Mar 092010
 

Moje putovanje u Kanadu je bilo puno neobičnih doživljaja i iskustava. Kolumnist mi je već jednom sugerirao da opisujem moje smiješne dogodovštine.  Ma o tome bi se mogla napisati knjiga, a ja bih voljela biti kratka.

Ipak, moram vas malo nasmijati:

Nakon devetosatnog leta, konačno sam u Torontu.  Osvrćem se kuda poći – gledam displeje i krećem se. Razmišljam: gdje je ovdje izlaz? Pokušavam dostići bračni par Kanađana, ali nemoguće.  Još posrnem na pokretnoj traci – baš sam smotana i sama sebi smiješna. Pokretna traka, ali horizontalna. Tako je kad prvi put zakoračiš u nepoznato. Jedva čekam ugledati brata, podešavam mobitel na Rogers mrežu. Ma radi. Bravo. Na sve si se pripremila. Dolazim na carinsku kontrolu – provjera dokumentata: malo popričam i prolazim. Dalje – ogromni carinik  crnac,  namrgođen stoji i čeka. (Ma lik bi me mogao u zubima nositi, a nisam mala).  Namjestim svoj G16 osmijeh i zamislite: on se nasmijao, samo na kratko – meni. Odmah me propustio. (Inače G15 prolazi sve carine, a za Amerikance sam morala modificirati facu, ipak to nije Europa!)

Dolazim do kružnih traka sa prtljagom : 13 ih se okreće. O, što ću sad? – zavrti mi se u glavi. Gdje je moja prtljaga? Osvrnem se – za mnom pola aviona. Još mi se ljudi smješkaju. Valjda sam djelovala uvjerljivo – misle da znam šta treba činiti. Ja zastanem, oni zastanu. Ja krenem, oni krenu. Misli brzo, ne smiješ razočarati tolike ljude. Odjednom ugledam one svoje Kanađane, što su sjedili pored mene u avionu i uputim se nonšalantno prema zadnjoj kružnoj traci. Opet – pola aviona za mnom. Još mi se neki klimanjem glave zahvaljuju. Tad se sjatiše nosači prema meni – trebam li pomoć? Ma jesam krhka, ali što mogu dobro potezati kufer na kotačiće!

Konačno izlazim vani gdje me čeka sretni brat. Smije se. Zna on da se ja baš nigdje ne mogu izgubiti. Nakon bratsko – sestrinskog zagrljaja konačno sam odahnula. E sad neka on  misli, ovo je moj godišnji. Vozimo se prema gradu Waterloo. Bilo mi je neobično kad mi je brat rekao da  živi u gradu blizancu – Waterloo. Idem vidjeti što to znači.

Putopis Waterloo

Napomena: na naslovnici su novi snimci iz parka RIM, Grand River pod ledom. Poslao Sam. Kanađani se voze snowmobilima po rijeci?!



  7 Responses to “Moje kanadsko putovanje”

  1. Na bilo kom aerodromu svijeta ti bi se snašla kao na domaćem – nisam ni sumnjala u tebe. To je znao i Sam. A i svi putnici.

  2. Odlicno,sa zacinom humora,glavno da krhki mogu furati kofer na kotacima.

  3. Hvala, drago mi je da sam vas nasmijala :-)

  4. Kanada, pa moglo bi se :mrgreen: pozdrav

  5. Mr. green, koji osmijeh ;-)

  6. Lijepo si nam prenijela dojmove svog uzbudljivog putovanja u Kanadu, kako u ovom, tako i u prethodnim putopisima. Sve više saznajem koliko je u Kanadi ugodan život.

  7. Veki, hvala na komentaru. Drago mi je da si pročitao sve moje kanadske putopise.Ako sam prenijela dio kanadske atmosfere, postigla sam cilj – zainteresirala te za putovanje u tu ogromnu, prekrasnu državu :-)

 Leave a Reply

(required)

(required)

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

Powered by sweet Captcha

Follow

Get every new post on this blog delivered to your Inbox.

Join other followers: