Narvik – u arktičkom krugu

 

 

NARVIK – tri mjeseca u mraku na rubu svijeta

Autor: Andrea Barać

Oduvijek sam htjela posjetiti Norvešku, ali nikad nisam mogla zamisliti da ću se zadržati toliko dugo, niti da ću se naći baš toliko sjeverno. Kao EVS-ov volonter preselila sam se na devet mjeseci u jedno od zadnje naseljenih mjesta na sjeveru – Narvik. Nije to grad poput onih u kojima sam do sad živjela ili koje sam posjećivala, ali uz sve nedostatke, ima i ono nešto zbog čega u njemu uživam posljednja dva mjeseca.

Na vrhu planine Fagernesfjellet, pogled na Narvik i Ofotfjord

Na vrhu planine Fagernesfjellet, pogled na Narvik i Ofotfjord

Centar grada i kip 'Liv opp av kaos'

Centar grada i kip ‘Liv opp av kaos’

Znaš da si na kraju svijeta

Narvik je lučki grad smješten na fjordu okruženom mnoštvom visokih planina i nalazi se unutar 2000 kilometara od Sjevernog pola. Vjerujte mi, u svakom trenutku boravka ovdje osjećam da sam skoro na kraju svijeta. Jednostavno me prati takav osjećaj kad hodam ulicom, kad se penjem na neku od planina, kad plivam u fjordu..

Tri stvari čine ovaj grad jako važnim i posebnim – željezna ruda, željeznica i jedina luka na ovom području koja je prohodna i nije smrznuta tijekom zime. Te tri stvari su i razlog su zašto su ljudi u Narviku jako bogati.

Željeznica i uobičajeno vrijeme u Narviku

Željeznica i uobičajeno vrijeme u Narviku

Mala luka s brodicama

Mala luka s brodicama

 

Svega 18 tisuća duša ovdje obitava, što je po meni jako veliki broj s obzirom na životne uvjete. U trenutku dok ovo pišem (2. studenoga u 15:00) vani je mrak, policija je zatvorila pola grada zbog olujnog vjetra, kiša ne prestaje padati i užasno je hladno. I tako će mi biti sljedeća tri mjeseca.

Ali i uz sve navedeno i to što vikendom izgleda kao grad duhova, nekako mi se Narvik uvukao pod kožu.

Tri mjeseca bez dana

Prva stvar na koju su me upozoravali kad sam odlučila prihvatiti EVS u Narviku bila je polarna noć. Za taj sam fenomen čula samo iz knjiga ili dokumentaraca, a sada sam u mogućnosti to i doživjeti. Nadam se i preživjeti. Naime, Narvik u studenom obavija mrak koji prestaje tek krajem siječnja. Moram priznati da to smatram najvećim izazovom dok boravim ovdje, jer već sad imam problema s ustankom iz kreveta. Pitam se što će biti za nekih mjesec dana.

Mrak u Narviku već oko 14 sati

Mrak u Narviku već oko 14 sati

No na raspolaganju su nam pomagala poput vitamina D ili Omega 3 tableta pa se nadam da ću skupa s ostalim volonterima biti funkcionalna tijekom depresivnog i mračnog razdoblja.

Aurora borealis ostavlja bez daha

S obzirom da sam blizu polarnog kruga, mogu uživati u još jednom fenomenu –polarnoj svjetlosti ili aurori borealis. Kolege su se smijale mom opisu prve aurore koju sam vidjela, no doista sam imala osjećaj da po nebu plešu divovske zeleno-žuto-plave zmije.

Kao hipnotizirana sam sat vremena gledala u nebo i uživala u prelijevanju boja. Auroru borealis je moguće vidjeti u zimskom razdoblju svake večeri oko ponoći, samo mora biti vedro nebo. U prijevodu, trebaš imati dosta sreće da ugledaš polarnu svjetlost jer je veoma rijetko nebo bez mračnih i teških oblaka. Meni se posrećilo pa sam uživala u aurori već 5-6 puta.

Aurora borealis 6. listopada 2015. (Lucije, ja i David)

Aurora borealis 6. listopada 2015. (Lucije, ja i David)

Aurora borealis iznad Narvika

Aurora borealis iznad Narvika

 

Osim prirode, grad i nije baš atraktivan

Ako želite posjetiti Narvik turistički, nema se tu puno čega za vidjeti, ali ako ste strastveni planinari, onda ćete itekako uživati u ovom gradiću. Visokih planina idealnih za penjanje i planinarenje i više je nego dovoljno, a pogled s njihovih vrhova je neopisiv. Do sad sam se uspjela popeti na Fagernesfjellet (1.000m) i zamalo osvojiti vrh Tøttatoppen (1.230m). S češkim kolegom uputila sam se jedne nedjelje na Tøttatoppen, jednu od zahtjevnijih planina koja je većim dijelom pod snijegom i ledom. Nažalost, vrijeme nas nije poslužilo, a bili smo bez potrebne opreme, pa nismo stigli skroz do vrha. Tako je naše penjanje i spuštanje trajalo deset sati bez da smo opalili selfie na najvišoj točki planine. No definitivno ćemo to pokušati ponovno na proljeće.

Planinarenje na Tøttatoppen

Planinarenje na Tøttatoppen

Tøttatoppen (1.230m)

Tøttatoppen (1.230m)

 

Posebno mi je bilo zanimljivo objašnjenje zašto dvije planine nose imena Sleeping Queen i Churchill. Naime, kad bacite oko na ta dva vrha, možete vidjeti da doista liče na Winstona Churchilla i lice bivše engleske kraljice Viktorije dok spava.

Osim po prirodnim ljepotama, Narvik je poznat i po željeznoj rudi i željeznici koja ovaj grad spaja s najbitnijim lokacijama u Norveškoj i Švedskoj. Kad sam kod željeznice, moram spomenuti i neizostavne rallare, te Svartu Bjørn za koje zna svaka osoba u Narviku. Rallari su sagradili tu željeznicu na koju su ovdašnji stanovnici toliko ponosni, a Svarta je bila žena koja je kuhala i hranila sve te rallare.

Kip Svarte Bjørn

Kip Svarte Bjørn

Što se izgleda grada tiče, zanimljivo je što nemaju klasični centar na kakav smo navikli mi iz južnijih krajeva. Postoji glavna i najduža ulica E6 (ukupna dužina iznosi 3,140 km počinje u Rimu, a završava u švedskom Trelleborgu), a kružni tok zapravo predstavlja centar. Tu možete pronaći kip slobode iz 1956. ‘Liv opp av kaos’ (‘Život izvan kaosa’), ratni muzej, nekoliko kafića, šoping centar i Narviksentret, moju host organizaciju.

U nastavku ulice naići ćete na Scandic hotel, najmoderniju zgradu u gradu koja je trenutno zaštitni znak grada i na koju su ljudi jako ponosni. No kad se hotel tek izgradio, Narvičani su bili razočarani i ljuti te su tvrdili da im hotel uništava izgled grada. Smatrali su da nalikuje vodotornju.

Za ovako mali grad imaju previše crkvi, njih čak osam, većinom protestantskih, što umjesto križa na zvoniku imaju pijetla (simbol budnosti i pripravnosti) koji pokazuje strane svijeta. Meni su posebno interesantni  krovovi kuća na kojima raste trava. Raspitala sam se zašto to rade i ima li to kakve veze s izolacijom, no doznala sam da stavljaju zemlju i sade travu po krovovima isključivo zbog dekoracije.

Jedna od mnogobrojnih crkvi u Narviku s pijetlom na zvoniku

Jedna od mnogobrojnih crkvi u Narviku s pijetlom na zvoniku

Uobičajeni tip drvenih kuća u Narviku

Uobičajeni tip drvenih kuća u Narviku

 

Ipak, nisu samo krovovi neobični. Skoro sve kuće u Narviku izgledaju isto. Izrađene su od drveta i nema šanse da pogodiš je li osoba bogata ili siromašna samo na osnovu kuće. Moram priznati da sam se od srca nasmijala kad sam vidjela da skoro u svakom dvorištu ili na balkonu imaju stol i stolice, no nikad nitko ne sjedi vani. Možda im i to služi samo za dekoraciju.

Uz još nekoliko skulptura, većinom bez ikakvog značenja, to je to što možeš vidjeti u Narviku.

Plivanje u fjordu u listopadu

S obzirom da je Norveška ‘zemlja od tisuću fjordova’ i Narvik je okružen prekrasnim, dubokim morskim rukavcima, nisam mogla odoljeti –  pa sam se okupala u Ofotfjordu početkom listopada. Većina Narvičana nikada nije zaplivala u tom fjordu niti ljeti, a pogotovo to nitko ne radi zimi. Zato sam zaradila nadimak čudakinje jer ja sam plivala dok je zemlja bila smrznuta, a temperatura fjorda četiri stupnja. Iako je bilo užasno hladno, definitivno ću to ponoviti.

Plivanje u fjordu

Plivanje u fjordu

Cijene kao i priroda – ostave te bez teksta

Jedna od najbitnijih stvari kad se odlučuješ za putovanje svakako je trošak. E tu Narvik dosta kiksa. Naime, cijene u Norveškoj su paprene, a pogotovo na sjeveru gdje ništa ne uspijeva i sve se namirnice transportiraju s juga. Zato se voće i povrće u Narviku plaća zlatom, baš kako i ostale namirnice po trgovinama.

Jedino što možete kupiti za malo novca su rakovi, ribe i ostale morske životinje kojih Narvik ima na izvoz. Kavijar je primjerice jeftiniji od kruha, a ako želite jednom kupiti kilogram svinjetine ili janjetine, ostatak mjeseca ćete provesti jedući špagete od pet kruna.

S obzirom da nikad nisam bila u prilici probati, odlučila sam jednom spremiti meso kita i najvećeg jelena na zemlji – losa. Kita više nikada u životu neću probati jer mi je i sad muka kad se sjetim okusa i mirisa. Kako nisam ljubitelj iznutrica, a kit je imao okus kao jetra s mirisom ribe, jasno vam je zašto odustajem od spremanja tog jela. Los mi je, s druge strane, ostao u dobrom sjećanju. Odlučila sam napraviti gulaš, i nakon samo dva i pol sata spremanja mogli smo uživati u specijaliteti. Svakako se isplatilo utrošenog vremena.

Kitovo meso

Kitovo meso

 

Norvežani imaju jako čudne prehrambene navike pa tako jedu mesne okruglice sa džemom, a posebno popularni smeđi sir (gammel ost) trpaju u apsolutno sve – slastice ili slana jela. Kad se, primjerice, odluče roštiljati, ne izgleda to kao kod nas, nego se kupe najjeftinije kobasice ili hrenovke pa se častite cijeli dan. Čudan narod.

Hladni i distancirani ljudi kamena lica

Za kraj sam ostavila i par riječi o Norvežanima. Meni kao južnjakinji uzavrele krvi, jako je teško naviknuti se na stanovnike Narvika koji su dosta rezervirani, distancirani i hladni. Ono što mi najteže pada je nedostatak humora, nepoznavanje sarkazma i još gore što im s lica ne mogu iščitati nikakvu emociju ili reakciju.

Lažno su ljubazni i nikad ne znaš što se krije iza navježbanog osmijeha. No kad uzmem u obzir vremenske neprilike koje ih svakodnevno okružuju, jasno mi je zašto su hladni i depresivni. Ipak, jedno mi nikako ne ide u glavu – zašto baš sve moraju planirati. Ako se dogovaraš s nekim na kavu, moraš to bar tjedan dana planirati, ako imaš sastanak, prvo ga moraš isplanirati pa ćeš na tom istom sastanku kovati planove za nešto drugo i tako u nedogled. Spontanosti i improvizacije kod njih nema ni u tragovima.

Dva mjeseca u Narviku bila su mi dovoljna da se uvjerim kako se nećeš prehladiti ako cijelu večer provedeš na kiši bez kabanice, ako spavaš u prokislom šatoru, roštiljaš po snijegu niti će te ubiti propuh. Štoviše, Norvežani ni ne znaju što je propuh i kakve on posljedice ostavlja na Balkance. Znate kako mi otkazujemo sve aktivnosti u prirodi kada nije lijepo vrijeme, e toga ovdje nema. Kako Norvežani kažu: koža je vodonepropusna i ne trebate se bojati kiše.

Kampiranje na kiši

Kampiranje na kiši

Za sad se dobro držim, ali ispred mene je još sedam mjeseci. Kako me mještani tješe, uskoro će postati još gore. Temperatura u siječnju pada do -20, pa čak i do -30, kiša, snijeg ili oboje zajedno ne prestaju, a dnevne svjetlosti ni na vidiku. Zvuči zastrašujuće, ali i predstavlja veliki izazov. Pa sretno mi bilo.

 

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: