Indija – Božić u avionu – 11. nastavak

 

Božić u avionu

Autor: Voyager

Indija za početnike
Badnjak je. Skuplja se lokalna ekipica i idemo van, u želji da baš i Božić ne dočekam sam u dalekoj zemlji, prihvaćam. Prije toga zujim okolo po gradu tražeći zastavu Indije kao jedan od suvenira za doma, ali nikako, ne možeš nigdje kupiti, svi govore o nekim rijetkim državnim dućanima gdje je moguće obaviti šoping ali ne pronalazim nigdje. Poslije toga idem na masažu u neki prekul salon, onkraj jezera usred grada. Taksist koji sam ulovio ispred hotela (prvi i zadnji put) me jednostavno ostavio u kvartu, a ja pola sata kasnim na termin i kad već ne ide nikako, dolazi lik po mene iz salona jer ja ne znam naći put. Stvarno sramota, nisam se gubio u Moskvi, Pekingu, Saigonu, Teheranu, Taškentu ili Londonu, ali u Mumbaiju sam ko ćorava kokoš, ne ide pa ne ide.
Sari
Masaža super, vrlo relaksirajuća i vrlo povoljna, servis na visini, uopće servis u Indiji je najčešće na razini koja je turističkim radnicima Mediterana naprosto nedostižna. Bit će da je to stvar kulture, i bit će red importirati ekipu iz Indije da nam pokaže kako se uslužuje gost, kako ništa nije teško, kako je i ljubaznost može biti naporna i imati svoje granice. Sve ima svoju cijenu, ali osmijeh prema kupcu tj. klijentu…jednostavno nema, to je bio i ostao glavni razlog zašto ponekad biramo ovaj a ne onaj dućan.
Plaža u Mumbaiju
Predvečer završavam na plaži koja je ustvari prava špica, hrpa ljudi koji sjede na pijesku, klinci koji se obožavaju slikati, štandovi koji prodaju lokalne delicije, nešto ljudi gazi po vodi, uglavnom do koljena, neka glazba trešti iz birtije, komaraca ko Indijaca, zalazak sunca…sve je upravo onako kako treba biti. Ekipa dolazi po mene, idemo nešto pojesti, pa popiti tj. ja pijem, oni nitko, objašnjavaju mi princip kasta, tko je iz koje i što to znači za njihov odgoj, životne mogućnosti, daljnje korake, pa čak i do kada moraju biti doma. Sve je to nekako neobično, ali u ovoj košnici ljudi poput Indije, sve ima neku logiku i smisao, nije baš da ti to padne odmah na pamet, ali ovako iz daljine kada se emocije preslaguju…definitivno ima.
Djeca na plaži u Mumbaiju
Vozimo se po gradu, pokazuju mi zadnje prizore Mumbaia, monstruma velegrada, odakle je noću super pogled, gdje žive bogati, gdje ne žive bogati, tražimo neki sladoled usred noći…dolazi i Božić…svi mi čestitaju…i tako do 5 ujutro zujimo, ostavljaju me u hotelu, moji novi i vjerojatno uskoro bivši indijski prijatelji, trpam stvari u ruksak, zovem taksi po posljednji put na ovom putovanju, brzo dolazimo do aerodroma, no procedura je kao i uvijek do sada jednostavno preduga, posebno za lokalni let. Božićno jutro u avionu Kingfishera, vožnja do Delhija ne preduga…kupim prtljagu u hladom Delhiju, mijenjam terminale, dolazim na velebni međunarodni terminal, isti onaj koji oduševljava i zavarava prilikom dolaska, no sad me ne može više prevariti…ljubazni radnici aerodroma ti svi čestitaju Božić, ručak u avionu Air Astane prema Almaty u kojem ti pak nitko ne čestita Božić…jer eto, ne slave i ne razmišljaju o tome….
Odoše oni u more…
Za kraj ovog putovanja, zaključak je da nema zaključka…ovih 10-tak postova je sve samo dio malenog utiska koje ova zemlja može ostaviti na čovjeka, skoro ništa nije išlo po planu i to je upravo možda i najveća vrijednost koju sam naučio na ovom putovanju. U Almaty ispod nule, snijeg, dobrodošao nazad!

 

 Leave a Reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

(required)

(required)

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: