Kina – početak serijala

 

PEKING  – prvi nastavak

Autor: Antonija Putić

Svaki putnik namjernik ima u životu zacrtane neke lokacije, neke gradove, države koje želi posjetiti. Kineski zid oduvijek mi se činio tako nedostižnim i dalekim. A kada je nešto baš tako daleko, nekako tajno sanjaš da postoji mogućnost da ga ipak jednom vidiš… No, ono što oduvijek tvrdim je – treeeba sanjati i treba maštati! I uvijek se nađe neka opcija. Pa tako i za mene. Zid sam posjetila nekoliko puta, uvijek s jednakim oduševljenjem – a kažu da se najbolje pamti prvi i zadnji. To vrijedi i za mene. Teško bih se odlučila koji mi je odlazak na zid draži. Na prvom sam stekla prijateljicu za cijeli zivot, a na zadnjem sam se zaljubila preko ušiju. Ima li veće sreće?

Pogled s Kineskog zida

Pogled s Kineskog zida

Vidi li se Kineski zid  iz svemira?

Iz svemira se ne vidi Kineski zid, ali se vidi zagađenje koje se provlači cijelom Kinom, a posebice ovdje na sjeveru zemlje. U prosincu 2013. gusti smog potpuno je paralizirao jedan od najvećih kineskih gradova – Harbin, nadaleko poznat i po popularnom pivu Harbin. Uopće me strah i pomisliti otkud crpe vodu za to pivo. Nevjerojatne količine smoga u Harbinu, gradu od 10 milijuna ljudi, smanjile su vidljivost na svega 10 metara i potpuno obustavile gradski život. Zbog smoga su bile zatvorene škole i zračne luke, zaustavljen promet, a vlasti su građane upozorile da ne izlaze iz kuće ako to nije nužno. A kad vlasti daju izvještaj poput ovoga, znate da je vrag odnio šalu. Posebice u zemlji gdje prosječni Kinezi uopće nemaju nikakvo znanje o zagađenju.

NASA objavljuje

NASA je tada objavila satelitski snimak koji pokazuje kako se nad Kinom nalazi oblak smoga dug čak 1200 kilometara. Šokantan snimak, kojeg je usnimio satelit Terra, prikazuje oblak koji se prostire od Šangaja do Pekinga, a NASA izvještava kako je 7. prosinca 2013. u tim gradovima izmjerena onečišćenost zraka 20 puta veća od dopuštene. Sve je to cijena velikog ekonomskog napretka ove super moćne države koja taj napredak plaća zdravljem svojih ljudi i zemlje. Ali, s druge strane, velik dio Kineza upravo zahvaljujući takvoj politici danas zarađuje mnogo više i ima mnogo više od zdjelice riže kako se često govorilo za kinesku ekonomiju.

Kinezi ne putuju Kinom

Bolja ekonomija osigurava i bolje prihode. A to znači i da se navike Kineza mijenjaju. Prosječni Kinez – ne putuje. Barem nije do sada. Ima tu mnogo razloga zašto je tako. Prije svega, radno vrijeme, gužve u prometu i velika udaljenost do zanimljivih gradova, građevina. Pa kad uz sve muke od odlaska na put pridodate i mogućnost da na putu nećete ništa vidjeti zbog zagađenja – možda i ima logike u tome da Kinezi ne putuju previše Kinom. Ali zato najbogatiji sloj Kineza putuje svake godine sve više i više. Prema podatcima kineskog nacionalnog turističkog ureda, 2013. godine je putovalo čak oko 97 milijuna Kineza  u inozemstvo. To je za oko 14 milijuna više nego u 2012. U 2014. godini putovalo ih je 117. Prema predviđanjima – još će više Kineza putovati na sve strane svijeta u narednim godinama.

“Putujući novčanici”

Godinama su najželjeniji turisti svuda u svijetu bili Nijemci, a jedan od najvećih razloga je i taj što oni na odmoru rijetko pitaju za cijenu. No, i tu se stvari mijenjaju, te mnogobrojne turističke agencije nazivaju upravo Kineze ‘putujući novčanici’. Ali za razliku od Nijemaca koji su rado viđeni gosti svuda, Kinezi ne ostavljaju taj dojam. Poprilično glasni, bez poznavanja europskih manira ponašanja i s pljuvanjem po ulici teško da mogu ostaviti sliku željenog gosta, bez obzira na to koliko bili spremni potrošiti. U nizu čudnovatih dogodovština kineskih turista, svakako se izdvaja priča o nepromišljenom 15-godišnjaku koji je napisao na figuru u velebnom Luxoru “Ding Jinhao bio je ovdje”. To je izazvalo bijes građana Egipta, ali i Kine. Kineska vlada počela je uvoditi prve zakone o turistima, putovanjima izvan Kine i jedan od načina da ostave što bolju sliku u svijetu je i da Kinezi putuju u manjim skupinama. Hoće li to promijeniti percepciju Kineza kao loših gostiju, ostaje nam tek vidjeti. A isto tako ostaje za vidjeti kako će se Kina nositi s najezdom stranih turista koji sve više dolaze posjetiti ovu ogromnu zemlju.

Odnos Kineza prema novcu

Predah kod osvajanja Kineskog zida

Predah kod osvajanja Kineskog zida

S prijateljicama Wendy Wu i Tamarom prvi put sam posjetila glavni grad Kine – Peking. Wendy Wu je na  ovom putu potrošila cijelu svoju mjesečnu plaću! No, srećom – nekoliko dana prije puta imala je rođendan i molila je sve da joj radije daju novac nego poklone, pa je nekako skupila potreban novac. Naime, u Kini imaju običaj davati prelude skupe poklone za rođendane, nacionalne praznike… Nikako mi to nije jasno. Kad je jednom prijatelju bio rođendan – njegova kolegica s posla kupila mu je suludo skupe tenisice – koštale su 15 % njezine plaće. I on će njoj kupiti nešto tako skupo za njezin rođendan. A treba li reći da si oni uopće nisu bliski, nisu najbolji prijatelji, već samo kolege iz ureda.

Rade svi koji žele raditi

Kinezi i inače imaju neobičan odnos prema novcu. Naime, dugo godina oni su bili jako siromašni. Ipak, zadnjih 20-ak godina njihova ekonomija iz godine u godinu napreduje kao nigdje drugdje na svijetu. Naravno, cijena toga je potpuno uništenje ekologije i zdravlja, jer je gotovo nemoguće pronaći čiste dijelove zemlje u kojima nema zagađenja zraka, vode i tla. No, zato svi rade.  Ja ovdje nisam upoznala nikog tko nema posao. Ovdje svi rade ako žele raditi. A žele. Banke zaposlenima daju super povoljne kredite i po mom mišljenju svi žive malo iznad svojih mogućnosti. No, ekonomija je toliko dobra da nitko ni ne razmišlja o tome da će možda doći kriza ili da bi iduće godine netko mogao izgubiti posao. Napominjem, plaće nisu tako velike, ali svi rade, plaće su u dan točne i ako se radi više – svi imaju dodatke i stimulaciju na plaću. Uglavnom, ništa nije fiksno. čak ni za učitelje u privatnim školama čija plaća ovisi o broju učenika, njihovim rezultatima, nagradama, natjecanjima – sve se dodatno nagrađuje, a to je stvarno super.

Bogataši nasuprot siromašnima

Kina danas ima velik broj bogataša koji nerijetko završavaju na svjetskim listama najbogatijih. No, istovremeno, Kina prema podatcima njihovih agencija ima čak sto milijuna ljudi koji žive s oko 1,25 dolara na dan. No, američki analitičari govore da je ta brojka i mnogo veća od one koju navode Kinezi. A to je uistinu siromaštvo kakvo je prosječnom Hrvatu nezamislivo. Na mnogobrojnim putovanjima Kinom, imala sam prilike posjetiti krajeve gdje uistinu ljudi žive jako skromno i na zdjelici riže. To su gotovo uvijek mala ruralna mjesta, daleko od velikih gradova, industrije, gdje danas uglavnom žive starci koji su prepušteni sami sebi. No, i taj broj staraca i siromašnih je iz godine u godnju manji jer sve veći broj mladih ljudi odlazi u gradove tražeći bolju priliku za život. I politika Kine je takva da stanovništvo iz ruralnih područja seli u gradove. A ima  nešto u tome da kada nemaš ništa – naučiš se snaći. A upravo najveći  broj ljudi u Kini je snalažljiv.

 

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: