Turkmenistan – 1. dio

 

 

Autor: Voyager

Od svih ‘stanova’, uvijek mi se Turkmenistan činio drugačijim, valjda zato što je imao notu zemlje iza željezne zavjese. Doduše, više je tu plina i nafte nego željeza, ali svejedno, reklo bi se odmah iz Sjeverne Koreje  – po običajima predsjednika i zakonima koje je tako lako implementirao. Turkmenbaši nije živ već neko vrijeme, pa se i običaji mijenjaju kao i zakoni.

Do nedavno su mjeseci nosili imena koja je on smislio, do nedavno se njegova knjiga mudrosti morala znati napamet ako ste htjeli na fakultet ili u državnu službu, do nedavno se njegova zlatna statua okretala oko svoje osi prateći sunce na obzoru…sada toga više nema, ali i dalje se osjeti da je ovo zemlja poklonika  jednog vladara, koji s policijom i vojskom upravlja, kao i sa plinom i naftom, autokratski.

Kako sam svega 2 i pol sata leta udaljen od Ašgabata, glavnog grada Turkmenistana, odlučih poći tamo i vidjeti taj svijet svojim očima. Nije lako, jer naravno, potrebna je viza, potrebna je dozvola od kojekakvih ministarstava, kao i dosta love, jer turizam regulira država, pa tako i činjenicu da izvan glavnog grada možeš samo s vodičem i vozačem, pa praktički plaćaš sve duplo. Ako se želiš odvesti avionom na sjever države, vodič ide s tobom i plaćaš mu avion i hotel. Doduše cijene lokalnih letova su subvencionirane, pa iznose manje od 20 dolara, ali svejedno nije slobodno kretati se zemljom kao u većini drugih zemalja. Jedini način da se sve to izbjegne je tranzitna viza od 5 dana, koja znači da ulaziš u zemlju u Iranu i imaš 5 dana proći do Uzbekistana, na primjer. Kako ja letim iz Almate, a moja suputnica iz Istanbula, osuđeni smo na puni paket aranžman koji i ne košta tako malo, barem u odnosu na Uzbekistan.

Papirologiju nam rješava agencija u Almati, s jako puno iskustva u poslovanju s Turkmenistanom, tako da papire dobivamo bez problema, a vizu podižemo na aerodromu, što je nekad bilo skoro pa nemoguće. Odlučujemo se za tjedan dana putovanja, po ovoj velikoj zemlji, ali preko 70% terena je pustinja, pa brijemo da i nećemo previše propustiti ako ostanemo svega 7 dana.

Avio karta od Turkemenistan Airlinesa je staromodna, u papiru, nikakve nove tehnologije, baš kao u stara dobra vremena. Da ovo neće biti obično putovanje, potvrđuje se već na aerodromu u Almati. Stojim u redu za check in i gledam ženu ispred sebe, i učinilo mi se da drži hrvatsku putovnicu. Priđem ja njoj i kažem na materinjem jeziku:” Jel to CRO putovnica? ” Ona gleda začuđeno i kaže : “Je! ” Kolika je vjerojatnost na aerodromu u Almati sresti Hrvaticu koja poslom leti u Ašgabat!?!? Vrlo malena, no zato odmah krećem u blebetanje s ovom neobičnom i vrlo zanimljivom Korčulankom, koja je jedno vrijeme i živjela u Turkmenistanu. Pa sad ti reci da svijet nije malen?!

 Leave a Reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

(required)

(required)

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: