Mar 232014
 

Došli smo do kraja serijala Once open a time in America koji je napisao motorist Anton. U desetom nastavku on opisuje hranu u Americi: hamburgeri, pržena panceta, neka mexicana,  neke lazanje…

Hamburger

Hamburger

“Hrana mi je jako bitna. Volim jesti. I jedem. Gustam probati nešto novo. Mislim da je malo kuhinja koje nisam probao. Kao što sam napisao gore, u Americi imaš stvarno sve. Sve kuhinje svijeta. Pogotovo u velikim gradovima. Ali ono što valja košta jako, jako puno. Ne mogu si oni to priuštiti. Zato većina jede ovo poviše…”

I za kraj – komentar hrane u Americi

FacebookTwitterGoogle+Share
Jan 282014
 

Nakon što ste sinoć odgledali Route 66, koja  je završila u Kaliforniji, Los Angelesu, malo se prebacite na Pacific Highway. Obilazak zapadne obale Sjedinjenih Američkih Država motorom  se pomalo približava kraju, Anton piše pretposljednji nastavak.

Ovdje će biti prikazan San Pedro, Santa Barbara, Carmel, Monterey i Santa Cruz.

“Amerika. Zemlja priglupih i debelih? Hm. Nije to baš tako. Istina je da se, zbog nekog nerazumljivog zakidanja na općoj kulturi, ponekad dobije takav dojam ali… Ovo je ogromna zemlja…teško se to može ugurati u nekakav stereotip. Preveliki su za kalupljenje. U stvari, šta radim, ne mogu pisati o Americi. Pardon, SAD-u. U ovom putopisu mogu pisati o jugozapadnom dijelu zemlje. Dojmovi su zbrkani. Kao i zemlja. Dobro i loše. Od odličnog, priroda…prekrasna priroda. Ona koja oduzima dah. Sve imaju…planine i snijeg, pustinje i pijesak…oceani, rijeke, jezera. Čuda prirode. Grand Canyon, broj jedan. To vrijedi vidjeti za života. U neku ruku nije ni čudo što ih tako malo putuje van zemlje.

Ljudi. Jako srdačni…to se primijeti na prvu. Prilaze, pitaju odakle si, gdje ideš. Otvoreniji od nas…puno otvoreniji. Debeli? Čudno, rekao bih ne. Vjerovatno sam ovaj put pogodio krivi dio zemlje. Jedu li kako? Nikako. Nije to hrana. Da se razumijemo…nema te hrane koja se ne može dobiti ovdje al’ ono što valja košta k’o suho zlato. To si prosječan Amer ne može priuštiti. Jako poštuju policiju, ograničenja, dobri su u prometu. Ono što me najviše smeta je ta njihova beskrajna razmaženost. Imaju sve, a ono što nemaju dobit će brzom poštom za dvanaest sati. To ih uništava, vjerujte mi. I nas će brzo. Čovjek se lako nauči na bolje. Kad krene obrnuti smjer, ispliva ta razmaženost. Preraste u problem. U krizi su…to spominju stalno. I jesu, samo što je njihova kriza ono što smo mi imali u najboljim vremenima. Ako ih je bilo uopće. Puno beskućnika…onih pravih i onih koji to furaju kao životni stil. Da, da, do te mjere to tamo ide. Kao i svugdje u svijetu, mala mjesta su ta koja popravljaju sliku. Dobar osjećaj, bez trke, hladnija piva, više vremena za čovjeka…”

Putopis Pacific Highway 1, more than just a road

Put prema SF-u

Put prema SF-u

Nov 252013
 

‘Volim riječ polako. Ka i svaki Dalmatinac. Nekad, ne tako davno u mojoj mladosti, “polako” bi značilo mjesec. Ili pak godinu. Sada je “polako” desetak minuta, pola sata najviše. Ovdje, u Americi, “easy” se mjeri u sekundama. Nažalost.   Tako je danas i u turizmu. U par sati se preleti destinacija. Još koji minut za kupnju suvenira i stavljanje slika na fejs. Proklet bio. Ne turist, fejs. Nemam ništa protiv napretka, čak naprotiv, al’ u nekim stvarima ide naopako. Opako naopako. No, to je za neku drugu priču. Skrenuo sam. Mislim s teme. Jednostavno ne želim da mi dijete mladost provede pred ekranom. Neizbježno? Nema veze, idem u laganu borbu s vjetrenjačama. Svjesno, za razliku od onog španjolskog junaka.’

Uskoro se približava i završetak puta po Americi motorom Antona i njegovog prijatelja Ivana. Ovaj osmi nastavak se Anton stvarno raspisao, s uživanjem sam pratila sve rečenice – autor nam istinski zna približiti mjesto, vrijeme i doživljaj. Dok čitate vjerujem kako će vas puno toga asocirati na vlastitee doživljaje. Ne mislim da će netko od nas imati toliko hrabrosti pa obići na motoru zapadnu američku obalu, nego neka zapažanja o životu i ljudima će vas povezati s likovima iz neke serije, npr. “Sinova anarhije” ili recimo ćete se nasmijati opisu kako su ogromni američki trgovinski centri, a ne možete u njima naći najobičniji jogurt. Mene je npr. to u Kanadi iznenadilo – nisam mogla pronaći normalno 2 dl vrhnje, jogurt, puding, prašak za pecivo, vanilin šećer, masline – sve je to i ako ga ima, u ogromnim količinama i po meni neprivlačnim ambalažama.

Duga

Duga

Osim ovog nastavka, očekujte još dva, a sad se bacite na čitanje, razgledanje putopisa: ARIZONA – off road paradise

Oct 042013
 

“Doručak na ulici. Ono što je bitno nisu muzeji. Nisu ni građevine. Već ulica. Da, ulica. Zapravo, sve ono na ulicama. Ulicama kojima morate stalno i iznova šetati, a za to vam treba vremena. Kojeg opet nemate. Zaj…, a? Kako upoznati zemlju prolazeći je u trku? Nikako. Zato probajmo polako, koliko se može. Jednu po jednu. Uvijek imam istu želju dok gledam ulicu kako pulsira sjedeći u lokalnoj birtiji nepoznate zemlje. Znate koju? Biti nevidljiv. Mogao bih tada sjediti satima, upijajući život čudnovate sredine. Učiti različitost ne privlačeći pažnju. Ponavljati je svakim putovanjem. Pokušati položiti različitost, najveću svjetsku nauku. Kolokvij života.

Jutro je. Pravac Veliki Kanjon…”

U društvu je još slađe

U društvu je još slađe

Anton s prijateljem Ivanom nastavlja putovanje Amerikom i to na motorima. Znate kako su uspjeli sve snimiti i osjetiti: ‘on Balkan way’. Čitajte kako su sreli Indijanca i popričali s njim. Upijajući životnu filozofiju starca, Anton mu je posvetio i jednu našu pjesmu koju baš nije uspio naći u željenoj verziji na You tube-u. A snimljene fotografije – zastane čovjeku dah. Gledate ih iznova po nekoliko puta – je li ovo mogla stvoriti priroda? Kako reče Anton :” Grand Canyon je jači od mog zubara. Jedino mi on može držati usta duže otvorena. Ovo mjesto je stvarno nešto. Sama veličina, dubina kanjona, boje. Čudo prirode.”

Putopis – Grand Canyon – 7. dio

Jul 232013
 

‘Carstvo neona. Disneyland za odrasle. Samo dođi, dođi…mujs, mujs, mujs. Jedeš i piješ koliko možeš za 10 dolara, spavaš u najboljem hotelu za 40 dolara. Mujs, mujs, mujs. Samo uđi, zlato, uđi. Kad uđeš…nema vani. Osim znaka “EXIT” i dnevne svjetlosti, nema šta nema unutra. To je opis Las Vegasa…najkraće moguće.

Ne kockam pa me ne može ostaviti bez para al ‘me zato ostavlja ravnodušnim. Najiskrenije. Hrpa kiča usred pustinje Mojave. Dobro za doć’, vidit’ i otić’.”

Anton ne izgleda oduševljen najvećom kockarnicom na svijetu i nije jedini od koga sam čula takve riječi. Ali je jedan od rijetkih koji je tamo došao motorom s prijateljem Ivanom. Kako je prihvatio informatizaciju u Americi – nikako. Jednostavno je preskupo za javiti se doma u Internet kafeu. Zamislite : 5 dolara 20 minuta !!!! Nisu se dugo zadržali, krenuli su prema Arizoni i Hoover Damu. Došli do Grand Kanyona, ali s krive strane. Prošli kroz gomilu zabrana i uslikali fantastične prizore.

“..došli smo do malog mjesta Wiliams. Mislim da se tako zove. Meni najdraži dio putovanja nevezan uz vožnju. Smjestili se u motelu. Simpatičan gradić. Šetajući praznim ulicama čuli smo country u nekom lokalu. Saloon. Onako malo van ruke. Odmah se vidi da nije mjesto za turiste. Lokalni đir. Na tabli piše: Every Friday – Karaoke Bob. Petak je. Ispred 5-6 pick up vozila. Radnih, vidi se. Sa slamom i zemljom na podu prtljažnika. To je naše mjesto. Uđemo unutra, sve na trenutak stane. Možda mi se samo učinilo kad su nas odmjerili. Na jednom kraju par kauboja, na drugom nekoliko tetoviranih žena igra biljar. Šank pun ljudi. I Karaoke Bob. Crna košulja, crne hlače, crni šešir, velika kopča na remenu. Bijela kosa i brada. Sedamdeset mu je godina. Minimun. Al barata onim karaoke aparatima ko dj morales gramofonom…”

Las Vegas by Night 4

Las Vegas by Night 4

Svakako pročitajte i povirite video klipove s putovanja :

PUTOPIS  VIVA LAS VEGAS

 

 

 

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: