Jinja – mjesto gdje Nil počinje

 

Jinja

Autor: Aldo Franičević

Nakon punih mjesec dana predavanja u kenijskim školama, došlo vrijeme da dvije kolegice i ja napokon skoknemo do susjedne Ugande. Destinaciju nije bilo teško izabrati jer Jinja, grad od nekih 70 tisuća stanovnika, leži svega par sati od našeg kenijskog doma. Također, leži i na mjestu odakle Bijeli Nil preuzima svoje vode  od Victorijinog jezera i polazi na svoj megalomanski put prema sjeveru.

Granični prijelaz između Kenije i Ugande (Malaba)

Granični prijelaz između Kenije i Ugande (Malaba)

 lakše je prijeći pješke

lakše je prijeći pješke

a ni taksisti ne voze u drugu zemlju..

a ni taksisti ne voze u drugu zemlju..

Rano ujutro smo se iskrcali u pomalo opskurnom pograničnom gradiću Malabi. Ja još sanjiv u prastarom kombiju, kolegice već lagano iznervirane zbog istog, uz pratnju ili bolje reći vodstvo našeg kenijskog prijatelja Emmanuela, pješke smo prošli par kilometara dugačku ničiju zemlju.

Zapravo, kad malo bolje razmislim, nitko nas nije ni zaustavljao, niti pitao za dokumente. Ipak kako smo svi legalisti i prilično preplašeni mišlju na “odmor” u afričkim zatvorima, svojevoljno smo pristupili kontroli.

Ispred stare daščare policajci su mijenjali novac. Malo na crno, malo legalno. Probali smo se cjenkati, ali nismo imali baš povoljnu pregovaračku poziciju s obzirom da su ‘plavci’ nosili kalašnjikove. Neki zaslužni političar poželio nam je dobrodošlicu s naramkom nula ukrašenih ugandskih šilinga koje dobijete za stotinjak dolara.

Kad je ispunjavanje formulara i udaranje pečata  završeno, čekala nas je, kako bi Strikan iz Velog mista rekao, muka ježeva.

Sjeli smo u jedan od onih kolektivnih taksija već stotinama puta opisanih u pričama o Africi. Dva sata se ništa nije događalo. Uzavreli kombi se nije micao i svi smo čekali da se napuni. Nema tu voznog reda. Kad su puni, voze. Kad nisu, ne mrdaju.

Emmanuel se svađao s vozačem koji je stalno mijenjao cijenu za bijelce. Ulični prodavači su nudili kikiriki i novine s kojih su se kočoperile gole mlade dame i naslovi kojim su Uganđani slavili zakonsku zabranu homoseksualnosti. Nakon dva sata, po duploj cijeni, smo pošli prema Jinji. Zapravo cijelo to putovanje je bilo poseban doživljaj, no za to nema ni mjesta ni vremena. Samo ću reći da sam iskrcaj dočekao mokre majice i tenisica, jer mi je stariji gospodin cijelim putem pljuvao kore od kikirikija pod noge, a na ćelavo obrijana srednjoškolka me zaslinila spavajući mi na ramenu.

Prilazni putevi izvoru

Prilazni putevi izvoru

i tipični prizori

i tipični prizori

 za periferne dijelove grada

za periferne dijelove grada

No pustimo sad to. Naredna dva dana su protekla u maratonskim hodačkim turama prašnjavim ulicama, skrivanjem od žestokih pljuskova i cjenkanja s vozačima motora.

Uganda – Victorijino jezero i izvor Bijelog Nila

Jinja, iako relativno malena, može se podičiti drugim najjačim gospodarstvom u Ugandi, no kao i većina afričkih gradova, ne nudi arhitektonska i kulturna uzbuđenja. Bez trgova, spomenika i bez raskošnih avenija, grad bi se prosječnom turistu mogao učiniti ružan i neatraktivan.

Istina je, zapravo, da se u Parizu ne nadate sresti Masai ratnike i majmunčiće na ulicama, pa zašto onda ispod ekvatora ići s europskim očekivanjima?

Otočići u sredini vodene mase su svojevrsna granica

Otočići u sredini vodene mase su svojevrsna granica

 između jezera i mjesta odakle

između jezera i mjesta odakle

 Bijeli Nil kreće na svoje putovanje

Bijeli Nil kreće na svoje putovanje

Ipak, izvor Nila je jedna od onih stvari koja bi svakome oduzela dah. Dok smo se kamenim stubama spuštali, dva su giganta zasjala rame uz rame – Victorijino jezero i Nil. Motorni čamci su vozili turiste prema pješčanim otočićima na vodenom pragu koji označava početak jedne od  najdužih svjetskih tekućica. Bosonogi i mokri, svi su se naguravali u potrazi za idealnom fotografijom, ali nema fotoaparata koji može zabilježiti rapsodiju zvukova tisuća ptica i kapljice vode na licu. Goleme vodene mase ispod vas i raskošno zelenilo dokle pogled seže – mjesto je to na kojem poželite odvažiti se na najluđa putovanja.

Poželite uzeti brod i uputiti se u nepoznato, vođeni iskonskim nagonom davnih istraživača. I onda to ipak ne učinite, već uzmete iz plićaka dva puža i ostatak putovanja sanjarite kako bi bilo preploviti Victoriju ili se spustiti niz Nil.

Usprkos zanosnoj ljepoti ovog mjesta, moram priznati da su mi zgode i nezgode s domaćim stanovništvom obilježile ovo putovanje. Svađao sam se s taksistima, cjenkao s trgovcima, zviždale su mi prostitutke bez kose, ali će mi jedan susret ostati u sjećanju još dugo.

Kod Mame Sarah

 Emmanuel i ja u restoranu Mame Sarah

Emmanuel i ja u restoranu Mame Sarah

Već je pala noć, a mi smo neuspješno tražili nekakvu zalogajnicu gdje bismo dobili pristojan obrok, kad smo sasvim slučajno nabasali na restorančić Mame Sarah. Nije to bilo veliko zdanje. Nešto sitno kvadrata, dva, tri stola i stalažica s hranom. Nakon što nas je dobro pogostila domaćim delicijama, stara gospođa neobično finih manira, progovorila je prekrasnim engleskim naglaskom. Mama Sarah, kako je zovu njeni zaposlenici, godinama je radila u Velikoj Britaniji da bi se pod stare dane vratila kući, u Jinju. “Zaradila sam nešto novca u Britaniji i došla nazad. Treba umrijeti kod kuće”, kazala je stara uz osmijeh. Počastila nas je još i slasticama, a onda smo pokupili ruksake. Restorančić se sutra trebao početi renovirati, ali nam je obećala da će ona kuhati samo za nas ako dođemo. Pokucali smo sutra, ali ručak nismo pojeli. Mama Sarah se razboljela. Ne znam koliko ozbiljno, jer smo mi morali svojim putem prema Keniji.

Ljudi i priroda – to je ono što vam Afrika daje.

Povratak u Keniju

 Jedna od glavnih ulica u sumrak. Prometni kaos ne smeta nikome, a stvari postaju opasne kada padne kiša po prašnjavim ulicama.

Jedna od glavnih ulica u sumrak. Prometni kaos ne smeta nikome, a stvari postaju opasne kada padne kiša po prašnjavim ulicama.

Ulični prodavači se snalaze kako znaju pa noću improviziraju lampe kako bi prolaznici u nedostatku javne rasvjete ipak vidjeli njihovu ponudu

Ulični prodavači se snalaze kako znaju pa noću improviziraju lampe kako bi prolaznici u nedostatku javne rasvjete ipak vidjeli njihovu ponudu

Do kraja puta zadesila nas je još jedna zanimljiva zgoda. Kao što sam već napisao, javni transport nije pretjerano pouzdan, a red je misaona imenica. Posljedica toga je bila da smo po povratku na granicu došli pred samu noć. S obzirom da taksisti ne voze poslije zalaska sunca, bilo je sasvim neizvjesno gdje ćemo spavati.

Žurili smo proći graničnu kontrolu što prije, no to nije išlo lako. Tog ljeta, 2014. cijela Afrika je strepila od ebole, te Kenijci nisu puštali nikoga u državu bez zdravstvenog pregleda. Dugo se čekalo. Kad sam napokon stupio u improviziranu ambulantu, sa zida je u mene gledao Jomo Kenyatta (prvi kenijski predsjednik), a za stolom je mrk sjedio činovnik. Ovo će potrajati – prošlo mi je kroz glavu.

  • Ime, prezime, zanimanje, procijedio je.

Skrušeno sam odgovorio i iščekivao pregled. Mislim, ebolu nemam, ali što ja znam kako oni to testiraju. Mirno je upisao moje podatke  u komad kartona i prostrijelio me pogledom.

  • Kako se osjećaš, upitao je
  • Pa dobro. Skroz dobro zapravo.

Bam, bam, bam. Udario mi je pečate i poslao me vani. I to je to. To je pregled. Možda nisam znao gdje ću spavati tu noć;  makar sam nakon ovako detaljnog pregleda bio siguran da sam zdrav. Što ti je Afrika!

 

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: