Hrvatska – Transsibirska željeznica – Kina 7. nastavak

 

Dalian, Yantai, Qingdao i planina Laoshan

Autori: M. i V. Tkalčić

26.05.1986.

 

U Dalian smo stigli oko 9 sati. Tvornički grad. Zagušljiv, ružan, prljav. Odmah smo kupili karte za brod (večeras krećemo za Yantai) uz pomoć vrlo simpatične Kineskinje koju smo upoznali u vlaku. Općenito su mladi Kinezi koji govore bar malo engleski jezik vrlo susretljivi i dragi.

Dalian, smješten na sjeveroistočnoj obali Kine, je velik industrijski grad s velikom lukom i nekolicinom lijepih plaža izvan grada. Jugozapadno od Daliana nalazi se Lushun (prije se zvao Port Arthur), baza Sjeverne kineske flote, zatvoren za strance.

 Fotografiranje u luci ispred pravih brodova  u "pravoj " mornarskoj robi

Fotografiranje u luci ispred pravih brodova u “pravoj ” mornarskoj robi

Sigurno sušenje robe u središtu grada Daliana

Sigurno sušenje robe u središtu grada Daliana

Šetamo ulicama grada. Vruće je i zagušljivo. Roba se suši između drvoreda nasred ulice (na iste scene smo naišli i u Šangaju, Suzhou…).

Ulazimo u robnu kuću, odnosno nešto nalik supermarketu. Prodaju se razni prehrambeni proizvodi koji niti izgledaju, niti mirišu dobro. Dolazimo do središnjeg trga. Sve je puno zelenila i lijepih kuća, koje su nekad sagradili Nijemci. Ručamo u restoranu hotela “Dalian”. Hrana je izvrsna. Sami morski specijaliteti. Vlado je pojeo sirovog morskog ježa. Kaže da je izvrstan.

 

Rakovi s tržnice

Rakovi s tržnice

Njemački (Austrougarski) tramvaji s početka prošlog stoljeća.

Njemački (austrougarski) tramvaji s početka prošlog stoljeća.

Tržnica, naše omiljeno mjesto, je velika i izuzetno čista. Puno vrsta riba i školjaka. Jedemo marelice. Odlazimo autobusom do obale.

Nalazimo se u parku prepunom malih, kičastih hramova (nalik onima u Zabranjenom gradu). Spuštamo se do obale i kupujemo karte za drvenu barku kojom ćemo se provozati po moru. Pristup do barke je vrlo neobičan).

 

 

Nedovršena ukrcajna rampa u parku (obali mora)

Nedovršena ukrcajna rampa u parku (obali mora)

Sjeli smo na pramac. More nas šprica, hladno je. Iskrcavamo se na prvoj plaži. Ostali nas začuđeno gledaju. Njima je ipak ljepša vožnja barkom. Šljunčana plaža na koju smo se iskrcali je vrlo lijepa, smještena podno klisura. Upoznajemo mladi kineski par. Govore samo francuski. Šteta.

Penjemo se stazicom do vrha stijene. Šetamo uokolo. Predivan pogled na plaže i more. Priroda je divna, ali sve ono što je sagrađeno je poružnjuje. Dok od betona, kičasti hramovi na svakom koraku. Kinezi vole žive boje i šarene ukrase. A, vidjeli smo i čuli kasnije, i zvučnike koji ispuštaju škripave zvukove.

Udičari na stijenama

Udičari na stijenama

 Puste čiste plaže

Puste čiste plaže

U 19 sati se nalazimo u čekaonici. Gužva. Ljudi sjede po prljavom i ispljuvanom podu. Posvuda lokvice dječje pišake. U Dalianu smo primijetili, mada je to prisutno i u svim ostalim gradovima, vrlo ružnu naviku Kineza: hrektanje i pljuvanje posvuda naokolo. Svakih par sekundi doleti nova pljuvačka na pod. Kasnije smo vidjeli da na javnim mjestima postavljaju posebne posude za pljuvanje iznad kojih piše, na kineskom i engleskom: Ne pljuvaj naokolo! Ali nismo primijetili da ih Kinezi koriste.

Dok promatramo tu gomilu ljudi, osebujnog (mogli bismo reći nekulturnog) ponašanja, pitamo se kakvo je, u stvari, stanovništvo Kine? Susreli smo zaista divne ljude, ali nam se čini da su oni u manjini. Većina stanovništva je još uvijek na vrlo primitivnoj razini.

 U 21 sat ukrcavamo se na brod za Yantai. Većina putnika uzima najjeftiniju kartu (2 juana) koja im omogućava ležanje na podu i ništa više. Mi smo kartu platili 50 juana (za strance su karte i inače skuplje). Brod je njemački. Još uvijek u vrlo dobrom stanju, samo koliko dugo?

 

27.05.1986.

 

U 3 i 30 nas bude. Stigli smo u Yantai. Iz broda izlazimo tek oko 5 sati. Ispred broda je parkirana crna limuzina. Japanska. Vozač nas želi povesti do hotela. Razumjeli smo da traži 60 juana za tu vožnju i naravno odustali. Za 10 minuta ponovno su stali pokraj nas, izvadili vizit-kartu na kojoj je pisalo ime hotela i dovezli nas besplatno u hotel. Možda im je javljeno iz Daliana da stižu turisti, a možda oni to svakodnevno rade – čekaju ispred broda. Usluga u hotelu je fantastična. Svi skaču oko nas. Možda su nas zamijenili s nekim.

Vlado je za ručak pojeo morskog krastavca. Odličan, po njegovim riječima.

Šetamo Yantai-om. Okolica je vrlo lijepa. Nekoliko plažica i čisto more. Na jednoj plaži žene sakupljaju i čiste morske alge.

 Ribolovac s mrežom

Ribolovac s mrežom

"Algari" izvlače alge iz uzgajališta

“Algari” izvlače alge iz uzgajališta

Zanimljiva konstrukcija motora na barci

Zanimljiva konstrukcija motora na barci

Uzgajivači školjaka

Uzgajivači školjaka

Prijevoz kamena

Prijevoz kamena

Mladenka i barka u pijesku (da se ne rasuši)

Mladenka i barka u pijesku (da se ne rasuši)

Šetamo stazom uz more i najednom se nađemo okruženi tenkovima, topovima i ostalim artiljerijskim oružjem. Vidimo jednog u uniformi kako maše i tjera nas van. Izgleda da smo upali u vojarnu. Ali nigdje nije bilo bilo kakve oznake! Nastavljamo cestom do grada.

Ulice grada Yantaia

Ulice grada Yantaia

Stanovi

Stanovi

Grad je toliko ružan. Neopisivo. Jedino što je u gradu bilo zanimljivo su pčelinjaci i pčele po ulicama grada i na željezničkoj stanici. To su vjerojatno gradske pčele.

 

Pčelinjaci (košnice) u središtu grada

Pčelinjaci (košnice) u središtu grada

.

Sutra idemo u Qingdao. S nama u sobi je i mali, smeđi miš.

 

28.05.1986.

 Do željezničke stanice su nas odvezli službenim autom, kako bismo kupili karte za vlak. Tamo nas je čekao službenik s kartama za vlak. Savršena organizacija.

 Vlak je krenuo u 11 i 25. Sjedimo u vagonu bez kupea. Čitamo knjige o Kini i promatramo putnike u vlaku. Pijemo bijelu kavu. Vagone vuče parna lokomotiva. Vrlo romantično, ali sporo putovanje. Službenica vlaka dijeli knjige zainteresiranim putnicima.

U Qingdao smo stigli oko 18 sati. Na željezničkoj stanici čekala je Kineskinja, prof. Diao Chuanfang, koju je Vlado upoznao u našem hotelu u Pekingu. Zanimljiva žena. Doktorica znanosti, predstojnica Oceanografskog instituta (Shandong College of Oceanology). Vrlo inteligentna, kulturna i draga žena. Ne govori  dobro engleski, te je sa sobom povela svog studenta. Simpatičan dečko. Odlazimo u njenu kuću na večeru. To je upravo ono što smo željeli. Tamo nas je čekala njezina kćerka (25 godina), sin (22 godine) s djevojkom i njezina starija sestra.

 Poslije večere

Poslije večere

 Razgovori u stanu prof. Diao Chuanfang

Razgovori u stanu prof. Diao Chuanfang

 Živi u kući s vrtom, izgleda građenoj za vrijeme boravka Nijemaca u ovom gradu. Namještaj je vrlo oskudan, ali je stan udoban i pun biljaka.

 Večeramo pravu kinesku hranu. Svi su nas oduševljeno prihvatili i svi bi htjeli razgovarati s nama. Kasnije su navratili njezini prijatelji, mladi bračni par. On radi na računalima u istom institutu. Bila je to nezaboravna večer. Sutra idemo zajedno na izlet na Laoshan, brdo na kojem se nalaze izvori mineralne vode.

Tu večer spavamo u hotelu “Huanghai” (Žuto more). Soba slična onima u ostalim hotelima, samo ovaj put na 19. katu. Bolje je ne pogledati kroz prozor.

Qingdao je industrijski grad s jako puno smoga. Dočekalo nas je oblačno vrijeme i sive kuće.

 O Quingdao – članak iz Novog lista, listopad 1999.

 –          5 milijuna stanovnika

–          prijateljski odnosi s Rijekom

–          mlad grad – godine 1891. bio je malo pristanište transfera robe i obitavalište ribara u koje dinastija Qing šalje svoje činovnike; šest godina kasnije Nijemci dolaze u provinciju Shandung i Qingdao polako izgrađuju, tako da danas grad posjeduje evropski image; nakon njemačkog poraza u I. svjetskom ratu grad prelazi u ruke kuomintanške vlade; Japanci su gradom vladali do 1945., a u razdoblju do 1949. godine Quindao ima status posebnog grada; u Novoj Kini grad se razvija, a najveći procvat doživljava u posljednjih 20, odnosno sedam godina kada se grad povećava za još jedan grad

–          u užoj gradskoj jezgri živi oko 2 milijuna stanovnika

–          industrijska baza, dubinska luka, tvornice, proizvodnja piva, turistička djelatnost

28.05.1986.

Izlazimo iz hotela. Oko nas magla, odnosno smog, kišica rominja. Jedva dišemo. Idemo na izlet s profesoričinom kćerkom i sinom.

Tao

 Smog koji se širi oko grada Yantaia

Smog koji se širi oko grada Yantaia

Mladenka, kćerka i sin profesorice Diao Chuanfang

Mladenka, kćerka i sin profesorice Diao Chuanfang

Autobus kojim se vozimo je grozan. Bez amortizera. Svaki kamen – skok. Protresao nas je potpuno. Čim smo malo odmakli od grada priroda i zrak postali su ljepši. Pojavilo se sunce i bistrina. Vozimo se uz samo more. Vidimo nekoliko lijepih plaža.

Prije no što smo se popeli na Laoshan, posjetili smo nekoliko taoističkih hramova.

U Taoističkom hramu

U Taoističkom hramu

Svećenici su bili u njima. Održavali su taoističke obrede. Prisustvovali smo jednom. Zapalili smo mirisne štapiće i tri puta se poklonili Bogovima. Naravno, cijelo vrijeme smo klečali. Svaki naklon je bio popraćen zvukom zvona. Neobično iskustvo.

 Na podnožju brda Laoshan nalazi se gostiona u kojoj je Vlado pojeo želatinozno “proljetno” jelo i ribe iz staklenke.

  Skoro suho korito rijeke

Skoro suho korito rijeke

Penjemo se na Laoshan. Priroda je prekrasna. Oko nas veliko, zaobljeno kamenje smeđe boje i jako puno ptica. Ljudi prolaze. Vlado fotografira lijepu kinesku djevojčicu i njezina oca.

Skoro dvometarski Kinez i jedini pas kojega smo sreli u Kini (pas je "odlična" hrana)

Skoro dvometarski Kinez i jedini pas kojega smo sreli u Kini (pas je “odlična” hrana)

 Mlada kineskinja

Mlada kineskinja

 Izvor vode nismo našli jer smo kasnije saznali da se nalazi na drugom mjestu.

 Na povratku obilazimo ribare na plaži. Nekoliko kamenih kućica koje im služe kao skladišta za pribor, ribe i slično.

Domaćinstvo u podnožju

Domaćinstvo u podnožju

Sušenje ribica na kamenu

Sušenje ribica na kamenu

Nastamba

Nastamba

Ribar

Ribar

Ribar s lulom

Ribar s lulom

Posljednja večera

Posljednja večera

Večeramo kod naših dragih prijatelja. Kupili smo više vrsta školjaka i ribe nalik našim srdelama. Svirali smo gitaru.

Pričali o Jugoslaviji, odnosno Nan Sla Vu. Zanimao ih je život kod nas. Mladi su gledali film “Valter brani Sarajevo” te su mislili da je Sarajevo glavni grad Juge. Iz filma su zapamtili pjesmu “O bella, ciao”. Razgovarali smo do 22 sata, a zatim otišli spavati. Sutra putujemo za Shanghai.

 Leave a Reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

(required)

(required)

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: