kontesa

Jul 112014
 

Kad se nalazite u velegradu kao što je Mumbai,  prva jutarnja misao može biti: ” Kuda pobjeći iz grada, a da se ne voziš satima kroz gužvu i buku?! Gledam po lonliju i kaže on meni da ima neki otočić blizu grada. Zove se Otok slonova, iako ih baš tamo i nema i da lokalci vole tamo pobjeći u oazu bez automobila.”

Majmun na otoku slonova

Majmun na Otoku slonova

Voyager, u svom 39.  putopisu na ovim stranicama, nas vodi  Indijom  opisujući vlastita iskustva i doživljaje. Ovaj put se dotaknuo: indijske ratne mornarice, vožnje brodićem do obližnjeg otoka, običajima ljudi, ponašanjem ljudi (mama i kćer s kukuruzom). ” Fora je da ne smiješ pušiti na brodu iako je otvorenog tipa, ali baciti bilo šta bilo kuda…samo daj…” Kako ići do hramova: kao maharadža, voziti se vlakićem ili pješice? Usput srećete agresivne prodavače suvenira, gladne majmune koji vise s grana ili šetaju slobodno okolo. Otkrijte sami još više detalja čitajući novi putopis:

Indija – 9. nastavak – Oaza velegrada

Jun 302014
 

Wi-Fi tragači – sigurno ste na svojim putovanjima, ma gdje bili,  pokušavali uhvatiti Wi-Fi signal. Vjerujemo kako su to bila zanimljiva iskustva.

joses wi fi dogs

SPONSORED POST

Ne znam jesam li se više ‘veselila’ u Pragu u hotelu kad sam besplatan signal imala samo u lobby-ju ili u baru dok nam je soba bila na 10. katu; u prekrasnom hotelu Park Inn u Bratislavi kad sam zaključila da ga u sobi uopće nema, ili možda u Budimpešti, u samom centru, a Wi-Fi signal , iako besplatan,  se svako malo gubi. Moja potomkica i ja smo napravile mali “shortcut”, pa smo se obje zakačile na moj uhvaćeni signal , dijeleći ga i prebacivale slike.  A tek Pariz! Šetate gradom i sretni ulovite Wi-Fi blizu NotreDame-a, ali veselje kratko traje – potreban password…Najluđe iskustvo mi je bilo na selu u Bosni kod rođaka. Najbolji signal se hvatao ispod jedne lipe, u blizini bašte :)

Otkrijte najluđu start-up tvrtku ovog ljeta: Joséovi Wi-Fi tragači. Kao što kaže osnivač ovog super start-upa, čovjekovi najbolji prijatelj može se istrenirati tako da identificira Wi-Fi signal i odvede korisnika ravno do Interneta, dok je korisnik na odmoru. Uz pomoć svoje desne ruke Santiaga, njegove žene Rose i čopora nepredvidivih pasa, José bi vrlo lako mogao revolucionarizirati turizam. Ili možda ne.

Nadahnut apsurdnim stvarima koje ljudi u inozemstvu rade da bi se domogli Wi-Fija, ljetna kampanja Hrvatskog Telekoma je urnebesni podsjetnik da postoje bolji načini kako provesti svoje praznike.

Sigurno će vas nasmijati ovaj video, svakako ga pogledajte!!! Pišite nam o svojim doživljajima vezanim za potragu Wi-Fi.

Jun 202014
 

Dugogodišnji čitatelji znaju kako Putopisi.net nisu samo putopisi, nego i recepti s raznih strana. Obično su recepti objavljivani nakon  putopisa s nekog odredišta. Ali za Makedoniju je učinjena iznimka – prvo je objavljen recept Makedonske paprike, koji je najčitaniji od svih recepata, pa tek sad, nakon duže vremena stiže putopis Makedonija. Autorica novog teksta nam je već poznata. Objavila je kod nas vjerojatno najhumaniji putopis – Tanzaniju. Klaudija je tamo volontirala u humanitarnoj misiji radeći s djecom iz sirotišta čiji su roditelji umrli od malarije (u stvari side).

Iznenadila me i obradovala Makedonijom. Odavno priželjkujem taj putopis, ali evo sad ga imamo. Klaudija je iskoristila povoljnu avio kartu iz Zagreba do Skoplja , pokrenula  veze s docimericom  s fakulteta i osigurala smještaj u prvoj zoni glavnog grada. Društvo joj je činila prijateljica iz djetinjstva Mirjana. Osim Skoplja, obišle su i Ohrid i kupile prave ohridske bisere. Za one koji nisu znali  – samo dvije obitelji,  Talev i Filev,  imaju certifikate za originalne ohridske bisere. Vidjele su Biljanin izvor u Ohridu; sjećate se pjesme “Biljana, platno beleše”?

Što je još važno napomenuti – izvrsna hrana: “Specijaliteti su: tavče na gravče, burek (pita punjena sa šunkom, sirom, špinatom ili mesom) i ukusna pastrva iz Ohridskog jezera. Gdje god smo jele (a stalno su nas častili, unatoč nižem standardu od našeg) hrana je bila ukusna. Gurmani dođu na svoje kad se svim osjetilima okusi njihovu rajčicu, patlidžan (nisam ni znala da postoji više vrsta), papriku, spremljene na razne načine i s raznim začinima i umacima, o sirevima i vinima da i ne govorim. Za moje nepce raj. Otprilike kao u Proustovu romanu, ti okusi vratili su me u djetinstvo kad bi na našu pijacu na Brdima u Splitu stizali kamioni voća i povrća iz Makedonije. Mislim da bi zadovoljili sve kriterije eko-proizvoda…

…M.B i ja nismo ni slutile kakva nas lijepa i bajkovita zbivanja očekuju!…”

Antički amfiteatar u Ohridu

Antički amfiteatar u Ohridu

Mnogo korisnih informacija i doživljaja s putovanja, te odličnih fotografija svakako pročitajte – > PUTOPIS Tri noći,  četiri dana Makedonije

 

 

Jun 062014
 

Naše putovanje u Pariz je završilo početkom rujna 2013, a još su dojmovi tako svježi. Kao da je bilo jučer.

Već me prijatelji pitaju kad ću pisati o drugim putovanjima koja su se u međuvremenu odigrala, a ja nisam do sad ni Pariz završila.  Od trećeg nastavka se dogodilo da su još i rođaci putovali u Pariz, kažu kako su koristili  Putopise i naše opise. Iznijeli su mi ukratko i njihove doživljaje. Potrudili su se obići i ono što mi nismo stigli, a željeli smo. Između ostalog su mi preporučili predstavu:

“How to become Parisian in one hour?” (http://www.oliviergiraud.com/UK/) To je stand-up komedija, na engleskom, sa veoma duhovito obrađenim stereotipima o Parižanima i turistima. Baš nam se uklopila u turneju, kupili smo i DVD”

Nadam se da ću uskoro i ja poviriti taj DVD, pa vam napišem komentar, a nekako me podsjeća na pisanje Petera Mayle-a…

A moji Kanađani, koji već imaju kupljene avio karte i smještaj u Parizu, su imali neke zavrzlame sa zdravljem; želim im dati jednu posebnu virtualnu injekciju podrške, da što prije prizdrave i ipak ispune želju za obilaskom Grada svjetlosti.

Kad smo kod svjetlosti, u pozadini portala još stoji slika Tour Eiffel;  ona će biti kratki uvod za završetak putovanja.

Povirite kako smo se popeli na zaštitni simbol grada zajedno s veselim suputnicama s ture (takođe Dubrovkinjama), šetali Champs Elisseys-om i na kraju: doživljaji sa carine i aerodroma.

Trocadero sa Eiffel-a

Trocadero sa Eiffel-a

PARIZ – 4. dan Tour Eiffel

May 192014
 

“Albanija. Obično je pregazite na putu za negdje. Predrasude ostaju. Znam, samo ih pojačavaju zajedno parkirani porše i zaprega s magarcem. Imate sliku ekskluzivnog hotela i krave pred recepcijom? I šta sad? Šta zapravo znate o Albaniji? Ništa. Znate za bunkere, za hrpe plastike po rijekama i plažama, za albansku mafiju. Za kaos u prometu, za prašinu i rupe po cestama. Za ljubav prema mercedesu i stotine autopraonica. Za Envera? A znate li ljude?

Znate li za dobre ljude spremne pomoći ne tražeći ništa za uzvrat? Za ljude koji vas u ponoć zovu kod sebe na spavanje? Za sirotinju spremnu odreći se zalogaja u korist nekog s blututom na kacigi i vifijem u mobitelu? Znate li za većinsko muslimansku zemlju u kojoj djeca primaju božićne darove od kršćanske udruge uz odobrenje i pomoć seoskog imana?

Ne znate? Pa zaboravite na promet, stavite Tiranu i veće gradove negdje na stranu pa usporite kroz Albaniju, vrijedi je upoznati. Meni je zakon. Jeftina, poludivlja, prekrasna. S dobrim ljudima, još uvijek pomalo zbunjenim i sramežljivim kada je stranac u pitanju.

Malo za publiku

Malo za publiku

Svaki put kad sam bio ostao sam iznenađen. I onda kada su mi u brdima južne Albanije nudili spavanje pod vlastitim krovom. U ponoć. Kada su se sramežljivo trudili naći nekog tko priča engleski usred sela čiji se stanovnici broje na prstima. I sada kada smo primljeni ko svoji. Nudio nam se smještaj bezbroj puta, najeli su nas, napili, vodili kući. Strpljivo odgovarali na sva moja pitanja…o zemlji, budućnosti, ljudima, vjeri. Dobri su to ljudi. I djeca. Koja strpljivo čekaju svoj dar, dijele ga s vršnjacima bez razmišljanja, bez razmažene škrtosti koju smo mi dobili na poklon devedesetih ulaskom u svijet materijalizma. I oni su na tom putu. Samo neka ne hrle.

Znate kako se vjetrobransko staklo pri udarcu raspadne na tisuće sitnih komadića. Tako će i vaša predrasuda. Samo se otvorite Albaniji. Moji su komadići već davno njihovim južnim vjetrom raznešeni…”

Ovo je drugi, a ujedno i posljednji  nastavak Antunovog božićnog putopisa. Prvi dio je objavljen u prosincu, a drugi u proljeće :) Kad sam se mislila u koju državu  smjestiti ovaj putopis, odlučila sam se za Albaniju, iako je dio i kroz Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i na kraju Hrvatsku. O Albaniji je najviše govora bilo ovaj put. Neću odavati previše, pročitajte sami.

Uživajte u ovom neobičnoj, smiješnoj, iznenađujućoj avanturi dvojice prijatelja motorista. Svakako povirite video klipove.

PUTOPIS Proljeće u prosincu i viroza glave – Kako pregaziti popa

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: