gospodarsku situaciju (otprilike jednak opći  ekonomski kaos kao u Lijepoj Našoj) ljudi na ulici se smiju, srdačni su i, ono što je najbitnije, ne zatvaraju se u svoje kuće gunđajući o tome kako je situacija grozna i kako je njima najgore na svijetu. Vjetar malograđanske frustracije ne puše u Portu. Divno je vidjeti ljude svih godina kako se šeću, piju kavu i druže se. Da je prebaciti samo malo tog ležernog, zdravog mediteranskog duha u Zagreb, živjeli bismo bolje.

ispod mosta

Ponte de Sao Luis (fotografija koja je banula na facebook-u i šokirala poznanike, s obzirom da je samo 4 ljudi znalo za moj iznenadni put u Portugal)

Već prvo jutro, nakon kavice u bircu koji se zvao Tarantino, kao draga rodbina još draže mi kume, već se osjetilo nešto lijepo i posebno u zraku. Ugostitelji koji pričaju sa svojim gostima, gledaju im u oči i smiju se s njima (bez onog hladnog „dobar dan, izvolite?“). Konobar nas je, bez obzira na druge ljude koje je trebao poslužiti, i fotografirao, te razmijenio koju riječ s nama o tome kako se u mladosti bavio analognom fotografijom te nam šarmantno slagao da ima 85 godina, a zapravo ima 75. Zapravo je samo htio čuti da djeluje vitalno. Eto, takvi su portugalski konobari. To „nešto“ u zraku mogla bih usporediti sa mješavinom španjolskog i brazilskog duha. Neposrednost i srdačnost.  Ono što gradu bez sumnje daje posebnu draž, su, vjerovali ili ne, penzioneri ( da izbjegnem sintagmu stariji ljudi), koji djeluju kao da je grad njihova kazališna pozornica. Ujutro se rano dižu, oblače najbolje odijelo, kravatu, ili u slučaju žena – kostim ili haljinice, šešir ili kapica je, dakako, obavezan odjevni predmet. Kazališni kostimi paradiraju po ulicama koje s njima djeluju kao scena snimljena početkom dvadesetog stoljeća. Neke od njih ćete vidjeti da nose i džepni sat te neodoljivo podsjećaju na odjevni stil Fernanda Pessoe, velikog portugalskog pjesnika. Ponosno nose svoje bore da ne bi ostarili. Oči su im žive i tople, smješkaju se i lagano šeću, hodom koji nigdje ne žuri i uživa u ljepoti grada u kojem su odrasli, smijali se i plakali…

Porto navečer stvara posebnu sliku živosti i spokoja u isto vrijeme. Ulice su pune ljudi i žive, a rasvjeta hrani nekom posebnom nježnošću i šarmom male mediteranske kale. Ne čudi da je upravo Porto 2012 i 2014 proglašen najpoželjnijom europskom destinacijom, a 2013 mu je Lonely Planet dao titulu najboljeg europskog  grada za odmor.

Dekoriran prirodnim nakitom Atlantskog oceana, rijeke Douro i brdašca na kojem je smješten grad, Porto turistima nudi vrlo živopisne vidikovce, naročito u parkovima koji su tako očuvani i čisti da jednostavno automatski budete raspoloženi leći na travu, hladiti se ispod masline ili se popeti na drvo da biste gledali ocean ( u ovim egzibicijama penjanja na drvo preporučivisim s drvetala bih dozu zdravog razuma… u slučaju da se počnete veselo prisjećati svog djetinjstva kada ste se verali po drveću vješto kao mladi majmun te potaknuti time i u odrasloj dobi krenete loviti grane kao igračke, vjerojatno ćete se u trenutku slobodnog pada sjetiti da niste Tarzan…)

gimnastika pored drveta

gimnastika pored drveta

U velikim gradskim parkovima nije neuobičajeno vidjeti paunove i paunice (koje je posebno zabavno naganjati po parku kao dio tjelovježbe), labudove, patke i guske. Nedjeljom, mnogo Portugalaca radi piknik s obitelji  po parkovima. Rijeka dijeli grad na stari dio i Vila Nova de Gaia. Ta dva dijela povezana su mostovima od kojih je najpoznatiji Ponte de São Luiz, odakle možete uživati u prekrasnom pogledu na oba dijela grada, rijeku i nebo te tradicionalne brodove (o barco rabelo) koji su služili za prijevoz vina u bačvama. Najljepši prizor s mosta je uveče uz vedro nebo i puni mjesec. Ambijent u kojem se čovjek se na trenutak osjeti izvan prostora i vremena i otkrije neke skrivene kutke svog sebstva…

porto nocu

Porto noću

Prešavši most, dolazite do novijeg dijela Porta – Vila Nova de Gaia, gdje se nalaze podrumi vina porta koji datiraju još iz 17.st. Spomenuto mjesto je dio svijeta gdje se nalazi najviše alkohola po metru kvadratnom. Bez obzira na taj kronerski podatak, Portugalci mi nisu odavali dojam kao da puno piju. Bez sumnje, tretiraju vino kao prehrambenu namirnicu, ali da nešto odveć loču, nisam baš primijetila. Naravno, treba uzeti u obzir da osoba koja ovo piše dolazi iz podneblja gdje „rakija liječi sve“ i slavenskog je podrijetla. Što više putujem, sve više primjećujem koliko se loče na Balkanu…

Šetalište uz rivu prepuno je klupa gdje vam se čini da biste cijeli dan mogli gledati staru jezgru Porta i mostove. Također, neka drveća koja se tamo nalaze prekrivene su  dekorativnim tkaninama. Prvi put sam vidjela tako nešto… Nakit za drveće. Poprilično inventivno.

Ponte do Sao Luis i tradicionalni brodić rabelo

Ponte do Sao Luis i tradicionalni brodić rabelo

dekorativne tkanine

dekorativne tkanine

Nakon šetnjice uz rijeku, osjetismo potrebu za okrjepom (čitaj, portom i kolačićima od bakalara) te stoga sjeli u jednu od kavana gdje se navodno nalaze najstariji podrumi porta. Mjesto je bilo lijepo uređeno te je, za moje iznenađenje, na zidu visio berimbau (instrument capoeire) i neke afričke maske orixa (zaštitnici unutar candomblea, vjere u Brazilu) koje sam viđala u Riu. Malo brazilskog štiha sjetilo me Mestrea kod kojeg sam bila u faveli prije dvije godine, Brazila općenito i capoeire… U Zagrebu se u to vrijeme održavao festival brazilske kulture Brazilactica i bilo mi je žao što je moj put u Portugal baš pao u to vrijeme jer bih rado prisustvovala nekim radionicama capoeire. Taj dan sam malo i capoeiristički pozirala za fotke u stoju (klasika) ispred stupa za koji sam kasnije saznala da je pelourinho ( mjesto u gradu gdje su bičevali javno robove). Izašavši iz birtijice, prvo što sam čula (slučajnost?) su bili, ni manje ni više, capoeiristi koji sviraju berimbau i bubnjeve i imaju rodu na drugom kraju rijeke. Odmah smo otišli tamo  i izigrala sam se kao malo dijete. Nevjerojatno. Upoznala sam se  s njihovim mestreom, koji pozna mog mestrea iz Brazila i razmijenili smo pokoju riječ. Svijet je selo. Lijepo su me primili u rodu i zaista je bilo lijepo sresti capoeiriste tamo.

CAPOEIRA COONECTING PEOPLE

CAPOEIRA CONNECTING PEOPLE

Dašak Brazila uz porto

Dašak Brazila uz porto

Vratolomije

Vratolomije

Kopiram ovdje svoj status sa Facebooka taj dan – A little bit of capoeira spirit in the city of Porto…Really,there are no things that could be described as “coincidence”.I’ve missed Brazilactica this year because of my trip to Portugal,and found the same friendly capoeira spirit here.This hug shows how the game of capoeira brings people together all around the world… CAPOEIRA CONNECTING PEOPLE.

 

Ponešto o gastronomiji i povijesti…

Isprobah  nekoliko vrsti Porta i bakalara ( kada ste u Portugalu, nekako i ne može drugačije ) koji su u potpunosti zadovoljili moje hedonističke apetite. Što se tiče slatkog, ni tu nisam bila zakinuta. Portugalski redovnici su u samostanima razvili tradiciju smišljanja malih kolačića uz kavu. Jedan te vrste je pastel de nata na kojeg se odmah navučete nakon par dana u Portu. Uz takve redovnike i specijalitete, odmah se osjetite bliže Svevišnjem. Uz svjetski poznat bakalar, grad je poznat i po varivu s tripicama ( to nisam jela ), po kojima su i sami stanovnici odmila zvani kao „tripeiros“  („tripičari“). Legenda kaže da su Tripičari, prije prvog kolonijalnog pohoda Portugalaca na Ceutu 1415.godine dali pomorcima sve meso što su imali u gradu, a sebi ostavili za preživljavanje samo tripice. Na taj način su razvili specijalitete od tih namirnica… no, dosta o unutarnjim organima živina. Pređimo na ugodnije teme. Nakon  par čašica imala sam dojam da se cijela ljepota ovog grada može ogledati u jednoj kapljici porta. Probajte ga!

Čaša porta rose i cvijeće iz parka

Čaša porta rose i cvijeće iz parka

Vino porto je  jedan od razloga zašto danas taj grad ima vrlo jake veze s Englezima (koji su, na neki način, više profitirali od samog porta nego Portugalci) i danas se u ovom gradu nalazi najveći broj Britanaca u Portugalu. U Portu je tijekom 15 stoljeća postojala i velika židovska zajednica koja je i danas aktivna (najveća sinagoga iberskog poulotoka nalazi se u Portu), a nakon prekomorskih otkrića, puno ljudi je došlo iz Amerika, te zlatom i srebrom koje su tamo uzeli kao suvenir, okitili svoje barokne katedrale. Sam grad Porto dao je i ime zemlji u kojoj se nalazi. Portus Cale, još za vrijeme Rimljana, bio je jedna od značajnih luka. Mnogo ljudi je došlo trbuhom za kruhom iz bivših portugalskih kolonija (naročito Angole i Mozambika). Arapi su i ovdje, kao i u drugim dijelovima iberskog poluotoka, ostavili značajan trag, u jeziku, gastronomiji i prvenstveno u arhitekturi. Azulejo, oblik keramike specifičan za Portugal, zapravo se razvio od arapskih majstora građevine. Živopisne pločice koje se „boje praznog prostora“ (horror vacui) utjecale su i na barok, koji je u hispano i luzofonskim zemljama po svijetu postao praktički način života. Barokni duh i danas živi u ovom gradu, kako u opisnim, dekorativnim, katkada i kićenim strukturama specifičnima za europski portugalski jezik, tako i u lijepim manirama ljudi. Azulejo je prisutan svugdje. Ljupki šareni kaput plave boje koji obgrljuje  fasade većine zgrada, kuća, kolodvora. Osim što je dekorativan element na većini nastambi, azulejo se može koristiti kao i tehnika za slikarstvo, stoga ćete nerijetko vidjeti slike koje prikazuju povijest Portugala napravljene u azuleju (tradicionalno plave pločice). Željeznički kolodvor São Bento proglašen je najljepšim europskim kolodvorom upravo zato što imate osjećaj da ste zalutali na izložbu gdje kroz slike napravljene u azuleju možete listati portugalsku povijest kao kroz plavu slikovnicu. Slike su velike i prikazuju najvažnije događaje vezane uz Portugalsku povijest (osvajanje Ceute 1415, bitka kod Aljubarrote, prekooceanske pohode i sl.)

Željeznički kolodvor São Bento

Željeznički kolodvor São Bento

Portugal. Tako tradicionalno kršćansko društvo, a opet  mješavina gore spomenutih naroda ovom gradu daje jedan specifični karakter povijesnog melting pota. Toliko živ, a opet, kao da je zaustavljen u vremenu.

 

 

OCEAN

ocean

ocean

Nakon par dana u Portu slijedilo je i prvo kupanje u oceanu. Valovi su bili veliki(doduše ne onoliko gorostasni kao u Brazilu) i udarali nemilosrdno stijene na obali. Bez obzira na njegovu hladnoću (temperatura je mogla biti kojih 15 stupnjeva) bilo je lijepo iskusiti ocean nakon dvije godine. Tu divljinu koja svakog od nas podsjeti na jednostavnost našeg  položaja pred suncem, svih onih nedovršenih stvari koje nas banalno vežu za nas same, a otuđuju od mnogo lijepih stvari koje bismo mogli proživjeti. Udisati tu divnu prirodu koja nas okružuje. Ocean je jednostavno ocean. Divlji, neukrotiv i surov. Uzburkano mreškanje valova davalo je dojam teških uzdisaja koje dopiru iz dubine zemlje i odašilju jak i hladan oceanski vjetar.  Ponukana ljepotom oceana, otišla sam na kraj mola i fotografirala… dobrih 15 minuta. Tih 15 minuta i dok ovo pišem još uvijek osjetim kao bolove u donjem dijelu leđa. Još jedna pouka-na oceanu fotografirajte brzo i ne tražite dugo savršen kadar. Nemojte ni razmišljati previše, a ni filozofirati poput mene jer će vas ujutro ukliještiti u leđima. Sreća moja da sam dobila pokoju dobru fotografiju, a nadam se da se tu i tamo našla neka lijepa rečenica. Tada bi fotografiranje, vanjsko i unutranje, bilo potpuno… barem onoliko koliko je to moguće.

pored Atlantika

pored Atlantika

kupanje u Atlantiku

kupanje u Atlantiku

Castelo de Queijo (dvorac sira)

Castelo de Queijo (dvorac sira)

Šetavši uz obalu, naišli smo na utvrdu koja danas služi kao prostor za izložbe i ilustrativno se zove Castelo de Queijo (dvorac sira). U njemu smo naišli na izložbu jedne vrlo drage umjetnice koja kao jedan od glavnih motiva za svoje slike koristi makove,moje najdraže cvijeće (slučajnost?). Imale smo sreću da je i autorica izložbe bila tamo pa smo se upoznali s njom. Kao i svim umjetnicima, bilo joj je jako drago čuti da netko cijeni njezin rad i slike. Dugo sam pričala s njom o Portugalu,kulturi i makovima koje obožavam…bila je jako začuđena kad je, nakon nekoliko minuta razgovora, doznala da nisam Portugalka. Par ljudi je imalo sličnu reakciju pa sam se čak usudila pomisliti da dobro baratam ovim romanskim jezikom 🙂

S Tajanom je razmijenila i koju riječ na francuskom jer je neko vrijeme živjela u Parizu. A propo jezika, mnogo Portugalaca priča engleski i francuski. Za svaku pohvalu. Na koncu je umjetnica komentirala kako je ništa u potpunosti nije odvuklo od njezinog Porta. Obzirom na ljepotu i cjelovitost grada te toplinu ljudi koji žive u njemu, nije ni neobično.

AVEIRO I BRAGA

Dva izleta koja smo napravile iz Port – vlakom na jug prema Aveiru, kojih sat i pol i jednako tako prema Bracari Augusti (Bragi) na sjever. Cijene vlaka su poprilično povoljne u odnosu na europske standarde (općenito, cijene svega su stvarno prihvatljive). Aveiro je gradić kojega nazivaju portugalskom Venecijom. Obzirom da ima svoje gondole i rivicu koja podsjeća na Rivu Schiavoni, uz brojne slastičarne koje se zovu „Pasteleria Veneza“ zaista nije neobično da si je priskrbio taj nadimak. Gondole Aveira zovu se moliceiros i u prošlosti su služile za prijevoz i prikupljanje morskog bilja koje se koristi za začine i u agrikulturi općenito, a naziva se moliço.  Ono što je specifično za moliceirose je to da su  uređeni motivima vezanima uz portugalsku kulturu i te slike često imaju satiričan karakter.

Aveira

Aveira

gondole moliceiros

gondole moliceiros

plocice-aveira

plocice-Aveira

Braga je gradić duge srednjovjekovne tradicije, gdje rame uz rame šeću religija i povijest. Mise se održavaju masovno ispred katedrale i zaista je fascinantno koliko svjetine dođe i naglas se moli. Studenti prolaze u plaštevima svojih srednjih škola po ulicama i taj cijeli ambijent vam stvara ugođaj kao da ste zapeli u srednjem vijeku ili na castingu filma Harry Potter.

tradicionalno vozilo starih srednjovjekovnih franjevaca

tradicionalno vozilo starih srednjovjekovnih franjevaca

dio castruma

dio castruma

Braga je grad gdje sam doživjela jednu od ljepših scena na putovanju  – ručak pauza za bakalar nakon što smo obišle jedan dio grada. Ne zbog bakalara, koji je bio savršeno pripremljen, nego zbog simpatičnog „čiče“(homenzinho) koji nas je poslužio i ugostio na način kako to nitko dosad nije. Ovo je onaj trenutak kada je teško riječima opisati  ozračje koje je stvorila ta pozitivna pojavica u Bragi i sve njegove geste, toplinu i neposrednost. „Čiča“, obučen onako „na starinski“ kako sam već gore opisala, prije nego što nam je donio bakalar, naglasio  je kako to sve moramo pojesti jer je vrijeme ručka, trebamo dobro jesti i bakalar je zdrav. Bakalar zahtjeva vodu u kojoj će veselo plivati pa mi je za taj likvidni ambijent bio i više nego prikladan portugalski muškat (Moscatel). Kako je to poznato piće u Portugalu s dugom tradicijom u gradu Setubalu, naručila sam taj, na što mi je žustri starčić ljubazno odgovorio da ga imaju, upitavši bi li smio biti dovoljno drzak da mi preporuči muškat iz Brage, s obzirom da se tamo već nalazimo i da je jako, jako dobar. Da nije, kaže, ne bi mi ga ni preporučio. Pristasmo. Nakon što nam je donio moscatel i bakalar, stajao je pored nas dok mu nismo potvrdili da je sve u redu. Nekoliko puta nam se iza šanka nasmiješio i u više navrata zaželio dobar tek. Stvarno mu je bilo stalo da ima zadovoljne goste koji uživaju u muškatu i  bakalaru kojeg je spremila njegova žena. Kada je vidio da se naš muškat prazni došao je i pitao nas bismo li još jedan i tada u šali komentirao kako bi se jedan trebao popiti prije bakalara, jedan tijekom i jedan poslije. Moj ne baš odveć dovitljivi odgovor je bio da bismo mogli i 5,6, ali da ne bismo mogle pronaći vrata. Na to se starčićev osmijeh razvukao  u tolikoj mjeri da nam je pokazao sve svoje bijele zube i ta akcija je slijedila jednim grohotnim smijehom koji je trajao i trajao. Mi smo se smijali njemu kako se smije, a on mojoj lošoj pošalici. Ta predstava trajala je dobrih nekoliko minuta. Kasnije smo slađe pojeli bakalar. Nakon obilnog obroka, crne kave  i deserta mi je baš nekako došlo zapaliti, a kako ne nosim duhan sa sobom jer nisam kronični pušač, odlučila sam njega pitati ima li možda cigaretu. Najtužnijim mogućim glasom mi je rekao: ajoj… mi ne pušimo. Nakon dramatične pauze samo je rekao da će mi nabaviti cigaretu na što sam ja, naravno više puta inzistirala da ne mora, ali on je samo laganim korakom izašao iz svog restorančića, otišao u butik preko i donio mi camel i upaljač s kojim mi je pripalio cigaretu. Koja uglađenost. Kasnije nas je srdačno pozdravio i zaželio nam dobar provod u Bragi. Ako Braga ima svoje sunce, to je onda ova simpatična pojavica.

Nakon ručka imali smo turu od nekoliko sati po Bragi i onda smo naišle na veliki park s jezerom gdje smo se ispružile na molu kao dvije mrtve kravice. Zanimljivo, u Portugalu te nitko ne gleda kao „čudaka“, ako ležiš na travi, molu ili klupi.

pastel de nata

pastel de nata

bacalhau a Sa Gomes

bacalhau a Sa Gomes

lov na galebove

lov na galebove

fjaka na molu

fjaka na molu

EIFELLOV TORANJ U LOKVI VODE

Naš petosatni boravak u Parizu sličio je na jedan pješački maraton gdje je dvoje natjecatelja osvajalo bodove vidjevši najvažnije znamenitosti u što kraćem vremenu.  Pariški pješački Gran

Turismo. Upravo ono što ti treba nakon neprospavane noći i fešte s Erazmuš studentima. Moram priznati da me se od svih znamenitosti što sam ih uspjela vidjeti, najviše dojmio toranj (za koji uopće nisam mislila da će mi se svidjeti, naročito kad sam izašla iz kolodvora i vidjela negdje u daljini ofucanu skupinu čelika koja se prividno izdizala nad mrkim nebom…) i latinska četvrt (prostrani parkovi i Notre Dame). Nažalost, nismo stigli na Montmartre… to ću obaviti idući put u Parizu jer se svakako vraćam. Došavši na Šomdelize, spopala me opća jeza. Sličio je nekakvom umjetnom svijetu u izlogu koji se kesio prolaznicima svojim snobovskim, potrošačkim raljama među kojima se nervozno muvala svjetina koja je hodala brzo i pričala na mobilne uređaje. U potpunosti drugačija atmosfera od Porta i  nimalo nalik onoj ulici koju je naslikala moja mašta – ugodnoj, neširokoj ulici s nekoliko butika, puno cvijeća, pokojom birtijicom koja sliči onoj iz Allo allo i na čijim se staromodnim stolovima nalazi butelja nekog ukusnog francuskog  vina koju piju dva šansonijera uz gitaru i pjesme Charlesa Aznavoura u pratnji prodavača luka s brkovima i velikim nosom. Znajući da me na kraju Šomdelizea čeka slavoluk Charlesa de Gaula (da, katkada zaista imam osjećaj da se svi Francuzi zovu Charles) veselio me jer je taj spomenik uvijek bio prikazan pompozno na svim filmovima i svemu što nam je prezentiralo Pariz kao prestižnu svjetsku destinaciju. Došavši do kraja aleje, ugledah slavoluk koji mi je djelovao poprilično malen, okružen kaotičnim prometom i futurističkim skelama. U jednom trenutku sam se naljutila na Pariz i prisjetila Venecije. Ne znam zašto, vjerojatno zato što je Venecija (poput Porta, Dubrovnika, Ria i Granade) stvarno grad čudesne ljepote u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Nekako sam očekivala istu stvar i za Pariz, obzirom na moju romantičarsku prirodu, a prvi dojam mi nije baš pružio očekivano…

Drugi dojam, došavši do mostova Sene, već je davao neku sliku Pariza koju sam imala u glavi. Kolosalne stare vijećnice i mnogo mostića pored rijeke već su davale sliku oduševljenosti Trubača kod Sene. Leptirići u trbuhu izazvani ljepotom cijele slike. Lilo je kao iz kabla i to nam je pričinjavalo neobično zadovoljstvo jer smo obje zamišljale Pariz pod kišom. Više volim sunce, ali smatram velikom srećom na putovanju doživjeti i grad pod kišom. Zašto? Promatrajte mokre ulice i vidjet ćete refleksije. Ono što je iznad vas, možete vidjeti i u tlu po kojem hodate. Na taj način duplo vidite grad. Stopite se s njim kao kiša s vašom kožom. Što se tiče fotografija, to je vrlo plodno tlo za biti kreativan. Moj prvi posjet Veneciji, kad sam ju već spomenula, je bio obilježen kišom. Možda je zato bio toliko intenzivan. Imala sam sreću doživjeti kišu u Malagi, gdje kiši možda 5-6 dana u godini, a doživjeti tropsku kišu tek….u Brazilu – neprocjenjivo. Putujte kad kiši. Šetalištima uz Senu stigli smo do Notre Damea koji se se činio kao  da komunicira ptičjim govorom. Toliku količinu vrabaca na jednom mjestu još nisam vidjela. Entuzijastično su letjeli, skrivali se u grmlju, pozirali turistima te čekali da im netko udijeli štogod hrane. Vitraji u crkvi su impozantni, ali s tolikim brojem turista i turističkih vodiča, nekako se izgubio onaj smiraj  koji ima svaka crkva. Ušla sam na ulaz, a na ulaz sam i izašla. Time sam zadovoljila svoj fetišizam da u svakoj državi napravim neki sitni, naravno nekažnjivi prekršaj (u Portu smo se popele na vidikovac gdje je pisalo da se to ne smije…). Francuz koji je stajao na ulazu samo me pogledao, nešto mi prigovorio na francuskom i onda se nasmijao jer sam se provlačila u suprotnom smjeru ispod žice kao mladi orangutan.  Nakon Notre Dama, išli smo na ručak (nazovimo tako sendvič u subwayu za 8 eura) i kavu koju smo popile u parku gdje je lilo kao iz kabla. Bez kišobrana. Naša mala pariška avantura.

Notre Dame

Notre Dame

 

Ajfelov toranj

Ajfelov toranj

slavoluk pored Louvra

slavoluk pored Louvra

Nakon duge šetnje do tornja već je izašlo sunce i Eiffel se uzdignuo nad nama u punom sjaju, osunčan i okupan. Koja impozantna građevina. Vratit ću se u Pariz samo da ga gledam iz svih kuteva. Ono što se činilo s kolodvora kao neka beznačajna nakupina čelika, ispred mene se pompozno šepurilo poput kakvog afričkog pauna. Koji pojam savršene simetrije. Maupassant je pisao mnoge svoje pripovijetke na samom tornju jer je to navodno bilo jedino mjesto u Parizu odakle se ne vidi sam toranj. Guy, volim te kao pisca, ali ne slažem se s tvojim mišljenjem da je toranj ožiljak na licu Pariza. Ono što i u blatnim lokvama vode u običnom odrazu izgleda veličanstveno, nikako ne može biti nakaradno. Ovo mi je vjerojatno najdraža fotografija s putovanja. I moj trenutak zaljubljivanja u Pariz.

Spremajući stvari u ruksake i uspomene u sjećanja, stigosmo do aerodroma gdje su me Francuzi dobrano gnjavili zbog bočice porta koju sam uzela kao suvenir. Radnik za pregledavanje prtljage mi je, naravno na francuskom, jer ga svi pričaju, počeo objašnjavati kako imam tekućinu u torbi i da to ne smijem. Nakon objašnjenja da je to suvenir i da je to dopuštena količina tekućine, opijen vlastitom moći prisilio me da otvorim torbu, izvadim sve stvari, i pokažem mu bočicu porta. Kada se uvjerio da ne nosim molotovljev koktel, nego porto, samo me pogledao cinično i rekao da mogu proći. Ekskuzemua. Trebalo mi je poprilično da sve stvari vratim u ruksak i zakopčam ga da ne pukne. Tko mi je kriv kad kupujem toliko knjiga na putovanjima… ali knjižara gdje puštaju fado i prodaju stare knjige po povoljnim cijenama jednostavno je bila ubitačna kombinacija. Da je Dante napravio nekoliko krugova raja, to bi bio jedan od njih. Uostalom,zašto ljudi na aerodromima uvijek misle da sam pripadnik alkaide? U Zagreb smo stigli oko 4.00h, žive, zdrave i pune pozitivnih dojmova. Kada smo u Zadru, čekajući bus, nostalgično za balkanom, popili koju rakijicu i pivu da zaspemo u busu (naravno, nije mi to pošlo za rukom… ovo drugo,naravno) komentirali smo kako i prilikom kratkog putovanja osoba ima osjećaj kao da je tamo bila duže vrijeme. Nakupljeni lijepi trenuci vjerojatno daju dojam nakupljenog vremena. I to je bio kraj jedne lijepe priče.

 

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: