Hrvatska – Transsibirska željeznica – Kina: Od Rijeke do Moskve

 

Autori: Mladenka i Vladimir Tkalčić

03.05.1986.

U 5 sati zazvonio je sat. Nakon četiri sata spavanja ustajemo. Ruksaci su spremni. Uzeli smo samo ono najnužnije, ali su ruksaci toliko teški da ih jedva podižemo i stavljamo na ramena.

Autobusom u 6 sati krećemo za TRST. Tamo uzimamo ostatak stvari i vlakom u 13 sati krećemo za BRUCK, mali gradić u Austriji. Prenoćit ćemo u hotelu “Bahnhoff”, smještenom u blizini željezničke stanice.

Šetamo centrom grada. Gdjekoji prolaznik, a tek je 21 sat. Ulazimo u pravi austrijski Gasthaus. Zvuci narodne glazbe, ljudi u austrijskim narodnim nošnjama, crvenih lica, ispijaju pivo i uživaju u dobroj hrani. Jedemo hrenovke s kečapom, pijemo pivo i nakon toga već prilično umorni vraćamo se u hotel i bacamo u onu divnu bjelinu.

04.05.1986.

Budimo se u 10 sati. Točno u podne krećemo vlakom za GRAZ. U Grazu smo samo sat vremena – nedovoljno da vidimo sve ono što bismo htjeli, ali dovoljno da osjetimo atmosferu Graza. Miran, čist grad, jednostavan, funkcionalan.

Iz Graza krećemo za MAĐARSKU. Na granici mijenjamo vlakove. Iz austrijskog II. razreda u mađarski II. razred: velika promjena. Po podu čikovi, prljavština, neoprani prozori, ustajali zrak. Željeznička stanica je isto tako prljava, nigdje ništa, osim nekoliko razbacanih lutki u izlogu kioska. Kombinacije zelene i narančaste boje i neke vaze bez cvijeća, ljudi poprilično loše obučeni i vidno neraspoloženi.

U SZHOMBATELYu prelazimo u vlak za Budimpeštu. II. razred. Kupe s osam sjedala. Jedna djevojka do prozora, naivnog izgleda, plete džemper narančaste boje. Bez smiješka i progovorene ijedne riječi do Budimpešte. Nasuprot njoj sjedi gospođa srednjih godina koja nas je dobro promotrila kada smo ušli u kupe s ogromnim ruksacima.

Još su se dva, tri mlađa muškarca izmjenjivala u kupeu. Jedan se vratio pri kraju puta, crven u licu i poremećene ravnoteže. Nije teško zaključiti gdje se nalazio čitavo vrijeme puta.

U 21 i 30 stižemo u Budimpeštu. Na izlazu iz željezničke stanice Vlado je susreo mladića lijepoga lica, ženstvenih pokreta. Išao je ispred nas, lagano njišući stražnjicom, dok je desnom rukom zabacivao kosu unazad. U lijevoj je nosio torbu. Odveo nas je do autobusne stanice i platio nam karte.

Tu večer nismo mogli pronaći mjesto u hotelu. U Budimpešti se održavao međunarodni kongres (nismo saznali koji) i sve je bilo prepuno ljudi. Soba ili nije bilo ili su im udvostručili cijenu (prosjek: 50 $ za noć). S ruksacima na leđima kružili smo gotovo 1 i pol sat ulicama Budimpešte (vjerojatno sam zbog toga dobila upalu mišića nogu, te sam drugi dan jedva hodala). No, prema  poslovici: spas u zadnji čas, ugledali smo u portunu jedne stare zgrade natpis:

IZNAJMLJUJU SE PRIVATNE SOBE.

Domaćin, jedan od najsmješnijih ljudi koje smo do sada vidjeli, otvorio je Vladi vrata obučen u kratke hlačice širokih nogavica kroz koje su provirivali dijelovi njegove muškosti. Kasnije, kada smo oboje došli u stan imao je na sebi duge hlače. Šteta! MORŽ, kako ga je Vlado nazvao (jer zaista sliči moržu) i ŽORŽ, kako sam ga kasnije zabunom nazvala, je čovjek od kojih 60 – tak godina, visok metar i pedeset, punašan, s malim brčićima iznad usana, priglupog izgleda i smiješka. Govori samo mađarski, ali smo se ipak dobro sporazumjeli. Spavanje smo platili samo 400 Ft. M(Ž)orž živi sa svojom suprugom. Visoka kao i on, popunjena, s kosom svezanom u pundžu, stajala je na ulazu u kuhinju.

Zidovi sobe u kojoj smo spavali su pretrpani obiteljskim fotografijama. Na stolu jorgovani i nekoliko čaša. Posteljina je čudno mirisala i sve je bilo nekako čudno i neobično. Dvije lampice iznad kreveta, jedna s bijelim, druga sa zelenim svjetlom. U susjednoj sobi spavao je Kanađanin Alexander.

A tek kupaonica. Na svakoj pločici je zalijepljena sličica gole žene. Jadan Morž. Možda mu je to bilo jedino zadovoljstvo u životu. Lijepiti sličice.

Pratio nas je u stopu i gledao nas onim svojim malim, glupim očicama, obučen u prugastu mornarsku majicu, ruku prekriženih iza leđa ili spuštenih ravno uz tijelo. Odveo nas je “tramvajem” do prizemlja zgrade u kojoj je stanovao i objasnio nam koje dugme u liftu trebamo pritisnuti da bismo došli do njegova stana.

Ujutro smo ga napustili.

05.05.1986.

Gotovo čitav dan proveli smo u budimpeštanskom ZOO vrtu. Bili smo razočarani njegovim izgledom. Životinje se, izgleda, ne čiste redovito. Većina njih smještena je iza tako gustih rešetaka da se jedva raspoznaju. Vlado je smislio priču o majmunu iz ZOO-a.

Ostatak dana proveli smo u susjednom Luna-parku. Mnoštvo “atrakcija”. Isprobali smo samo tri: sporovrteći kolut, kuću strave i “future vision”. Jeli smo COLD-DOG.

luna park - Budimpešta

Luna park - Budimpešta

Nakon nadasve zanimljivog dana, u 20 sati i 15 minuta TISSA-EXPRESSOM krećemo za MOSKVU!

I razred s dva kreveta u kupeu, vrlo uredno. Zadovoljni smo.

Oko ponoći približili smo se granici SSSR-a. Najprije su nas u dva navrata posjetli mađarski carinici. Sve je bilo u redu. Ali nakon toga nastala je strka u vlaku. Uplašena domaćica vlaka nagovijestila nam je dolazak ruskog policajca. Stigao je ON. Strog i ispitivački izraz lica ne pristaje njegovim godinama (dvadesetak). No, vjerojatno su ga tako učili u školi. Dugo nas je promatrao, uspoređivao fotografije na putovnicama s našim licima uživo. Činilo se da nije potpuno zadovoljan. Posebno mu je Vladina putovnica bila sumnjiva. Sigurno se pitao zašto baš sada putujemo kada je prošlo samo desetak dana od černobiljske nesreće.

Zatvorio je putovnice i jednom neobičnom spravom, nalik baterijskoj lampi, pregledavao je kupe. Ponovno je otvorio putovnice. Neizvjesnost. Ne bismo željeli da se baš ovdje naš put za Kinu prekine. Ipak, dobili smo pečate. Uzdah olakšanja.

Oko sat vremena čekali smo ruskog carinika. Pojavio se vrlo simpatičan, mlad čovjek. Kako mu je fotografija hobi, ubrzo je našao zajednički jezik s Vladom. Pregled je prošao u izuzetno ugodnoj atmosferi. Nakon toga smo zaspali.

06.05.1986.

Cijeli dan provodimo u vlaku. Vlak prolazi kroz Ukrajinu. Nizinsko područje isprekidano ponekim brežuljkom. U sjevernom i središnjem dijelu je glavna žitnica SSSR-a, a na jugu su razvijeni industrijski centri. Crnomorsko primorje s poluotokom Krimom je turističko područje. Glavni grad je Kiev. Ukrajinci su slavenski narod i čine 17% ukupnog stanovništva SSSR-a (podaci o Ukrajini uzeti iz: Atlas svijeta, GZH, Zagreb, 1980).

Ono što smo uspjeli vidjeti iz vlaka su malene kuće sličnih oblika: dva prozora i vrata. Malo obrađenih površina i puno neiskorištenih pašnjaka – gdje koja krava, nešto koza i ovaca.

Vrlo su zanimljive žene-skretničarke. Sve su one srednjih godina, s maramom na glavi i žutom palicom u ruci.

Posvuda natpisi: SLAVA RADU, KPSS, MIRJU – MIR i sl.

Željezničke stanice su poprilično prljave i sive.

U 21 sat dolazimo u Kiev. Ne možemo puno vidjeti jer nam pogled zaklanjaju ograde tvornica i gusto posađeno drveće. Prolazimo pokraj ogromnog parka. Tu i tamo pojavi se mladi par u ljubavnom zagrljaju. Poneki šetači s psima.

Na stanici ljudi ispraćaju svoje. Jedna žena plače. Ne znamo zašto. Ljudi su u žurbi, nenasmijani, zabrinutih lica.

Napuštamo Kiev. Prelazimo Dnjepar. Ta velika rijeka…sivo-smeđe boje, prljava. Jedna patka plovi sredinom rijeke, izgubljena u tom sivilu. Kiev ostaje za nama. Ujutro bismo trebali biti u Moskvi.

 

  One Response to “Hrvatska – Transsibirska željeznica – Kina: Od Rijeke do Moskve”

  1. Ovaj putopis mi se cini “zagrijavanje” pred velika dogadjanja. Jedva cekam nastavke.

 Leave a Reply

(required)

(required)

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Powered by sweetCaptcha


Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: